Početna / Istaknuto / U muzeju usred mraka ili Spašavanje vojnika Hasanbegovića

U muzeju usred mraka ili Spašavanje vojnika Hasanbegovića

hpv

 

đurđaknežević
Piše: Đurđa Knežević
Pranje T-portala HDZ omekšivačem 

 

Ovaj je tekst, od strane, sada već bivše glavne i odgovorne urednice, bio prihvaćen za objavu na T-portalu. Nova urednica Danijela Jozić ga je odbila. Prvo je nešto muljala da ga nije vidjela, potom joj je netko rekao da je samoinicijativno poslan, međutim, taj isti nesretni netko nije joj rekao da je tekst prihvaćen, pa kad joj je to bilo predočeno (jer naime piše u mailu), onda je rekla ono što je mogla na samom početku: “Nismo zainteresirani”.
E pa pročitajte za što to novo rukovodstvo T-portala nije zainteresirano.  

 

U muzeju usred mraka

 

Stoji li pred našom svekolikom kulturom bogato poprište stvaranja, i komuniciranja, živahna interakcija i izlaz prema građanima Hrvatske, ali i okolne regije i svijeta, sustavnija i bogatija (u duhovnom ali bogme i financijskom smislu) podrška, ili je osuđena na – muzej. Povijesni muzej. Riječ je o nedavnoj izjavi ministar kulture RH u kojoj je kazao da je “Hrvatski povijesni muzej strateško pitanje kulture”. Kako je ministar obično škrt na riječima ali bogat simbolikom i raznoraznim značenjima, valja se potruditi i pogledati što je uopće mislio i koje su moguće perspektive hrvatske kulture.

Svaka imalo konzistentnija politika ima i svoju strategiju. Politika oblikuje sadržaj i osnovne ideje upravljanja državom, ona određuje glavni smjer i metode rada. Onda to zovemo vladinom politikom iz koje se izvodi strategija. Svaki i zadnji NVO već kako tako zna za razliku (ako baš i ne razumije, ali je čuo za nju) između politike i strategije; međutim, ne i ministar kulture RH. Izjavio je naime, da je Povijesni muzej strateško pitanje. Sad se moramo upitati čega je to strateško pitanje? Kulturne politike Republike Hrvatske, naravno, reći će on, međutim, ona ima jednu ozbiljnu poteškoću. Naime, kulturnu politiku iz glave i pera Zlatka Hasanbegovića građani RH vidjeli nisu, možda ona negdje postoji zapisana, možda postoji neki dokument, no on do danas nije ugledao svjetlo javnosti. Nekoliko nepovezanih i ustvari manjkavih izjava po medijima, kad bi ih se i sklopilo zajedno, nikako ne bi činilo konzistentan program kulture RH makar samo za razdoblje od četiri godine, koliko, uobičajeno no ne i nužno, traje mandat neke vlade i njezinih ministara.

Čega je dakle slijed najavljena strategija, budući da kulturne politike vidjeli nismo? Moguće da je ministru Hasanbegoviću, kao historičaru, na pameti bio, recimo, Perikle, koji je u Ateni biran kao strateg, vojskovođa, dakle, onaj koji vodi vojsku provodeći političke ambicije drugim sredstvima, kako bijaše rečeno. Dakako, bio je Perikle i vojskovođa, ali je istovremeno i prije svega bio kreator ukupne atenske politike, na kojoj je i temeljio svoje strateške odluke. Kad ga već spominjemo u vezi s kulturom, on se, za razliku od Hasanbegovića, znao i za nju pobrinuti, pa su njegovom zaslugom podignuti Akropola, hram boginje Demetre, Odeon, Propileji… vodio je računa o svim vidovima umjetnosti, muzičkim, kazališnim, književnim. Naš, s Periklom ipak neusporediv ministar kulture očigledno ima u nakani biti samo strateg, to jest, vojni izvršitelj političke volje vlasti kojoj služi, a za to mu, kao pretpostavka za djelovanje, zaista i ne treba neka posebna, relativno samostalna, živa i razvedena kulturna politika. Njemu kao vojniku partije dovoljno je provoditi ono što mu trenutna vlast naloži. Za taj zadatak se nije niti trebao zamarati pisanjem kulturne politike; ta je naime formulirana prije više od dvije decenije i sve vrijeme pažljivo njegovana s novim i osobitim uzletom po dolasku na vlast vođe i učitelja Karamarka.

 

hpv1

 

 

Spašavanje vojnika Hasanbegovića

“Povijesni muzej strateški je projekt i ne može biti objekt eksperimentiranja”. Tako reče strateg Hasanbegović i ostade živ (istina, ostajao je živ i s gorim počinjenim i/ili izrečenim stvarima). Treba se snaći u toj lakonskoj izjavi. Kratka je ali bremenita. Za kulturu jednog društva sa svim mogućim, živim i živahnim elementima koji je čine, s dijelovima koji čine njezinu sveukupnost, književnost s njenim brojnim izvedenicama, potom kazališne umjetnosti s također dugim nizom ogranaka, muzičkom scenom, vizualnim umjetnostima, s muzejima i galerijama, a u svima njima bujaju tisuće cvjetova, granaju se u mnogim smjerovima, počevši od, možda i primarne, razdjelnice na klasična i/ili moderna usmjerenja. Odrediti dakle da je Povijesni muzej strateški projekt ima veoma specifično značenje.
Naime, to izgleda otprilike ovako. Od prvih zapisa o zbirkama iz Suze, preko propilejske Pinakoteke iz 5. st. pr.n.e (opet onaj Perikle), do velikih nacionalnih muzeja osnivanih tijekom 18. stoljeća do danas, ali i nadalje, osnivalo se muzeje, zbirke, s jednostavnim ciljem da se čuva i prezentira ostatke prošlosti. Kao ni mnogih naroda, na toj nas gozbi nije bilo. Nama se posrećilo osnovati Narodni muzej tek sredinom 19. stoljeća. U to vrijeme u razvijenijim kulturama već dolazi do specijalizacije muzeja i razvrstavanja u pojedine zbirke koje se osamostaljuju kao zasebni muzeji. Praksa mastodontskih muzeja davno je napuštena. Ne i u Hrvata. Ideja Povijesnog muzeja, kao strateškog projekta, nastavak je megalomanije F. Tuđmana, kojem je isto tako jedan od prioriteta bio jak, velik povijesni muzej, manje kao mjesto objektivnog dokumentiranja prošlosti a mnogo više kao mjesto njegovanja mitova.

hasanStruka mu je, kako to u nas obično biva, priskočila u pomoć i napravila upravo suprotno od onoga što sam od istih tih stručnjaka naučila. To jest, da se u modernoj muzeologiji radi na diferencijaciji, osnivanju manjih specijaliziranih muzeja, čime se ustvari dobiva širi i kvalitetniji prikaz ukupne povijesne građe. Za potrebe širenja Povijesnog muzeja i pretvaranja u mastodont, i istovremeno, politički prikladno zatvaranje jednog drugog, politički suspektnog, muzeja, ukinut je Muzej revolucije naroda Hrvatske (pokrivao je razdoblje dvaju svjetskih ratova, period između njih te također suvremenost) i pripojen Povijesnom muzeju Hrvatske. Ovom istom, koji sada postaje strateški projekt.
Jednostavno je pitanje, zbog čega je jedan muzej strateški projekt? Čak se ne radi ni o cijeloj mreži muzeja i galerija diljem Hrvatske, koji su isto tako mogli biti postavljeni kao strateški projekt, iako bi i to bilo veoma neodgovarajuće i zapravo bismo se pitali, zbog čega baš muzejsko-galerijski sektor, a ne recimo vizualne umjetnosti, ili književno stvaralaštvo (u cijelom rasponu od spisatelja/ice, izdvačke djelatnosti, knjižnica i knjižara, do distribucije, prevodilaštva i td.)…? Zašto dakle tek jedna institucija u moru drugih kulturnih institucija, zašto jedan, jedini muzej? Kako je moguće da od ukupnog kulturnog prostora, koji bi Vlada, nota bene, trebala u njegovoj cjelini postaviti kao strateški projekt nacionalne politike, jedna jedina ustanova prevagne nad svim time?

Prateći cijeli okvir, politički i svjetonazorski, ne samo izvođača radova tj. trenutnog ministra, već, važnije, ono što, o čemu i kako govore i djeluju trenutni vlastodršci, cilj i nije ništa drugo već svođenje kulture u najširem smislu na one segmente koje će se moći efikasno kontrolirati i upotrijebiti u političke svrhe. Ili grublje rečeno, one koji se ne “miču” previše. Muzej, Arhiv… S ministrom kulture koji s ponosom govori o svojem “znanstvenom pristupu” povijesti kao revizionističkom (pri čemu ne razumije razliku između revizije i reinterpretacije), sva je prilika da ćemo i u “strateškom projektu” gledati zanimljivu reviziju hrvatske povijesti. U usporedbi s tim, strahovati je da bi nam se, i sam već u priličnoj mjeri razvodnjen, postav Jasenovačkog spomen područja još mogao učiniti bezazlen.
No za hrvatsku kulturu gotovo je poraznija simbolika odabira. Umjesto smještanja cjelokupne hrvatske kulture, kao mjesta tvorbe “duše naroda”, u središte politike (i strategije) na razini Vlade, nju se u režiji resornog ministra, nepostojanjem kulturne politike ministarstva, praktički dokida. Nadomjestak zvani “strateški projekt” hrvatsku kulturu lijepo smješta u – muzej. A muzeji (pa i oni najživahniji) po definiciji su mjesta gdje se pohranjuje i izlaže predmete prošlosti (dalje ili bliže); ti predmeti su završili svoje povijesno putovanje i prešli u historiju, oni su nepromjenjivi (osim kad se nađu oni koji bi ih malo prepravljali), i u tom su smislu mrtvi.
Tek ih osmišljena interakcija s drugim muzejskim predmetima, i ponad svega znanstvena interpretacija, stavlja u odnos sa živom društvenom okolinom. To onda čini muzejski postav. Sa svim time u vezi, ostaje nam samo retoričko pitanje. U planu ministra kulture je da Hrvatski povijesni muzej postavi ponad ukupne hrvatske kulture (odnosno kao njezin nadomjestak), da on bude centralno mjesto i perspektiva; obzirom na samodeklarirani ministrov revizionizam, hoće li mrtvi artefakti hrvatske povijesti u Povijesnom muzeju doživjeti reviziju ili reinterpretaciju?

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Mržnja prema boljoj prošlosti

Postoje mnoge nelogičnosti u vremenu i prostoru kojem živimo. Političke stranke i gospodarsko-društveni sustav su …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

one × two =