Početna / Istaknuto / Ujedinjene narode treba temeljito reformirati

Ujedinjene narode treba temeljito reformirati

un

 

igorhlebec

 

 

Piše: Igor Hlebec

 

 

Ujedinjene narode treba temeljito reformirati – demokratski deficit kao ključan problem ovog nadnacionalnog tijela

SAŽETAK

Ovaj esej se bavi pitanjem reforme međunarodne organizacije poznate pod imenom Ujedinjeni narodi. Ta svjetska organizacija, koja je nastala već davne 1945. godine na poticaj antifašističke koalicije, bavi se osiguranjem i očuvanjem mira u svijetu, razvijanjem dobrosusjedskih odnosa, promicanjem ljudskih prava i sloboda – to je esencijalna zadaća te organizacije. Kroz prikaz temeljnih i ključnih organa UN-a u kontekstu današnjeg svijeta, u ovom eseju se obrađuju ideje o promjenama u strukturi same organizacije, posebice se ističe reforma njenog glavnog organa djelovanja, Vijeća sigurnosti. Organizacija koja je stvorena u poslijeratnoj Europi, prije 68 godina, nije više u mogućnosti hvatati se u koštac s izazovima današnjice, a pogotovo sutrašnjice. Upravo zbog te vremenske dimenzije i ogromnih promjena u svijetu u tom vremenskom razdoblju, reforma Ujedinjenih naroda predstavlja prioritet kako bi se ona učinila efikasnijom, legitimnijom i sposobnijom.

CILJ ESEJA

Ovaj esej se bavi reformama koje se trebaju provesti unutar Ujedinjenih naroda kako bi se ta organizacija učinila efikasnijom i sposobnijom u nošenju s novim problemima koji se pojavljuju u svijetu u 21. stoljeću. Organizacija koja je nastala dogovorom Saveznika u 2. Svjetskom ratu ne odgovara vremenu u kojem živimo, i upravo zbog te činjenice ona ne može postići maksimum u svojoj namjeri da provodi svoju primarnu ideju – održavanje mira i sigurnosti u svijetu. Radi toga, u eseju se tvrdi i zagovara prijeko potrebna revizija temeljnog dokumenta UN-a, Povelje Ujedinjenih naroda, čijim mijenjanjem se mogu sprovesti reforme, pogotovo u glavnom i ključnom organu UN-a, Vijeću sigurnosti. Institucionalna reforma Ujedinjenih naroda predstavlja jedan od glavnih elemenata u sklopu cjelokupne reforme same organizacije. Također, zbog potrebe cjelokupnog prikaza mjenjanja UN-a, u ovom eseju se obrađuje i drugi organ djelovanja, Opća skupština. Nadalje, umjesto kopnenih, zračnih i pomorskih napada jedne države na drugu, prijetnje međunarodnom miru i sigurnosti su dobile danas i novu, sasvim drugu dimenziju koju pisci Povelje u postratnom periodu očito nisu predvidjeli. Upravo zbog toga, u eseju se isto zagovara reforma sustava kolektivne sigurnosti, sustava koji zapravo proizlazi iz (ne)djelotvornog rada Vijeća sigurnosti. Kako bih opravdao svoj zaključak o temeljitom mijenjanju ove međudržavne organizacije, učinit ću sljedeće: u prvom dijelu ću opisati UN u najvažnijim crtama i detaljnije prikazati njene organe djelovanja jer smatram da je to potrebno kako bi u drugom dijelu mogao pisati o reformama same organizacije. Također, svoje misli ću potkrijepiti raznim primjerima.

OPĆENITO

Još tijekom 2. Svjetskog rata, sukoba kojeg je potaknula agresivna politika naci-fašizma, Saveznici, kasnije i pobjednici rata, planirali su stvoriti organizaciju koja bi prvenstveno trebala štititi mir i sigurnost u budućnosti, razvijati prijateljske odnose između država i biti sredstvo rješavanja problema u raznim sferama života. Ona je, pod imenom Ujedinjeni narodi, nastala kompromisom između dviju najutjecajnijih političkih teorija, liberalizma i realizma, i osnovana je odmah na kraju rata i sve svoje upravne organe, djelokrugove rada, dužnosti, zadaće i ciljeve izvodi iz Povelje Ujedinjenih naroda, svog temeljnog dokumenta. Tom Poveljom ustanovljeno je 6 glavnih organa: Vijeće sigurnosti, Opća skupština, Ekonomsko i socijalno vijeće, Starateljsko vijeće, Tajništvo i Međunarodni sud. Oni se svi nazivaju glavnim organima, oni zasigurno čine sam vrh organizacije, no postoje razlike, primarno u važnosti i ovlastima odlučivanja. Stoga ću ja opisati Vijeće sigurnosti, organ koji funkcionira poput “svjetske vlade”, također zato što se iz njegovog djelovanja izvodi kolektivna sigurnost, te ću opisati Opću skupštinu, organ koji funkcionira poput “svjetskog parlamenta”.

VIJEĆE SIGURNOSTI

Vijeće sigurnosti snosi primarnu odgovornost za održavanje svjetskog mira i sigurnosti. Štoviše, to tijelo upozorava na sve oblike prijetnja miru širom svijeta, poziva suprostavljene strane da dođu do konsenzusa mirnim putem, bez upotrebe oružane snage. Zapravo, u suštini, ono djeluje kao izvršno tijelo koje odlučuje kako kontrolirati i posebice kako riješiti potencijalne i već započete sukobe. Odluke tog tijela su obvezujuće za sve članice UN-a, a ima ih 193. Vijeće broji 15 članova: 5 stalnih zemalja članica – Kina, Francuska, Ruska Federacija, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD, te 10 nestalnih članica koje se mijenjaju svakih 2 godine. Svaki član vijeća ima glas u donošenju odluka, no kada su u pitanju odluke supstancijalne prirode, tada se odluke mogu poništiti uporabom “veta”, tog moćnog političkog oružja u rukama stalnih članica.

OPĆA SKUPŠTINA

S druge pak strane, Opća skupština je glavni savjetodavni organ za razmatranje međunarodnih problema. Sastoji se od predstavnika svih zemalja članica, a svaka od njih ima po jedan glas. Odluke se donose običnom ili dvotrećinskom većinom. Rasprave na zasjedanju ovog tijela vrše se preko 6 glavnih odbora, gdje svaki odbor raspravlja o nekoj temi odnosno o nekom određenom području. Što se samog djelokruga rada tiče, Opća skupština ima mogućnost za raspravljanje i davanje preporuka načela suradnje u održavanju međunarodnog mira i sigurnosti. Također, bavi se proučavanjem i davanjem preporuka radi promicanja međunarodne suradnje na raznim poljima, od prava pojedinaca, preko gospodarskih i ekonomskih pitanja, do općih i društvenih pitanja. Njihove odluke nisu obvezujuće za članove UN-a, već su u svrsi savjeta.

REFORMA – DEMOKRATSKI DEFICIT, PRAVO VETA I SUSTAV KOLEKTIVNE SIGURNOSTI

Ujedinjeni narodi su nastali na sliku i priliku svijeta iz 1945. godine. Taj se svijet kompletno promijenio do danas, geopolitčka, demografska, vojna i ekonomska slika nije ista, odnos snaga se u bitnome razlikuje, broj suverenih država je porastao. To govori da uspostavljeni sustav kolektivne sigurnosti više ne odgovara. Nadalje, postoji veliki demokratski deficit u odlučivanju unutar same organizacije, Vijeće sigurnosti više ne predstavlja reprezentativan uzorak. Organizacija kojoj je primarna zadaća održavanje međunarodnog mira i sigurnosti u proteklih šezdeset godina svoga postojanja pokazala je svu svoju nesposobnost i neučinkovitost u obavljanju svoje temeljne funkcije. Tome u prilog ide da se broj sukoba u 68 godina postojanja organizacije nije smanjio, kako se predviđalo i očekivalo, broj se, baš suprotno, povećao. Kada se govori o međunarodnim prijetnjama, ne misli se isključivo na međudržavne sukobe, tu spadaju i drugi razni problemi poput gladi, siromaštva, bolesti, zagađivanja okoliša, stvaranje oružja za masovno uništenje, terorizam i slično. Ti problemi također spadaju u domenu kojom se UN treba baviti. Na sve ove razloge zbog kojih su reforme nužne, dodajmo još da sama organizacija počiva na kompromisu liberala i realista. To predstavlja također jednu vrstu problema s kojom se UN susreće pri svom odlučivanju i djelovanju. U sklopu reforme cijele organizacije, središnje mjesto zauzima reforma njenog glavnog tijela, Vijeća sigurnosti. Već gore navedene stalne članice tog tijela su zemlje sjevera, najrazvijenijeg dijela svijeta. Nijedna zemlja s juga planete Zemlje nema mjesto u Vijeću sigurnosti, u ulozi stalne članice. To je veliki problem koji se treba riješiti, jer po sadašnjem sistemu, bogata elita sa sjevera odlučuje o svemu u svijetu. Naprosto je nezamislivo da 5 svjetskih sila ima glavnu i odlučujuću riječ. Vijeće sigurnosti bi se trebalo povećati, u njega bi trebale ući zemlje iz šireg članstva Ujedinjenih naroda, posebno neke zemlje u procesu razvoja jer sadašnja raspodjela ne odgovara demokratskim standardima 21. stoljeća. Takve promjene ne bi utjecale na efikasnost Vijeća, već bi, upravo suprotno, povećale njegovu demokratićnost i odgovornost. Iz ovoga možemo zaključiti da Vijeću treba veći kredibilitet i reprezentativnost kako bi bolje i učinkovitije moglo odgovoriti na sve prijetnje miru. Londonski “Economist” jednom je napisao sljedeće: “ako su Ujedinjeni narodi glas svijeta, tada Vijeće sigurnosti mora biti više od zapadnjačke klike”. U potpunosti se slažem s ovim navodom, koji ide u prilog proširenja Vijeća na druge države svijeta. Štoviše, u ovoj izjavi se jasno vidi sama paradoksalnost UN-a. U Povelji je navedeno da ta organizacija počiva na ravnopravnosti svih suverenih država koje zajedno odlučuju. Slučaj nije takav, što je vidljivo iz ovlasti i rada glavnog organa, Vijeća sigurnosti. Nadalje, u prilog proširenju članova ide i činjenica da su neke stalne članice, poput Velike Britanije i Francuske, izgubile moć i važnost kojima su bile krašene u ranijim razdobljima. To se također očituje u tome da one godišnje izdvajaju 6.12% odnosno 6.03% za proračun UN-a. Neke druge svjetske sile, poput Njemačke i Japana, doprinose mnogo više proračunu, i to sa 8.62% odnosno 19.46%. Da stvar bude još paradoksalnija, Kina i Rusija, primjerice, doprinose godišnje sa manje od 3%. To je još jedan elemenat koji ukazuje na proširenje Vijeća sigurnosti, a jedno mjesto zasigurno mora pripasti gospodarski najmoćnijoj zemlji Europe, Njemačkoj. 2. Svjetski rat odavno je gotov, u Njemačkoj nacizam više nije na snazi i više nema potrebe, kakva je ona bila 1945., da se Njemačku nastoji kontrolirati. Njemačka sigurno pretendira na mjesto stalne članice, no neki recentni događaji su narušili dobre odnose između SAD-a i Njemačke, poglavito kada je riječ o špijuniranju njemačke kancelarke Angele Merkel od strane SAD-a. Naravno, i istočna sila, Japan, zaslužuje mjesto u Vijeću sigurnosti. No, iz današnje perspektive, to se čini teško izvedljivo. Uzevši u obzir realističku teoriju o međunarodnim odnosima, vidimo da u potencijalnom proširenju Vijeća sigurnosti veliku i krucijalnu ulogu igraju njene stalne članice. Kini bi zasigurno smetao Japan u tom moćnom tijelu, a izgleda da i SAD ne bi bio pretjerano zadovoljan ulaskom mu velikog konkurenta u Vijeće, Njemačke. Neke druge države poput Indije, Brazila, Pakistana i Indonezije čine gotovo jednu trećinu ukupnog svjetskog stanovništva. Također, vojnici iz tih zemalja danas čine većinu u mirovnim akcijama diljem svijeta. Upravo zbog veličine populacije i vojne snage, a i zbog doprinosa proračunu, ove države bi također trebale imati važniju ulogu pri odlučivanju, te bi stoga trebale biti odgovarajuće zastupljene u Ujedinjenim narodima, a posebno u njihovom najvažnijem organu, Vijeću sigurnosti. Upravo iz te nesrazmjerne raspodjele u Vijeću sigurnosti, svijet je i dalje podjeljen na bogati sjever i siromašan jug. Upravo iz te podjele proizlazi globalni terorizam koji svoj uzrok krije u nerazvijenosti, nejednakosti prilika, lošem životnom standardu, lošim zdravstvenim uvjetima i sličnim im negativnim pojavama. Zbog navedenih razloga, proširiti Vijeće sigurnosti treba za barem 10 novih članova, od kojih bi 5 bili stalni, a drugih 5 nestalni. Naravno, proširenje toga tijela moralo bi se vršiti po geografskom kriteriju kako bi se postigao balans u svijetu, ali i po ostalim zaslugama kojima članice doprinose Ujedinjenim narodima. Bilo bi poželjno da neka od afričkih država postane stalna članica, imajući u vidu česte netrpeljivosti na tom kontinentu. Možda Egipat ili Južna Afrika. Nastavnik na Upravnom odjelu Veleučilišta u Šibeniku Ljubo Runjić u svome članku, “Reforme Ujedininjenih naroda”, primjerice, piše kako je Panel zamislio 2 modela proširenja Vijeća sigurnosti: jedan model predviđa proširenje na 24 člana toga tijela, od kojih je 6 novih stalnih članica, ali bez prava veta, drugi model predviđa isto proširenje na 24 člana, ali bez uvođenja novih stalnih članica. Ja se ovdje slažem s prvim modelom koji predviđa uvođenje novih stalnih članica, u ovom slučaju 6. Nadalje, mogućnost veta predstavlja jedan od problema u aktualnom sustavu UNA-a, i podložno je reformi. Davanjem prava veta petorici stalnih članica Vijeća sigurnosti stvoren je jedan od najvećih apsurda i proturječnosti vezanih uz postojanje Ujedninjenih naroda. Upravo iz te činjenice proizlazi demokratski deficit, i ta mogućnost veta se kosi sa odredbom iz Povelje kako UN funkcionira na suverenoj jednakosti i ravnopravnosti svih naroda. Stalne članice su zapravo u čestom konfliktu u mnogo pogleda, i tu opet vidimo doprinos realističke teorije da te države prije svega gledaju na svoje interese, pa tek naknadno na kolektivne interese. Upravo taj veto, kojeg su članice koristile zbog svojih suprostavljenih politika, nije spriječio velike sukobe odnosno nije doprinio njihovu rješavaju. To se vidi na slučajevima Bliskog Istoka, Afganistana, Jugoslavije, Vijetnama… Uporabom veta zapravo su “dozvolili” krvave obračune koji su rezultirali milijunskim žrtvama. Upotreba veta bi se trebala ograničiti na način da se veto ne može uložiti kada su u pitanju izvanredne situacije kada se treba odmah i na efektivan način reagirati. To uključuje pitanje kršenja ljudskih prava u bilo kojem obliku. Da se vratim na proširenje Vijeća – novim stalnim članicama bi se trebalo to pravo veta uskratiti jer širenjem prava veta, samo bi se povećale mogućnosti opstrukcije rada UN-a. Međutim, slabosti Vijeća, a i time cijele organizacije, ne proizlaze samo iz prava veta, već prije svega iz zasebnih interesa država članica koje tim moćnim političkim oružjem raspolažu. Nije tajna da stalne članice pri donošenju velikih odluka prije svega gledaju vlastite interese. Jedan od recentnijih primjera je slučaj građanskog rata u Siriji. UN je naravno nastojao riješiti ovaj krvavi sukob, pogotovo nakon što je Sirija počela s nuklearnim naouružavanjem. Do zajedničke odluke za spašavanje situacije je došlo u zadnji čas, nakon dugih pregovora, jer je Rusija konstantno stavljala veto na bilo koju akciju u Siriji. To opet dolazi do izražaja interesa država, u ovom slučaju savezništvo između Rusije i Sirije. Sve dok će globalne sile gledati prije na svoje interese, a ne na moralna i pravedna načela, sve dotle međunarodna organizacija neće uspjeti uspostaviti djelotvorni sustav kolektivne sigurnosti. Postojeći sustav kolektivne sigurnosti u potpunosti je nekompatibilan s vremenom u kojem živimo.. On je bio odgovarajući u vremenu kada se Povelja pisala, u vrijeme kada su svijetu prijetili međudržavni ratovi poput 1. i 2. Svjetskog rata. No, stanje se upotpunosti promijenilo, te u današnje vrijeme bjesne građanski ratovi, genocidi i etnička čišćenja. Tvrditi da je ovaj sustav efikasan i djelotvoran je potpuno apsurdno uzevši u obzir, primjerice, krvavi sukob pri raspadu Jugoslavije. Danas svijetu ne prijete međudržavni ratovi kakvi su bjesnili u prvoj polovici 20. stoljeća, već drugačiji oblici nemira u svijetu. Osim gore spomenutih genocida i etničkih čišćenja, terorizam je sve izraženiji u svijetu i sve se teže s njime izlazi na kraj. Sve je to dokaz slabo organiziranog i neučinkovitog sustava kolektivne sigurnosti, koji, prije svega, proizlazi iz rada Vijeća sigurnosti. Također, smatram da bi Ujedinjeni narodi postigli povećanje demokratićnosti i reprezentativnosti kada bi Opća skupština djelovala poput parlamenta u liberalnoj demokraciji – na način da se u tom tijelu glasuje i odlučuje o svim odlukama Vijeća sigurnoti. Opća skupština bi trebala poprimiti ulogu modernog parlamenta koji nadgleda izvršno tijelo, u ovom slučaju Vijeće sigurnosti, i glasovanjem provodi ili obustavlja donešene odluke. To bi bio sigurno pravedniji i ravnopravniji oblik upravljanja, gdje bi svaka od 193 članice UN-a svojim glasom u Općoj skupštini doprinjela potencijalnom provođenju ili obustavljanju odluke koja dolazi “sa vrha”, iz Vijeća sigurnosti.

ZAKLJUČAK

Analizirajući strukturu Ujedinjenih naroda, njihovo djelovanjo i rad te posljedično rezultat koji postižu, zaključujem da je ovoj organizaciji potrebna temeljita reforma. Što se same reforme tiče, ključno je pitanje proširenja Vijeća sigurnosti, tijela na kojem počiva cjelokupni sustav kolektivne sigurnosti. Organizacija se mora promijeniti želi li se učinkovito nositi s novim izazovima u svijetu. Ova struktura, odnosno raspodjela stalnih članica u Vijeću sigurnosti, koje su na tom mjestu još od 1945., ne odgovara duhu vremena u kojem živimo – svijet se sve više suočava s novim i sofisticiranijim problemima poput genocida, terorizma i drugih sličnih stvari. Stvorio se veliki demokratski deficit u odlučivaju, pošto je apsurdno da 5 stalnih članica odlučuje u ime ostalih 188. Nadalje, komplicirana je procedura za izmjenu temeljnih odredaba same organizacije. Zapravo, tako napisana Povelja ide na ruku velikim silama, stalnim članicama, jer su one zapravo ključ potencijalne reforme – one se moraju usuglasiti kako bi reforme nastupile. Ali, uzimajući u obzir realističku teoriju, države članice prvo gledaju na svoje globalne interese, te stoga cjelokupna reforma se za sada čini utopijskom idejom.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Kamate na uloženi kapital pristižu, jesu li naplative?

  Ministarstvo vanjskih i europskih poslova potvrdilo je da je 27. veljače 2017. primilo notu …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

5 × five =