Početna / Aktualno / Ugovor o vječnoj ljubavi

Ugovor o vječnoj ljubavi

 

bernardica

 

/ Uporno ponavljanje istih gluposti, zabluda i egzerciranje neznanja u Hrvatskoj javnosti, niti ne traži nove napore pisanja i analiziranja. Ovaj je tekst napisan pred samo koju godinu. U međuvremenu se likovima u njemu pridružila Bernarda Juretić. Sve ostalo je – stanje redovno!
redakcija /

Nije nam bilo dosta Željke Markić, sad joj se u križarskom ratu protiv LGBT i svega što nije HDZ i Kaptolska mafija, pridružila i Bernarda Juretić. I dok Markićka trenutno udara u srce ljevičarskog zla i tame, to jest, u Disney production, zahtjevajući oštro i peticijom da se zaustavi pretvorba Else u lezbijku, sveta Bernardica udara ministarskom toljagom umočenom u svetu vodicu po LGBiTd., glede svetosti braka i prirodnosti obitelji. O čemu ona svojim primjerom najbolje svjedoči. Pritom drvi po istom obrascu kakav je zacrtala sveta Željkica. Pa prisjetimo se i podsjetimo kako stvari sa svim tim stoje i stajahu. Ako ne od stoljeća sedmog ali sigurno od kad smo pali pod HDZ – demokraciju.

Piše: Đurđa Knežević
Piše: Đurđa Knežević

U dva dana zaredala su dva Pride-a, dvije povorke ponosa, i pritom su se obje iz petnih žila zalagale za brak. Zbrajaju se rezultati, prevladavajućom tehnikom statistike i matematike. Prva povorka prethodno je skupila respektabilnih 700.000 potpisa građana Hrvatske za referendum, kojim traži da se ustavom odredi brak kao ekskluzivna zajednica žene i muškarca. Zatim je još, u povorci organiziranoj dan prije one druge, uspjela sakupiti oko tisuću pristalica svoje zanimljive ideje. Sljedećeg dana, međutim, druga je povorka, koja se također zalaže za brak, ali kao pravo svake/og građanke/nina bez obzira na spol, uspjela prošetati 12.000, a možda i više pristaša. I baš kao i na nedavno održanim lokalnim izborima, obje strane su proglasile pobjedu.

No prije svega, da ne bude zabune oko elementarnoga. Ako ne dovodimo u sumnju načelo da su svi ljudi jednaki te da im se slijedom toga ne može, odnosno ne smije onemogućiti da uživaju jednaka prava, koja su garantirana svim građanima (obično ustavom), traženje da se jednoj grupi ljudi zapriječi pravo koje neka druga grupa ljudi već uživa spada u svojevrsno nasilje. Istina, takva vrsta zalaganja, ma koliko to bilo mnogima odiozno, jest demokratsko pravo, međutim, ako bude uspješno, rezultat bi mu bio duboko nedemokratski. Prva grupa, kojoj je na čelu gospođa Željka Markić, zalaganjem za brak isključivo kao zajednicu žene i muškarca, u stvari zastupa ideju zajednice kojoj je temeljna funkcija prokreativnost, uz dodatke i potpornje kojima ju se ideološki ojačava, pa se dodaje aureole svetosti, harmonije, neraskidivosti, prirodnosti, nerijetko i normalnosti. Dovlače se i vrhovni religijski autoriteti, pa nam tako neke gospođe putem televizije objašnjavaju da se radi o Bogu lično, čiji je to naum i odredba za vijeke vjekova. Ili se pak pređe na svjetovno i tu se nađemo pred, uzmimo, tvrdnjama o duboko i osobito ukorijenjenoj tradiciji braka u Hrvata. Usput, ovakvo što bi u principu moglo biti uvredljivo prema tradicionalnim katoličkim zemljama gdje se brak itekako štuje, Španjolskoj na primjer, u kojoj su međutim homoseksualni brakovi legalizirani. Mantra se o uzajamnoj ljubavi i poštovanju unutar žensko-muške bračne zajednice, proglašava ju se jedinom “prirodnom” i najboljim od svih mjesta za glavni proizvod (i temeljnu misiju i smisao) takve zajednice – djecu. Svakako, zalaganje za takav opis braka i bračne zajednice u izrazitom je sukobu s realnošću u kojoj nešto s takvim opisom jedva da postoji. Golem je broj razvoda: u Hrvatskoj se tijekom 2011 razveo svaki četvrti brak (20.211 osoba je sklopilo brak, a 5662 ga je razvrglo – podaci Državnog ureda za statistiku), tome još treba dodati i znatan broj nevjenčanih veza jednako kao i samica/aca, što sve zajedno u priličnoj mjeri demantira idiličnu sliku koja se nudi. To jest, nešto s brakom očigledno ne valja i promjene koje doživljava tema su koja kod nas još nije otvorena. Također, tu su i strašni podaci o nasilju u obitelji, u jednakoj mjeri i uglavnom nad ženama te djecom; njihova brojnost i učestalost, ravna nekoj pandemiji, sigurno ne govori u prilog braku, kao mjestu ultimativne ljudske sreće. Pa i “argument” da homo-brakovi nisu prokreativni pa će to ugroziti demografsku sliku zemlje ne valja ima li se na umu da najviši fertilitet u Europi imaju Norveška, Švedska i Danska, gdje su homo brakovi legalni.
No za društvo sa Željkom Markić na čelu i ne radi o braku, svakako ne kao ugovornom odnosu već o njegovu statusnom odnosu, dijelu u kojem se oslikava svjetonazor. A taj, sa svime što je o braku sa te strane rečeno, ne govori ništa drugo doli da se radi o borbi za prošlost, za brak kao mjesto kreiranja i očuvanja odnosa hijerarhije, muškarca nad ženom i djecom, sinova nad kćerima, poslušnost i bespogovornost prema autoritetima, osobito autoritetu oca obitelji, što se onda po automatizmu dalje prenesi na očeve naroda i “njihov” narod, države i sl. I dakako, autoritet crkava, katoličke, muslimanske i sličnih, kojima je jedna od važnijih zemaljskih zabava da se bave pitanjem tko koga i koliko će novih vjernika dati rezultat tih aktivnosti. Državi podanici, crkvi vjernici. Na kraju se sve to, a u tome je već čista perverzija, imenuje ljubavlju. Ljubavlju za autoritarnog oca, slabu i podređenu majku, za obiteljsku zajednicu ma kakva ona bila, za narod, državu, crkvu.

 

 

Da je brak ugovorni odnos ali i statusni odnos, nije neka novost, tako je Carole Pateman napisala izvrsnu knjigu pod naslovom Spolni ugovor (izd. Ženska infoteka, Zagreb 2000.), a i mnoge druge autorice i autori bavile/i su se, i to odavna, tim pitanjem. Uostalom, svatko tko je stao pred matičara morao je slušati duga čitanja ugovornih članaka, a suhi jezik prava prikrivalo se smokingom i vjenčanicom, cvijećem, sirotim izraubanim Mendelssohnom i Albinonijem i ostalim drangulijama. Pa i crkveni brak vam izdiktira što morate, što smijete, što ne smijete, mada se o tome niste prethodno dogovorili, a sve uz orgulje, suze radosnice i rižu, da vam ne promakne najvažniji dio, to jest prokreacija, itd. Danas sve čak izgleda slobodno, partneri slobodno stupaju u brakove, međutim, onog trena kad se na to odluče, to više nije ugovorni odnos u klasičnom smislu, jer uvjete odnosa ne postavljaju i o njima ne odlučuju ugovorne strane, već ih određuje država i/ili crkva. Performativnim iskazom, izgovaranjem riječi “da” postaje se supružnicima i njime se mijenja status svakog od njih, muškarac postaje mužem, a žena suprugom. A status je onaj važni sastojak, nositelj svjetonazora. Međutim, izostanak statusa iz bračnog ugovora, u kojem bi slučaju bilo svejedno kojeg su spola ugovorne strane, pokazao bi da je sam brak besmislen. Ili riječima Carole Pateman, “Ugovor možda i jest neprijatelj statusa, no on je isto tako stup patrijarhata.” I to, dodajmo, upravo stoga što nužno sadrži a onda i ugovara status, kojem je, uostalom, prvo obilježje – oženjen/udana, s cijelom mrežom dužnosti i obaveza i pratećim folklorom, i t.sl. Da je Željki Markić i društvu upravo do braka kakva mu je bit i sadržaj, nimalo ne čudi. On je tvrdo uporište patrijarhata i staretinarnica u kojoj se retrogradna svijest jedino osjeća sigurno i ugodno. Brak je za njih svetinja, od mitskih vremena kad je bog stvarao ljude pa od jednog identiteta (Adama) poznatim kirurškim zahvatom stvorio i drugi (Evu). I tako su sretno živjeli sve dok se nije dogodilo “moralno čudo utilitarne filozofije 19. stoljeća: svođenje dva identiteta na jedan”, kako je zavapio William Thompson. Pod moralnim čudom mislio je na brak. Razumljivo je stoga što im je zaštita braka kao zajednice žene i muškarca praktički posljednja crta obrane, zadnje utočište vlastitog svjetonazora. Na toj je crti i borba protiv homoseksualnosti i svaka pomisao da bi i ta grupa građana dobila ista prava naprosto im je neizdrživa.

 

istospolni brak

 

I ponovo, nedopustivo je da jedna grupa građana uživa veća prava od drugih, čime se te građane pretvara u drugorazredne, i također, nespojivo je s dostignutim civilizacijskim vrijednostima i dostignutoj razini ljudskih prava, pa makar i još uvijek dobrim dijelom deklarativnoj. I tu nikakva majorizacija ne smije igrati ulogu. Nije daleko od pameti da, do relativno nedavno, žene uopće nisu imale poslovnu sposobnost i pravo glasa, nad čime bi, vjerujem, i Željka Markić mogla biti zgranuta, jer bi joj, recimo, bavljenje biznisom bilo ako i ne posve onemogućeno, a ono vrlo otežano. Također možemo zamisliti da gotovo sigurno ne simpatizira sa statusom žena u, recimo, nekim radikalno islamističkim državama, jer da je i u nas tako, ne bi vodila TV emisije, svakako ne bez marame na glavi i možda još ponekog modnog detalja. S time u vezi, vjerujem da se ne bi protivila da neka napredna vlada u takvoj zemlji promijeni zakone u korist žena, nasuprot interesu većine. Ili, drugi, također relativno nedavni primjer na koji su vjerojatno i sami Amerikanci, a o njima se radi, već zaboravili. Naime, u SAD, zakon koji je zabranjivao međurasne brakove bio je na snazi do 1967., kada ga je ukinuo Vrhovni sud. Samo godinu dana kasnije, Gallupovo istraživanje je pokazalo da svega 20 posto amerikanaca odobrava međurasne brakove. To se zove odgovornost i skrb većine, kroz državna tijela, za manjine, to jest za one grupe građana kojima nisu osigurana jednaka građanska, odnosno ljudska prava.

Imali smo dakle dva Pride-a i oba su, u stvari zastupala istu osnovnu ideju braka. Od svih parola i zahtjeva koje se moglo vidjeti i u splitskoj i u zagrebačkoj povorci niti jedna nije odstupala od ideje koju bi mogla potpisati Željka Markić, s jedinom razlikom da su ih zahtijevali homoseksualci. I mi smo obitelj, i mi volimo svoju djecu, svoje partnere, do potpunog zamračenja u vidu homo bračnog para (valjda budućeg ili samo za potrebe maskerade na Pride-u), garnirano vjenčanicom i šlepom. Jedan je mladić u Splitu ponosno nosio transparent “Nisam automobil da se registriram” i slično. Ukratko, brak, upravo onako kako je gore opisan, sa svim poznatim ritualima i pravilima, to je ono što nam treba, treba nam i ugovor, ali i status, kako je to svojim transparentom pregnantno iskazao mladić iz Splita.
Situaciju u kojoj jedna inicijativa sa svim elementima srednjovjekovnog svjetonazora glede institucije braka uspijeva mobilizirati gotovo milion građana u zemlji koja ih nema tako mnogo (miliona) treba uzeti ozbiljno. Uvjeravanja LGBT populacije da su oni dobri roditelji, fini građani i porezni obveznici, da poštuju svetinju braka i prateću maskeradu, da vole svoju domovinu, a i crkvu bi prigrlili ako ona prigrli njih, da su uredni i puni ljubavi za partnere/ice, djecu, kućne životinje, susjede… sve nekako sa svrhom da se umile, šutljivoj većini ne bi li ih prihvatili, nemaju niti mogu imati pozitivne efekte. Sliči naporima naše “ljevice”, čim dođe negdje na vlast, krene se umiljavati desnici, pa i takmičiti se s njom u “desnilu”. Međutim, u toj misiji niti Tom Cruise ne bi pomogao, jer je nemoguća. Možete vi pederi biti najbolji u svemu, ali to što vi i s kime činite u krevetu, a iz tih aktivnosti nema šanse da se rode djeca, to je protivno našem svjetonazoru, a na njemu počiva naša vjera u narod, društvo, boga, oca, mater… i dakako međusobne odnose hijerarhije unutar tog sklopa. A tu se vala zna tko je gore a tko dolje. Osobito kad se po službenoj prokreativnoj dužnosti nađu u krevetu. Namjesto emocionalne molbe za prihvaćanje trebalo bi se raditi o političkom zahtjevu za priznanje, temeljenom na manje osjećajnom ali efikasnom (takvo bi trebalo biti) pravu. Zaista, niti je nužno niti je uostalom moguće da se svi građani međusobno vole; takvu mega seksualnu fantaziju imaju zagovornici nacionalne ideje, ali je conditio sine qua non jedne demokratske države da se građani, to jest, njihova prava, uzajamno priznaju i poštuju. Uz pomoć državnog aparata, ukoliko zatreba. Uostalom, zato i postoje države.

 

istospolni brak1

 

Ono što je trebalo i što dalje ostaje da se učini, jest argumentima p(r)okazati pregnuća gospođe Markić i drugova da nas kao društvo vrate bar stotinjak godina unatrag (to što se Hrvatske tiče), pokazati što u stvari znači takav zahtjev, koji nije tek konzervativan, kako bi njegovi zagovornici voljeli da ga se označi, već je svjetonazorski duboko patrijarhalan i zaostao u nekom davnom vremenu, i politički opasno nedemokratičan. A bilo je prilike. Mnogi su se pojavljivali u medijima i rekli uglavnom ništa. Uglavnom se bistrilo vodu oko referenduma, ima li osnove, nema li je, s neskrivenom bojazni od mogućeg rezultata. Sanja Juras, voditeljica LGBT organizacije Kontra, primjerice, u dvadeset minuta talk show-a na TV, desetak puta je izgovorila “To je strašno”, “komentirajući” tako zahtjev Markićkine inicijative. To jest strašno, i samorazumljivo za Sanju, mene, LGBT populaciju, dio građanstva koje i samo, ako i ne razumije posve, barem osjeća stravu takvog zahtjeva. No za potpisnike (preko 700.000) razlozi za osjećaj strašnoga su upravo obrnuti i treba bogme upregnuti dobru argumentaciju da bi se barem dio potpisnika pokušalo (raz)uvjeriti. Da ne govorimo o ipak najvećem ostatku građana, kojima, većini i u najboljem slučaju, sigurno ništa nije pretjerano jasno. Država, kao konjica, koja spašava i sređuje stvar, ionako (valjda) stiže u pomoć.

Kad bi Željka Markić bila u stanju svojevoljno pregristi činjenicu da se radi o homoseksualcima, ne bi joj bili nikakva smetnja u očuvanju i njegovanju fantazme zvane građanski brak. Dapače! Problem je sitne, gotovo tehničke naravi, to jest, “krivi” seksualni izbor. No kako joj to upravo svjetonazor ne dopušta, jer i ne radi se u tolikoj mjeri o borbi za čistoću i svetost heteroseksualnog braka, koliko o borbi protiv onih koji “krivo” biraju, dakle homoseksualaca, ostaje tek da se homoseksualcima osigura njihovo građansko pravo. To jest, Markić i zdrug morati će, ako smo kako-tako uređeno društvo pregristi, dapače progutati neugodnu činjenicu. I na kraju, osim prava da stupaju u bračne odnose, homoseksualci imaju i pravo da budu, ljepšim riječima, konzervativni, u ovom slučaju ne mnogo manje od Željke Markić. Sjedinjeni u zvucima himne, na kraju balade.

 

Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ustaško-revijalna komponenta proslave Oluje izmještena iz Knina u Slunj

  I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

one × one =