Početna / Istaknuto / UBIJENI UMJETNIK

UBIJENI UMJETNIK

 

Najgore je kad u ratnom ludilu stradaju nedužni civili i umjetnici.
Takva je sudbina zadesila slikara Savu Šumanovića.
Iznenađujuće je, međutim, što se u Hrvatskoj malo govori i još manje zna o njemu.
Informacija o umjetniku na hrvatskim stranicama u bespućima interneta gotovo da i nema. Hrvatska enciklopedija iznosi netočan podatak da je Sava Šumanović ‘djelovao pretežito u Hrvatskoj’. Stranica, iako donosi osnovne biografske podatke, ne navodi način na koji je umjetnik tragično završio svoj život – u enicklopedijskoj natuknici stoji tek datum: Srijemska Mitrovica, 30.VIII.1942. Međutim, njegov je život nasilno prekinut.

Piše: Ratko Šantl

Rođen je u Vinkovcima (1896.). Ubrzo s obitelji seli u Srbiju te ondje (u Šidu i Zemunu) završava osnovnu školu te gimnaziju. Protiv očeve želje a uz majčinu podršku opredjeljuje se za slikarstvo. Odlazi u Zagreb i upisuje Višu školu za umjetnost i obrt (profesori su mu poznati slikari Menci Klement Crnčić i Oton Iveković). Školu uspješno završava 1918. (s najvišim pohvalama) – a to je godina i njegove prve samostalne izložbe. Prijateljuje sa slikarom Milanom Steinerom (umire 1918. od španjolske gripe) i pjesnikom Antunom Brakom Šimićem (kojeg je skršila tuberkuloza, 1925.) Kod nas, u Hrvatskoj, niti jedan školski udžbenik ne spominje zanimljivu činjenicu da je Sava Šumanović svom prijatelju – pjesniku A. B. Šimiću ilustrirao jedinu za života objavljenu zbirku, Preobraženja (1920.) Čak ni u obimnom članku o Šimiću na Wikipediji, iako se detaljno govori o njegovom pjesničkom opusu, nema ni riječi o prijateljstvu sa Šumanovićem, ni o likovnom opremanju Preobraženja. (Zašto se taj podatak ne spominje, valjalo bi pitati naše literarne i slikarske stručnjake.)
Umjetnik priređuje izložbe u Zagrebu (1920. i 1921.) te u nekoliko navrata boravi u Parizu (1920., 1925., 1928.). Nastaju slike Doručak na travi (po Manetu, 1926.) i Pijani brod (1927.), inspirirana stihovima Arthura Rimbauda koje mu je recitirao jedan prijatelj. Obje slike izazivaju veliku pozornost.
Sava zapada u krize i lomove pa smirenje traži u svom zavičaju – od tridesetih godina pa do tragičnog kraja 1942. živi uglavnom u Šidu, radeći pejzaže i portrete. 1939. izlaže u Beogradu više od četiristo svojih slika. Svoj životni i umjetnički put opisao je u katalogu te svoje posljednje izložbe. Zanimljivo će biti citirati kraće odlomke kako bismo vidjeli njegove dojmove o Hrvatskoj:

 

 

U Zagrebu sam radio 1922-1925. god, propagišući nešto člancima, a još više živom rečju po kavanama modernu francusku umetnost. To mi je donelo veoma mnogo neprijatnosti, ali ja sam bio vezan od najranijih svojih početaka za Francuze. Kako se moj položaj nije popravljao u Zagrebu, a ja nisam mogao dobiti čestito nameštenje.
Na žalost, Zagreb nikada više nije bio za mene mesto od nekog interesa posle te izložbe /1918./. Ja svoj renome nisam mogao zadržati u tom gradu i ako sam činio sav mogući napor da budem uvek na „visini“. Oni su imali svoj vidokrug, a koji se usudi, da radi ono, na šta Zagrepčani nisu naviknuti, toga se oni odreknu. Kako su veoma neelastični duhom, moda je kod njih uvek sa 10 godina zakašnjenja. (avantartmagazin.com, iz Kataloga izložbe Novi univerzitet, 1939.)
Mislim da ne možemo zamjeriti umjetniku na ovim iskrenim riječima. Kako ispada, nakon početnog prihvaćanja, Zagrebu on nije bio po ukusu, ponajviše zbog populariziranja francuske moderne umjetnosti i stila slikanja za koji se odlučio. (Svoj stil je nazivao ‘kako znam i umem’.)

Vremena postaju zla – 1941. ratni se vihor sručio i na naše krajeve. Šid potpada pod NDH.
Na prostoru te marionetske ‘države’ zakonskim je propisom zabranjena upotreba ćirilićnog pisma – pa Sava Šumanović, iz protesta, više ne potpisuje svoje slike već ih samo obilježava godinom nastanka.
Sava živi povučeno i dalje slika, najviše pejzaže svog zavičaja, u svijetlim, jarkim tonovima.

U kolovozu 1942. uhićen je od strane endehaških vlasti sa 150 svojih sugrađana i odveden u Sremsku Mitrovicu. Strijeljan je (najvjerojatnije) 30. kolovoza 1942., u svojoj tek četrdeset i šestoj godini. Njegova majka, Persida, nastojala ga je spasiti – no krvnička je ruka, nažalost, bila brža.
Uspjela je sačuvati njegov velik umjetnički opus, pa je njezinim zalaganjem u Šidu 1952.osnovana galerija koja nosi umjetnikovo ime.
Miljenko Jergović na svom blogu u prigodnom tekstu iz 2010. navodi kako su 1991., za vrijeme rata, iz galerija i privatnih zbirki potajno iznošene slike čiji su autori bili ‘nečiste krvi’ (među njima i Šumatovićeve) te su preko granice mijenjane za slike ‘etnički čistih Hrvata’.
Ipak, 2015., postavljena je izložba u Umjetničkom paviljonu (Zagreb) kolekcije P. Beljanskog, u kojoj se nalazi i nekoliko Šumatovićevih djela, tako da se ovaj umjetnik, nakon mnogo prohujalih desetljeća, vratio u grad svog naukovanja i prvih izložbi.
‘…a koji se usudi, da radi ono, na šta Zagrepčani nisu naviknuti, toga se oni odreknu’ – riječi su umjetnika. Dodajmo tomu – odreknu ga se, i prepuste zaboravu.
Jer jedan od najvećih srpskih slikara, rođen na hrvatskom tlu, zagrebački đak, prijatelj pjesnika Antuna Branka Šimića i slikara Milana Steinera, i likvidiran od strane endehaških zločinaca, ne zaslužuje ni ulicu – ni ikakav spomen u Hrvatskoj. Tužno.

 

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Salon Nepotkupljivih: Vladan Jeremić i Rena Rädle

  Umjetnički par Vladan Jeremić i Rena Rädle su tijekom listopada boravili u Zagrebu na …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

13 − one =