Početna / Istaknuto / Uskršnji otok: nove spoznaje (1/2)

Uskršnji otok: nove spoznaje (1/2)

uskrsnjotoksjeciva

1. ORUŽJE, SUKOB I GOLFSKA STRUJA: Prva takva spoznaja tiče se načina naglog isčezavanja prvobitne otočke populacije. Dugo vremena se smatralo kako su izvorni stanovnici Uskršnjeg otoka propali uslijed građanskog rata koji je izbio između dvaju ili više klasa tamošnjeg društva. Pojedine utjecajne antičke kulture poput starih Grka i Rimljana vremenom su gubile stisak te jenjavale upravo u takvim internim sukobima i previranjima gdje su se ‘pučani stali okretati protiv svojih bogova’, te se isto to percipiranje jednostavno preslikalo u arheologiju Uskršnjeg otoka.

Jedino, tamošnja oružja nisu mogla usmrtiti nikoga svakako ne onom brzinom i efikasnošću koja se obično zahtjeva od oružja u ratnim prilikama. Uglavnom se radilo o prilično rudimentarnim ručnim sječivima i oštricama širokim oko 10-ak centimetara kojima se rukovalo bez vlastite  fiksacije, drške ili nekakvog trećeg nastavka. Mogla su se sva ona naknadno uglaviti na drvene nastavke da se dobije na dužini alatke, ali bi rukovanje takvim oruđima bilo prilično nespretno i neučinkovito; pogotovo u stresnim i napetim uvijetima borbe s protivnikom ‘lice u lice’. Dakle, osim ako su tamošnji urođenici jednom poznavali i razvijene borilačke vještine poput baratanja raznim alatima kao oružjem, poput nečujnog prikradanja, stapanja s okolišem i onesposobljavanja protivnika, te ukoliko nisu proširili spomenute vještine do te mjere koja je potrebna da skriveno, povlašteno znanje postane općepoznato umjeće; tada scenarij građanskog rata u otočkoj davnini jednostavno nije moguć.

Ne postoji. Nula bodova.

S druge strane, ono što postoji su npr. astronomski zapisi o sunčevoj aktivnosti te njezinom kataklizmičkom utjecaju na srednjoameričku kulturu Maja; zatim geološki podaci o propasti predravidske indske dolinske civilizacije u današnjoj Indiji uslijed prirodnih promjena tokova obližnjih rijeka; i slično. Danas svjetski poznate geoglifske linije i likovi što dolaze iz pretkolumbovske kulture Nazca također pripadaju civilizaciji nestaloj s pozornice nakon jednog masivnog potresa u regiji kada su njihova naselja u nekoliko kratkih minuta ostala zatrpana tisućama tona naplavnina i mulja iz obližnjih rijeka.

Da sada više ne duljim s nabrajanjem primjera drevnih kultura isčezlih uslijed prirodnih katastrofa, dovoljno je reći kako je paleo-astronomski, geološki, botanički i oceanografski materijal na tu temu danas prilično iscpan. Doduše, utjecaj morskih struja, El-Nina i ostalih oceanskih fenomena na ovaj konkretan dio Polinezije u antici i ranom srednjem vijeku još uvijek nije temeljito istražen i dokumentiran; ali mogućnost davne okolišne kataklizme negdje na tom području uopće nije toliko nevjerojatna koliko zvuči. Danas jako dobro znamo kako je dovoljna tek minimalna oscilacija u smjeru strujanja sjevernoatlantske Golfske struje a da temperatura na većini europskog kontinenta opadne ili poraste za par stupnjeva. Tada, zašto bi jedan sličan takav podmorski scenarij i još malo dramatičniji uopće trebao biti toliko malo vjerojatan na slučaju davnine ovog otočnog “Pupka svijeta”?

Ne, scenarij naglih i drastičnih promjena u oceanskim strujama koje oplakuju Uskršnji otok u jednoj točci vremena tada bi uzrokovao neke prilično dalekosežne i tragične promjene na tamošnjoj flori i fauni pa i na samom refljefu tog ugaslog vulkanskog atola. Na koncu, do danas je diljem Uskršnjeg otoka identificirano 887 monolitnih statua 95 % kojih je (namjerno) djelimično ukopano u zemlju. Izgradnja, transport i podizanje svih tih kipova; zatim uzgoj i priprema hrane za mnoštvo radnika; te planiranje, dizajniranje i organizacija sveg tog posla; negdje je iziskivala pravu vojsku ljudi (do 30. 000. – danas kažu).

Već je sama terenska komunikacija i nadzor tekućih radova na tom vjetrovitom i brdovitom otoku-gradilištu jednom mogla predsdtavljati pravu logističku noćnu moru. No, prvi europski pomorci na otoku su zatekli svega 2-3.000. urođenika. Kako znamo da si sami nisu presudili, zapravo jedino preostaje mogućnost kako je ta presuda jednom stigla izvana, i to neobično iznenadno i silovito. Jezgre šačice nedovršenih monolita u pojedinim kamenolomima stoje otprilike u istom onom položaju u kojem bi kipar danas ostavio svoju kreaciju ili bauštelac svoju skelu i otišli na gablec.

uskrsnjiotoktrupkipa

2. KIPOVI, PODZEMLJE I STRAŠILA: Slijedeća po redu novina tiče se samih uspravnih otočkih statua (“Moai”). Ovdje stvari postaju malo kompliciranije. Podatak kako neobične glave s Uskršnjeg otoka imaju tijela tamošnjim je arheolozima bio poznat još početkom prošlog stoljeća, iako tada još nisu mogli znati u koliko slučajeva i kolike su veličine tijela zapravo.

Danas znamo kako gotovo sve otočke glave imaju pripadajuća tijela te kako ta tijela ponekada dosežu dubinu od gotovo 6 metara pod zemljom. Obzirom kako je velika većina statua kako onih ukopanih u tlo kao i onih nanizanih na priobalnim čistinama, bila podignuta u intervalu od 250 godina između 1250. i 1500.; tada dolazimo do podatka kako je svake pojedine godine izgradnje trebalo izgraditi 2-3 monolitne statue ponekada divovskih dimenzija – najviša do sada otkrivena statua ide uvis do 11 metara i teži 82-83 tone.

Još više od evidentne logističke i masonske impozantnosti samog pothvata u oko upada vremenski okvir gradnje kipova. Naime, prvi tragovi naseljenosti otoka datiraju iz sredine sedmog stoljeća nove ere no čini se kako kipovi iz tih prvih stoljeća okupacije ne postoje. Javljaju se tek oko 10. st i to u prilično rudimentarnom obliku, veličini i rijetkosti; ali nakon dva stoljeća kipovi naprosto eksplodiraju u svojim dimenzijama, dizajnu, razmještaju te pukom brojnošću. Čemu sada odjednom sva ta žurba, i to očito tolika manična grozničavost u namjeri podizanja Moajia?

Nadalje, što je s tolikim uzemljenjima otočkih kipova? Kada bi građevinari drevnih civilizacija iskapali temelje za svoje monolite, obično bi napravili relativno plitku rupu u tlu, dovoljno duboku za to da kameni blok ‘sjedne’ unutra i odupre se prilikom uspravljanja. Statue sa Uskršnjeg otoka nerijetko su dosta dublje pod zemljom nego što idu u vis nad zemljom. Što su graditelji htjeli postići time? Niti uspravljanje masivnih i elegantnih staroegipatskih obeliska nije zahtjevalo ukopavanje u bilo kakvu rupu – egiptolozi kažu. Kojom statičkom funkcijom onda objasniti pojedine otočke kipove ukopane pod zemlju do 2/3 ukupne visine statue?

Na nekoliko mjesta uz obalu nalaze se kipovi poredani jedan do drugoga u koloni ali niti jedan od njih nije ukopan u tlo; već baš naprotiv povišen na zasebnoj terasi zajedno s ostalim Moajima u nizu. Tada je malo vjerojatno kako su dubinskim ukopavanjem Moajia u unutrašnjosti htjeli postići stabilnost i postojanost strukture. U tom slučaju, prvo bi uzemljili onih par kolonada na obali najizloženijih vjetrovima s mora, a ne – obrnuto.

Uostalom, nije li logično jednim takvim ekstremnim ukopavanjem prvo fiksirati one očito uglednije kipove podignute u cjelosti nad zemljom i poredane s velikom pomnošću i brigom na vidnim mjestima, pa se tek onda pobrinuti za one u unutrašnjosti; koje nepravilnosti u okolnom reljefu (kosine brda, grebeni, gudure itd.) barem donekle štite od elemenata? Pod uvjetom da je jedno toliko dubko ukopavanje uopće potrebno da se podignuta struktura fiksira – temelji Moajia ponegdje su toliki kao da izgradiš kuću trokatnicu s temeljima od nekakvih 8-9 metara.

Pitanja se ne zaustavljaju kod vrlo neobičnog uzemljenja Moajia. Uvriježeno je shvaćanje kako su kipovi s Uskršnjeg otoka podizani u čast istaknutih preminulih pripadnika pojedinih klanova.Ako je tako, zašto onda svi do reda imaju takva groteskna lica; izduljena u vis, rastegnuta u stranu, obješena i klonula, udubljenih očiju i kosih, šiljastih noseva.Tko bi htio da ga se sjećaju jednom toliko izobličenom, bezličnom i pomalo jezivom izdanju? Umjesto da ga pamte u naponu fizičih snaga ili u raskoši ratničkih, muževnih atributa?

Štoviše, tko bi htio da mu statua posvećena posthumno bude toliko monotona, prazna i do u detalje standardizirana sa stotinama i stotinama obližnjih posveta istaknutim herojima? Ako bi pojedinac već želio dati do znanja svima svoja ratnička/svećenička/obrtnička i druga postignuća i zasluge ostvarene u životu, ne bi li gledao da mu konačna posveta jasno govori o tome ili se barem razlikuje među okolnim posvetama koliko je to moguće?

A što je sa razmještajem kipova u otočnom prostoru? Veći dio statua grupiran je u bližoj i daljoj okolici najvećeg vullkanskog kratera, no i ovdje postoje neke oštre razlike. Tako se ponegdje na površini od 200 četvornih metara može naći grupirano 20-ak kipova Moajia, da bi drugdje 2 do 3 statue zauzimale parcelu od gotovo pola hektara. Ponegdje se pak Moajii doimaju pozicionirani nehajno i proizvoljno ili postavljeno na pogrešnu točku u okolišu tj. na poziciju koja nije bila predviđena za njih; dok su drugdje Moajii razmješteni u prostoru toliko pomno i precizmno da ih kamera orbitalnog satelita “Google Earth” može uočiti i izdvojiti bez većih problema – pratiš okolnu topografiju i nađeš ih samo tako.

Uostalom, grobovi s ljudskim kosturima pronađeni su tek u manjem broju slučajeva (3 % ?). Usput rečeno, gotovo sva danas poznata arheološka kronologija naseljenosti Uskršnjeg otoka dobivena je radiokarbonskom analizom organskih ostataka iz tih nekoliko grobnih priloga. Radilo se o sekundarnom i indirektnom datiranjarheološkog nalazišta.  Tako dobivena kronologija još uvijek ne govori ništa konkretno o starosti samih kipova ponad ili posred datiranih grobova.

Danas još uvijek ne postoji upotrebljiva i pouzdana metoda datiranja starosti anorganskog materijala (kamen). Na koncu, običaj legitimiziranja vlasti i moći svojim povezivanjem sa ranijim velebnim zdanjima i strukturama obrazac je ponašanja toliko učestao i poznat iz davnine tolikih tradicija i epoha da ga nije potrebno ovdje opisivati u detalje.

Zatim, postoje još neke stilske i artističke indikacije koje bacaju sumnju na tradicionalno tumačenje uloge Moajia kao posmrtnih posveta istaknutim precima, no za takvo su razmatranje već potrebna dodatna terenska i sistematska proučavanja monolitnih statua. Jedina dosada poznata statua Moajia iz 10. st. danas se nalazi u jednom belgijskom muzeju. Kao što se vidi na slici, radi se o prilično neuglednom, jednostavnom kipu; prilično patuljastih dimenzija naspram kasnijih kolosa:

Preostalih nekoliko poznatih Moajia iz tog ranog otočkog perioda danas se nalazi u privatnim zbirkama diljem svjeta i na prvi pogled djeluje jednako tako rudimentarno kao i belgijski izložak. “Kržljavi neki preci ti liliputanci” – možda će ovdje pomisliti neki slučajan nčitatelj. “Prekrižio ruke šćućureno kao da se srami nečeg, umjesto da stoji uspravno i gordo kao oni krkani na otoku”.

Slučajan čitatelj tada treba znati kako se ovdje vrlo lako moglo raditi o ratniku koji je izgubio svoj istaknuti status, o plemiću koji je pao u nemilost zbog nekog ozbiljnog prijestupa, ili pak o zarobljenom poglavici suparničkog klana. Ovakav način reprezentacije bio je zamišljen da ponizi ili dehumanizira takve nesretnike koje se zbog njihovog važnog statusa u društvu nije moglo samo tako odbaciti i prognati.

Idemo onda malo drumom, umjesto šumom kao dosada.

Što se događa kada Moaije promatramo kao strašila, svojevrstan užasavajući podsjetnik živima na neraskidivu vezu koju imaju sa onostranim? Da li onda toliko neobični i bizarno uzemljeni temelji kipova postaju dubinskim simbolom te povezanosti? Postaju li tada plastična i deformirana lica na kipovima zapravo prikazima zastrašujućih čuvara tog nevidljivog svijeta?

Znači li većinska koncentracija otočnih kipova uokolo grotla najvećeg vulkana onda kako su Moajii obavljali ulogu lađara iz grčke mitologije koji je prevozio duše umrlih preko rijeke u svijet mrtvih? Ili ne znači to, već je uloga prijetećih otočnih statua bila bliža onoj koju su grifoni i pogotovo sfinge imali u mitologijama starog Egipta i Babilona; tj. zastrašivanju priprostog puka, distanciranju tamošnjih elita i njihovog povlaštenog položaja u društvu? Ili su zapravo ti monumentalni kipovi u sebi objedinjavali sve navedene uloge, uključujući i one koje tek treba rasvijetliti.

Vratimo se na trenutak spomenutim priobalnim terasama s Moajima poredanim jednim do drugog. Danas ih je preostalo tek nekoliko onih najvećih dok je prema pojedinim starinskim ilustracijama ranih europskih doseljenika postojala i šačica manjih terasa s 3-4 kipa tik uz obalu ili u neposrednoj unutrašnjosti. Da li je činjenica kako su sve poredane statue bile okrenute prema unutrašnjosti otoka jednom trebala djelovati kao mitološka počasna straža što je trebala na neki način odvratiti stanovnike od odlaska? Pomno i brižljivo pozicioniranje pojedinih uzvišenih platformi na onim najprotočnijim točkama u otočnom reljefu tada bi dodatno pojačavalo učinak ionako zastrašujuće religijske opomene.

Što se tada dešava sa stotinama i stotinama Moajia koji gledaju prema van s okolnih brda i dolina. Da li su oni trebali djelovati kao svojevrsna sumorna i jeziva opomena mornarima u prolazu, tj. odvratiti znatiželjnike od pristajanja na otok? Očne duplje svih podignutih Moajia izvorno su bile premazane jarkim, svijetlim bojama u obliku bjeloočnica; sa utisnutim smaragdima na mjestu šarenica. Reflekcija takvog bliještećeg pogleda na noćnoj mjesečini čamcima u neposrednoj blizini otoka morala se učiniti poprilično zlokobno.

I još pitanje za milijun kuna: Nakon nekoliko stoljeća relativnog kiparskog zatišja, što je najednom toliko užasnulo i prestravilo stanovnike Uskršnjeg otoka da započnu podizati Moajie s tolikom grozničavošću, na gotovo nasumičnim lokacijama u golemim brojevima; te u tolikim teško shvatljivim, gotovo apstraktnim proporcijama? Ukoliko se zaista radilo o tome o čemu kazuje kronologija a ne o naknadnoj okupaciji i prisvajanju već zatečenih impozantnh statua. Sami Moaji ovdje čuvaju informacije jednakom diskrecijom kao i prvog dana kada su otkriveni, tamo na Uskrs 1772.

Ne znam kako ti, meni se gore opisan argument o Moajima kao o sredstvima održavanja društvene i religijske kontrole na kraju ipak čini uvjerljivijim od onog o prisjećanju pojedinih zaslužnih predaka. Barem atributi i karakteristike kipova zasada naginju na tu stranu više nego na drugu stranu skale. I zašto bi uopće sve što dolazi iz davnina već po defaultu imalo vee s precima, samim time što je riječ o velebnoj arhitekturi, neobičnom izgledu i poziciji; i slično? To što se preci poštuju u kršćanstvu, ne znači nužno kako se poštuju u svim fazama prošlosti i na svim zemljopisnim širinama.

Digresije radi, mogle bi se ovdje povući brojne paralele između opisanog naglog porasta izgradnje kipova s Uskršnjeg otoka i neobičnog porasta u izgradnji grandioznih i perverzno raskošnih bogomolja raznih novovjekih religija u proteklim decenijama; te o rasprostranjenosti spomenutog teokratskog trenda u brojnim zemljama. No, baš sam neki dan poslao svoju folijašku kapu na laštenje pa ću ovu paralelu ostaviti za neku drugu priliku i digresiju. Vratimo se na arheologiju i zaključimo odmah prvi dio priče.

uskrsnjiotokkipoviuzemljenje

 

Krešimir Pavlović

 

Vezani tekstovi:

Rapa Nui – Pupak svijeta!


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Ljevica stavlja netoleranciju na pijedestal

  Što danas znači kada netko kaže da je politički orijentiran “lijevo” ili “progresivno”? Ovo …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

2 − one =