Početna / Istaknuto / USTANAK NARODA HRVATSKE: POČETAK UNIŠTENJA MRŽNJE I BORBA ZA STVARANJE BRATSTVA I JEDINSTVA

USTANAK NARODA HRVATSKE: POČETAK UNIŠTENJA MRŽNJE I BORBA ZA STVARANJE BRATSTVA I JEDINSTVA

Prije početka masovnog ustanka u Hrvatskoj su poduzimane neke veće organizirane akcije pod organizacijskim vodstvom Komunističke partije Hrvatske (KPH). Tako je iz Siska 22. lipnja 1941 izašao prvi partizanski odred, sastavljen od hrvatskih komunista koji je izveo nekoliko diverzija i oružanih akcija

Također, u noći 13. srpnja zagrebačka organizacija KPH pokušala je osloboditi 92 zatvorena komunista i antifašista iz ustaškog logora u Kerestincu, ali ta akcija nije uspjela. Većina je poginula u sukobu sa ustašama ili su bili zarobljeni i potom, streljani. Iako su ustaše već u prvim danima krenule sa masovnim likvidacijama zagrebačkih Židova, Srba, komunista i ostalih antifašista, Zagreb je čitavo vrijeme rata bio poprište intenzivne antifašističke borbe pod vodstvom KPH. Broj Zagrepčana koji sudjelovali u Narodnooslobodilačkom ratu iznosi oko 50.000 osoba od čega su 15.000 bili omladinci. Po zagrebačkim ustaškim zatvorima, mučilištima i gubilištima, poput zatvora na Savskoj cesti, Trgu N , koji se danas zove Trg žrtava fašizma, Dotrošćine i Rakova Potoka ubijeno je na tisuće Zagrepčana, a tisuće su odvedene u koncentracione logore izvan grada i tamo pogubljene. Zbog velikog otpora fašizmu i borbi građana grada Zagreba Josip Broz Tito je odlikovao je 1975. grad Zagreb Ordenom narodnog heroja.

za trg
Žrtve fašizma izgubile su svoj trg 10. prosinca 1990. i to na Dan ljudskih prava! HDZ-ova gradska vlast je donjela odluku o preimenovanju trga u Trg hrvatskih velikana.»Ukidanje Trga« shvaćeno je kao umanjivanje i opravdavanja fašističkih zločina, a oni koji su se protiv toga i pobunili, nazivani su od strane političkog vodstva desnog bloka »diletantima i egzibicionistima«. Ime Trgu žrtava fašizma je vraćeno tek 2000. -te godine.

Ustanak u južnoj Lici

U drugoj polovici srpnja 1941 u Hrvatskoj izbija oružani ustanak koji je dobio svoju prvu masovnu osobinu u krajevima nastanjenima pretežno srpskim pučanstvom na što je utjecao sve veći krvavi ustaški teror i početak okrutnog istrebljivanja Srba. Naime, i same objave ustaških zakonskih odredaba koje su do krajnosti diskriminirali taj dio populacije opravdavaju pravo srpskog naroda na oružani ustanak. U prilog toj činjenici postoji mnogo povijesnih podataka o ustaškom teroru koji su se događali prije srpnja 1941. Npr., već početkom svibnja 1941 osnovan je koncentracijski logor Jadovno pokraj sela Trnovac na Velebitu u Lici. Logor je istovremeno postojao sa logorima u Gospiću i na Pagu. Prema prikupljenim podacima u tzv. grupi gospićkih logora u koje ubrajamo Jadovno, Gospić i Pag gdje je stradalo je najmanje 10.502 žrtve. Taj broj nije konačan jer su ustaše mnoge ljude odvodili mimo sudskih odluka pa ih nisu evidentirali. I zato je logično da je ustanak izbio prvo u Lici, zatim na Kordunu, Baniji i sjevernoj Dalmaciji.

U južnoj Lici partizani su 27. srpnja oslobodili mjesto Srb, a što se tiče krajeva s pretežno hrvatskim stanovništvom ustanak je zahvatio najprije Gorski kotar, Dalmaciju i Hrvatsko primorje. Kasnije je došlo do krize ustanka u Kninskoj krajini i južnoj Lici, kada su četnički i velikosrpski elementi, uz pomoć talijanskog okupatora, nastojali razbiti ustanak i Talijane prikazati kao zaštitnike srpskog stanovništva od ustaškog režima. Međutim, partijska organizacija uspjela je, uz pravodobnu pomoć Centralnog komiteta komunističke partije Hrvatske (CK SKH) , na vrijeme suzbiti širenje utjecaja četnika, iako su oni tamo i dalje imali svoje najjače uporište na području Hrvatske. Tijekom jeseni 1941 ustaničke jedinice, koje su bile u fazi konsolidacije i učvršćenja, imale su već svoje slobodne teritorije između Save i Jadrana. To je bio početak narodnooslobodilačkog rata na području Hrvatske.

Osobina ove vrste ratovanja nazvane su narodnooslobodilački rat i taj se pojam počeo upotrebljavati za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata za oružanu borbu naroda protiv okupatora odnosno kolonijalne vlasti, za nacionalno oslobođenje i progresivan društveni poredak. Narodnooslobodilački rat se često pogrešno poistovjećuje pokretom otpora jer pokret otpora je imao također, za cilj da raznim načinima borbe, pa i oružanim akcijama nanose štetu okupatoru, bez težnje da se kroz tu borbu i nakon poraza okupatora organizira novu vlast na oslobođenom području i ostvari novi društveni poredak. Narodnooslobodilački pokreti kroz rat su imali šire i dalekosežnije ciljeve, izgradnja novog društvenog poretka. Najznačajnija osobina narodnooslobodilačkih ratova je u tome što u njemu sudjeluju najširi slojevi naroda. Takvi ratovi na tlu Europe su se vodili na području bivše Jugoslavije, Albanije, Grčke, a bilo je i u Poljskoj nekih sličnosti sa tom vrstom ratovanja. Pokret otpora se razvijao na okupiranom teritoriju Sovjetskog Saveza, u Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj itd. Borba naroda Bugarske, Češke, Slovačke i Rumunjske imala je svoje zasebne osobine jer je završnim etapama rata u tim zemljama došlo do ustanka naroda pa se na taj način pridonijelo padu postojećih režima.

Međutim, jedinstvena za čitavo područje okupirane Europe je bila dvostruka uloga četnika jer su četnici samo u početku okupacije bili skupina koja je pružala povremeno otpor snagama Osovine na temelju čega su pred Saveznicima uz propagandnu pomoć vlade u izbjeglištvu stvarali o sebi lažnu sliku i mitove da predstavljaju neku vrstu jugoslavenskog pokreta otpora. Čim su četnici shvatili da partizane vode komunisti, te da su im upravo oni glavni remetilački čimbenik za stjecanje vlasti po završetku rata, priklonili su se suradnji sa silama Osovine u borbi protiv partizana.

Talijani koji su omogućili prijeratni opstanak i dolazak malobrojnih predstavnika ustaške organizacije na vlast ostvarili su čvrstu suradnju sa četnicima nakon okupacije u onim dijelovima NDH koji su se nalazili pod talijanskim vojno-političkim nadzorom . Ta izdajnička i totalno apsurdna suradnja četnika sa talijanskim fašistima je počela onda kada su mnogi Srbi pred ustaškim terorom morali pobjeći u planine iznad svojih naselja. Tako je glavni cilj četnika u početku bio samo spašavanje vlastitih života, ali i života sunarodnjaka.

Kad je u Srbiji i Crnoj Gori u prvoj polovici srpnja 1941, a zatim potkraj mjeseca i u NDH i Sloveniji, došlo do partizanskog ustanka pod komunističkim vodstvom , u strahu za vlastiti život, i srpski su nacionalisti iz redova građanskih stranaka počeli surađivati s partizanima.

Međutim, nakon što su isplivali na površinu teški zločini izraženi kroz teror prema nesrpskim civilnim stanovništvom, prema Hrvatima i Muslimanima, te krajnje antikomunistički ideološki stavovi i namjere da šire ideju da treba surađivati sa talijanskim okupatorom stvarajući nekakvu posebnu autonomiju za srpsko stanovništvo pod okriljem i zaštitom talijanskih fašista, među njima izbija sukob, četnici i partizani su se pretvorili u ogorčene neprijatelje i to do kraja rata. Nakon tog se većina oružanih skupina srpskih nacionalista udružila sa četničkim pokretom generala Mihailovića. Prvi četnički vođa koji je počeo surađivati sa Talijanima bio je Ličanin Stevo Rađenović, a nakon njega Talijanima se pridružio i Dobrosav Jevđević, glavni politički predstavnik četnika u dijelovima NDH pod talijanskom okupacijom, kao i Ilija Trifunović-Birčanin, kojeg je Mihailović u travnju 1942. imenovao vojvodom svih četničkih formacija u Dalmaciji, Hercegovini, zapadnoj Bosni i Lici.

Istovremeno i vodstvo ustaškog pokreta od početka ustanka na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine još je intezivnije propagiralo tezu da je partizanski pokret zapravo srpski pokret predvođen komunistima nevjernicima i Srbima protivnicima Hrvatske i svega hrvatskog.

Iako su Hrvati sve više masovno pristupali u NOP-u , ustaše se nisu pokolebali tom činjenicom pa su i dalje partizanski pokret poistovjećivali sa srpskim nacionalističkim pokretom. U svojoj su promidžbi neprestano naglašavali da su glavni ciljevi partizanskog pokreta uspostavljanje komunističke vlasti i obnova Jugoslavije u kojoj će vladati Srbi. Na toj laži su gradili svoje političko uvjerenje da su hrvatski partizani izdali Hrvatsku. Zanemarujući brojnost Hrvata među partizanima, a i sam utjecaj hrvatskih partizana na partizansko vodstvo nastojali što više umanjiti i omalovažavati. Hrvatsko nacionalno pitanje su svodili uglavnom na pojednostavljenu interpretaciju državnosti, državnu simboliku i izraženi militarizam iako nikako nisu mogli prikriti činjenicu da je NDH bila podvrgnuta volji i državnim interesima Trećeg Reicha i Kraljevine Italije, njezinih vojnih, političkih i ideoloških saveznika te da su saveznicima sila Osovine ustupili velik dio hrvatskih teritorija koje su one proglasile svojim državnim teritorijem.

Na toj istoj tezi i današnji hrvatski nacionalšovinisti temelje osnovne poruke svog pokreta i omalovažavaju sve tekovine NOB-a i razdoblja mirne i naprednije socijalističke ere. Današnji povijesni revizionizam nisu pokrenuli oni, već mnogo moćnije kapitalističke države svijeta koje ponovo starim dobro prokušanim metodama ostvaruju svoje ogromne ekonomske interese pomažući stvaranja i održavanja mnogih oblika reakcionarnih politika i organizacija. Inovacija je jedino u tome što su više u redove reakcije uključili i komunističke disidente preko kojih na učinkovitiji način provode antikomunističku propagandu.

Ustaške vlasti su bile vrlo osjetljive na prve pojave organiziranijeg otpora, a pogotovo na pojavu partizana u srednjoj Posavini i na prva puškaranja partizanskog odreda oko Siska. Počele su se širiti glasine kako u šumi Brezovici ima oko 400 partizana pa su ustaše krenule da poduzmu hitne mjere protiv »odmetnika« u gustim šumama u Posavini. Tako su 19. rujna krenuli u vojno-redarstvenu akciju sa oko 650 ustaša, domobrana i žandara, uključujući i mobilizirane ljude iz sela srednje Posavine pod komandom ustaškog satnika Ante Moškova iz poglavnikovog tjelesnog zdruga iz Zagreba. U potragu su se uključila čak i pet aviona da bi opkolili šume Brezovicu, Zalukinju i Bukovicu. Opkoljenih 49 boraca Sisačkog partizanskog odreda uzmiču bez pružanja otpora i prelaze preko rijeke Save kod sela Crnac na područje Banije.

Noću 20/21. rujna stigli su u šumicu između sela Moštanice i Petkovca. Tu su ih dočekali seljaci iz Moštanice, nahranili i napojili, a Mirko Jasić iz sela Moštanice, noću 21/22. rujna
odvodi sisačke borce na Šamaricu gdje je boravio odred »Kaline« Artura Turkulina Tujka. Nakon toga i grupa boraca Jandre Čipora i Jose Tuškanca iz tajne baze Golo brdo kod sela Jazvenik – Vurot, ukupno 28 ljudi, preko Starog Praćna i rijeke Kupe prelaze na Baniju i dolaze na Šamaricu u sastav odreda »Kaline«.

Iz šuma Posavine i Pokuplja iz kotara Sisak na Šamaricu je došlo 77 boraca, među kojima 10 žena. Nacionalni sastav novodošlih boraca bio je 72 Hrvata, 3 Srbina i 2 Slovenca, a po socijalnom sastavu 25 radnika, 37 seljaka i 15 intelektualaca.

U logoru Milošev komac na Kalinama smješteni su Siščani i Kalinaši zajedno, što neki smatraju objedinjavanjem Sisačkog partizanskog odreda i partizanskog odreda »Kaline«. Vlado Janić Capo bio je komandant Sisačkog odreda, a komandant partizanskog odreda »Kaline« Franjo Ogulinac Seljo, Artur Turkulin Tujko postao je politički komesar.

Dolaskom Sisačkog Narodnooslobodilačkog partizanskog odreda (NOPO) na Šamaricu Okružni komitet KPH Sisak uspostavio je vezu sa partijskim organizacijama kotara Petrinja i dijela kotara Kostajnica.Te veze nije bilo u vrijeme kada je u ovim kotarima bilo najteže – u vrijeme ustaškog genocida nad stanovnicima srpske nacionalnosti. Dolazak Sisačkog partizanskog odreda na Šamaricu i Baniju mnogo je značio za razvijanje bratstva i jedinstva Srba i Hrvata, jer je poslije masovnih zločina nad srpskim stanovništvom, moglo doći do krize. Bratstvo i jedinstvo osobito se izrazilo prilikom polaganja zakletve u šumi Šamarici 28. rujna 1941. godine i kasnije.

Prva zajednička akcija

Napad Siščana i Kalinaša na Mali Gradac počela je 26. rujna, a na Gornji Klasnić u ranu zoru. Borba je vođena do 9 sati, kada je napadnutim žandarima stigla pomoć. U Malom Gradcu poginuo je 1 žandar, a 5 žandara je ranjeno. Iz Sisačkog partizanskog odreda poginuli su Stjepan Bezuh Hrvat, Milan Kajgana i Jovan Drobnjak Srbi, a ranjen je Stevo Čikara. U Gornjem Klasniću poginuo je 1 ustaša iz Maje, a dvojica ustaša iz Maje i 3 domobrana iz Gline su ranjeni tokom intervencije u smjeru Gornjeg Klasnića. Iz odreda »Šamarica« poginuo je Sava Miočinović, teško je ranjen Ranko Papuča Rankica i lakše Đuro Zlonoga. Žandarske stanice nisu bile tada osvojene, ali su se žandari iz straha od novog napada istoga dana povukli u Kraljevčane i Maju, odnosno u Glinu.

Time je, stvorena prva slobodna teritorija oko Šamarice u krugu: Kraljevčani, Maja, Gređani, Obijaj, Bosanska Bojna, Donji Žirovac, Rujevac, Zrinj, Mečenčani.

Nikola Vidaković: Sjećanje na osnivanje i rad partijske organizacije do početka ustanka 1941

Nikola Vidaković: Sjećanje na osnivanje i rad partijske organizacije do početka ustanka 1941

Uvod

Za historiju općine Donji Lapac značajna je 1938. godina, jer je tada i for-malno osnovana ilegalna partijska ćelija kao sastavni dio Komunističke partije Jugoslavije. Tome događaju prethodilo je nekoliko godina političke aktivnosti grupe ljudi čiji je politički rad imao mnoga obilježja pripadnosti naprednim ravolucionarnim snagama.

Kad se promatra geneza revolucije u ovom kraju, nije presmjelo ustvrditi, da je njezin embrio produkt kazivanja o oktobarskoj revoluciji u tadašnjoj Rusiji, što su ga donijeli domaći ljudi koji su kao austrijski vojnici u prvom svjetskom ratu bili zarobljeni ili su prebjegli na rusko tlo. Po povratku svojim kućama neki od njih su bili oduševljeni dojmovima, koje su na njih ostavila revolucionarna zbivanja u Rusiji. Među tim ljudima posebno se isticao Miloš Zunić iz Donjeg Lapca. On je tokom 1919—1920. boravio kod svoje kuće, a za-tim se vratio u SSSR. Miloš je bio aktivni učesnik u oktobarskoj revoluciji. Njegovo pripovijedanje nailazilo je na plodno tlo osobito kod njegovog mlađeg brata Peje Zunića iz Donjeg Lapca. Pejo se oduševio za revoluciju pa je od tada u svakoj prigodi prepričavao ono što je saznao od Miloša.

Budući da se na mršavoj ličkoj zemlji teško »vezivao kraj s krajem«, Pejo Zunić je, kao i mnogi drugi, išao »trbuhom za kruhom« širom Jugoslavije, a oko 1930. godine odlazi na rad u Francusku, odakle sa nakon nekoliko go-dina vratio kući u Donji Lapac. Nešto kasnije vratio se iz Kanade, gdje je na radu bio i Stevo Dragičević iz Birovače. Oni su u inozemstvu došli u doticaj s partijskim aktivistima, upoznali su se s radom Partije i, sudjelujući u partij-skim akcijama, stekli izvjesno iskustvo u političkom i sindikalnom radu.

Godine 1931. osnovan je u Donjem Lapcu Sportski klub »Ozeblin«, a nešto ranije i Tamburaški zbor. Bio sam jedan od osnivača »Ozeblina«. U toku nekoliko godina postojanja ovih organizacija izrasla je unutar njih grupa mla-dića koja je kritički gledala na društvena zbivanja. Iz knjižnice osnovne škole posuđivali smo knjige. Tako smo došli i do nešto naprednije literature. Kada se iz Francuske vratio Pejo Zunić, naša grupa se brzo s njim sprijateljila, a malo kasnije i sa Stevom Dragičevićem. Formirana je grupa u kojoj su uz Zunića i Dragičevića bili: Nikola Vidaković, Mile Kosanović, Stevo Kosanović i Stevo Bajić — svi iz Donjeg Lapca. Zunić je u Francuskoj shvatio osnovne pojmove o revoluciji i Komunističkoj partiji, pa je mogao ideju o socijalizmu relativno uspješno propagirati. To se može reći i za Stevu Dragičevića. Oni se nisu »busali u prsa« da su komunisti, ali to nisu ni skrivali, naročito Pejo Zunić, koji je bio otvoreniji. On je bio zaista uvjereni komunist, ali on je to bio sam za sebe, izolirano i bez veze s Komunističkom partijom. Aktivnost naše grupe, u kojoj je Zuniću spontano priznavana vodeća uloga, sastojala se u bagateliziranju tadašnjih vlasti, populariziranju Sovjetskog Saveza i prona-laženju i čitanju napredne literature i novina. Ali, to je bila vrtnja u krugu, pa smo često razmišljali na koji bismo način uspostavili vezu s ilegalnom komu-nističkom partijom. Saznali smo za Gojka Polovinu iz Dobrosela koji je inače studirao pravo na fakultetu u Beogradu. Kad je dolazio kući, donosio je Po-lovina raznovrsnu revolucionarnu literaturu, koja je preko njegovog brata Nikole dolazila i do naše grupe.

U cilju čvršćeg povezivanja, a pretpostavljajući da je Gojko povezan s Par-tijom, krenuli smo Zunić i ja u Dobroselo da se s njim upoznamo. Mislim da je to bilo u ljetu 1934. godine. Gojku smo rekli da bismo se željeli povezati sa ilegalnom KP, pa očekujemo da će nam on u tome pomoći. Od njega smo čuli mnogo o Sovjetskom Savezu, o Partiji i revoluciji, što je za nas bilo novo i nepoznato. Dao nam je i pisane materijale, obećao da će nam ih i ubuduće davati. Dogovorili smo se da ćemo stalno sarađivati u političkim akcijama. Od tada smo, s manjim prekidima, s Gojkom sarađivali. Bio nam je od velike pomoći. Sjećam se da smo od njega dobili, pored ostalog, i Historiju Svesave-zne komunističke partije (boljševika).

U međuvremenu u našu grupu se uključila Bosa Dimić,1 učiteljica iz Donjeg Lapca. Njen dolazak je ojačao našu grupu ne samo brojčano nego i kvalitetno. Bolje od nas je vladala marksističkom teorijom, a dolazila je i do revolucio-narne literature. Povezala nas je s Jakovom Blaževićem i Nedeljkom Zakulom, koji su u Donji Lapac dolazili na sudske rasprave kao predstavnici advokatske kancelarije Bogdana Brujića iz Gospića. Bio je to novi i značajan momenat u našem ideološkom uzdizanju i sve snažnijem vezivanju za Komunističku par-tiju. Naš je rad postajao sve bogatiji i sadržajniji. Naša grupa je dobivala sve izrazitiju fizionomiju partijske organizacije. Od grupe su se udaljili Stevo Bajić i Stevo Kosanović. Kosanović je kasnije stupio u policijsku službu u Za-grebu, ali nas nikada nije potkazao policiji iako mu je naš rad bio poznat.

Zahvaljujući pomoći što smo je imali od Gojka Polovine i od Jakova Bla-ževića, znali smo se ispravno orijentirati. Naučili smo, kako se treba postaviti prema režimskim strankama, kakav je odnos KP prema Udruženoj opoziciji. Uspješno smo u narodu raskrinkavali fašističko istupanje Hađerinih »borbaša«. Aktivnost naše grupe sve je više dobivala ideološko-partijski sadržaj. Među nama se razvilo čvrsto prijateljstvo i iskreno drugarstvo. Osjećali smo se ko-munistima i smatrali ćelijom KP Jugoslavije. Takvima su nas smatrali i tako su se prema nama odnosili Gojko Polovina, Jakov Blažević i Nedeljko Zakula. Ostalo je samo da nam netko kaže da smo dobili status ćelije Komunističke partije. U Donji Lapac 1938. došli su Martin Franekić i Srđan Brujić. Održan je sa-stanak na kojem su bili: Pejo Zunić, Bosa Smiljanić-Dimić, Stevo Dragičević i ja. Nakon što je Martin Franekić ukazao kakav mora biti član Partije i na koji način će se održavati veza, konstatirao je da je osnovana ćelija KP Jugo-slavije u Donjem Lapcu. Za sekretara odredio je Peju Zunića ističući njegova iskustva iz Francuske, što smo mi prihvatili. Ustanovljeni su kanali za vezu s Mjesnim komitetom u Gospiću. Jedna veza je išla preko Stevine Cvjetičanina-Cekljuna i Mite Dimitrijevića u Visuću i dalje preko Udbine u Gospiću, a druga preko Gojka Polovine i Nikole Kraj-novića u Gračacu.

Ovaj događaj dao je snažan impuls našoj političkoj aktivnosti. Redovno su dolazili partijski materijali i partijske novine. Od literature primali smo »Proleter«, »Srp i čekić«, »Istoriju Svesavezne KP-boljševika«, »Politički vjesnik« i »Seljačku misao«. Neki od nas bili su pretplaćeni na tjedne listove: »Naše no-vine«, »Odjek« i »Pregled«, koji su jedno vrijeme izlazili mijenjajući ime.

Zbog primanja novina bio sam priveden na saslušanje u tadašnje Sresko načelstvo, gdje su me upozorili da pazim na kakve se novine pretplaćujem, jer da su to komunističke novine.

Članovi Partije proučavali su primljene materijale, a zatim ih preko kan-didata i simpatizera rasparčavali. Ova vrsta rada u narodu i usmena propa-ganda provođeni su intenzivno i kontinuirano. Proširen je broj kandidata i simpatizera KP.

Organizaciono stanje

Postojanju i djelovanju partijske organizacije u ilegalnim uslovima nametala se stroga konspiracija. O tome se osobito vodilo računa kad se razmatralo pitanje prijema novih članova i kandidata. Obično je pojedini član bio zadu-žen za rad s nekim simpatizerom i tek nakon provjere izvršavanja zadataka, raspravljalo se o prijemu novog člana ili kandidata. Ako je odlučeno da netko bude primljen, to mu je saopćavao onaj član koji je s njime radio. Novopri-mljenii član, osobito kandidat, ne bi dulje vremena ni znao tko su sve članovi ćelije KP.

Kratko vrijeme nakon osnivanja partijske organizacije u KP primljeni su Rade Miaković, službenik Kotarskog suda u Donjem Lapcu i Mile Kosanović, poljoprivrednik iz Donjeg Lapca. Njihov rad je bio poznat i prije osnivanja ćelije. U članstvo partijske organizacije primljen je i Marko Vujnović, slu-žbenik suda u Donem Laipou. Godine 1940. u partijsku organizaciju uključen je Nikola Miljuš, učitelj, koji je bio premješten iz Gračaca u Donji Lapac. Krajem 1940. godine partijska organizacija je brojila 8 članova. S nama su bili povezani Nikola Polovina i Dane Polovina Barabica iz Dobrosela, ali zbog udaljenosti nisu mogli često prisustvovati našim sastancima. S njima je radio Gojko Polovina.

Dane Polovina je zastupao našu partijsku organizaciju na Okružnoj konfe-renciji KPH za Liku, koja je održana 1940. na Plitvičkim jezerima.

Tokom 1939, 1940. i početkom 1941. godine primljeni su za kandidate KP: Milojko Majstorović, tadašnji načelnik općine Donji Lapac, Žarko Stikovac, poreski službenik u Donjem Lapcu, Mirko Đukić i Nikola Cvjetičanin, poljo-privrednici iz Oraovca, Ilija (lie) Šikić, sudski službenik u Donjem Lapcu iz Gaja kraj Donjeg Lapca, te Milan Dragičević i Simo Mrda, poljoprivrednici iz Birovače.

Partija se oslanjala na širi krug simpatizera. Navodim samo imena onih kojih se sjećam: Dušan Rašeta (Sabrakov), Đuro Rašeta (Simotov) Stevo Rašeta, Brato Rašeta, Stevo Vlatković, Nikola Dimić, Jovo Žunić, Sava Opačić, Dragan Smiljanić (svi iz Donjeg Lapca), Đurađ Blanuša i Petar Obradović (iz Birova-če), Miloš Đukić (iz Oraovca), Filip (Pile) Culjat i Dašo Culjat (iz Gornjeg Lapca Bare), Mile Krpan i Mićo Kovačević Mandičin (iz Boričevca). Sim-patizeri su dobivali novine i literaturu na čitanje i rasparčavanje u narodu. Neki od njih su bili vrlo aktivni i disciplinirani, pa ih se već moglo primiti za kandidate, a neke čak i za članove KP. Da nije bilo pretjerane konspiracije i straha od provale, partijska organizacija je mogla nastupajuće ratne doga-đaje dočekati brojnija i jača.

Uz pomoć Gojka Polovine, koji je s nama i dalje ostao u vezi, nastojali smo svoju aktivnost proširiti na čitavo područje tadašnjeg sreza Donji Lapac. Osla-njali smo se na Voju i Dušana Mileusnića iz Srba, a također i na učitelje Branka Terzića u Dobroselu, Marka Vučkovića u Osredcima i Milu Martino-vića u Dabašnici, iako nisu bili uključeni u partijsku organizaciju.

Odlaskom Gojka Polovine u Gračac naša ćelija se povezuje s gračačkom partijskom organizacijom. Ta se veza pojačala naročito kad je Gojko preuzeo funkciju sekretara Kotarskog komiteta KPH u Gračacu i funkcionirala je sasvim dobro sve do početka rata. Za to vrijeme Gojko nas je često posjećivao u Donjem Lapcu, a i mi smo odlazili u dva navrata na sastanke u

Gračac. Iz naše organizacije na sastancima su bili Pejo Zunić, Stevo Dragičević i ja. Od Okružnog komiteta KPH za Liku sastancima je prisustvovao Jakov Bla-žević. Preko Gračaca je funkcionirao i naš drugi kanal za dopremu materijala. Iz konspirativnih razloga partijski materijali su išli nekad preko Gračaca, a nekad preko Visuća i Udbine. U oba slučaja veza je išla do Okružnog komi-teta u Gospić.

Jakov Blažević je dolazio najčešće na naše sastanke, a povremeno i Srđan Brujić. Jednom su nas posjetila i trojica drugova iz Beograda, koji su došli u pratnji Polovine. Mislim da je jedan od njih bio Svetozar Vukmanović — Tempo.

Tokom ljeta 1940. našim sastancima je prisustvovao, u dva navrata, član Okružnog komiteta Tomo Nikšić. Kritikujući naše slabosti osobito je ukazao na potrebu smjelijeg proširenja organizacije. Opširno je govorio o političkoj situaciji, o mjestu i ulozi Komunističke partije u borbi za prava radnika i seljaka.

U januaru 1941. posjetio nas je član CK KPJ Marko Orešković. Sastanak je održan na pravoslavni praznik Sv. Savu u prostorijama Osnovne škole u Donjem Lapcu. Pored ostalog, Marko je govorio o potrebi da se u partijsku organizaciju prima više žena. Govoreći o fašističkoj opasnosti i aveti rata, Marko je naglasio da komunisti moraju biti prvi u obrani zemlje od moguće agresije fašističkih zemalja, Njemačke li Italije. Podsjećajući da građanske stranke u Jugoslaviji nisu prihvatile inicijativu Komunističke partije za stva-ranje Narodnog fronta, Marko je ukazao da Partija tu frontu treba stvarati odozdo iz redova radnika, seljaka i napredne inteligencije i da takva aktivnost nije izgubila svoju aktuelnost. Zbog situacije koja je bremenita kapitalistič-kom eksploatacijom radnih masa i ratnom opasnošću, partijska organizacija mora biti brojno jaka i ideološki čvrsta da bi spremno dočekala nastupajuće događaje.

Pomoć što su nam je navedeni drugovi pružali bila je dragocjena. Shvatili smo politiku Partije, ovladali borbenom taktikom, naučili raznovrsne oblike rada. Bili smo na kursu aktuelnih društveno-tpolitičkih kretanja u zemlji i svi-jetu. Bili smo sposobni vidjeti opasnost, koja je prijetila širokim narodnim masama i zemlji u cjelini. Osposobili smio se da u kontaktu s masama ukazujemo da je perspektiva samo u vlastitoj borbi protiv ugnjetača i svakog vanj-skog neprijatelja.

Donjolapačka partijska organizacija imala je ulogu Općinskog komiteta. Uviđajući potrebu kadrovskog jačanja, napravili smo program proširenja orga-nizacija u sela, još bliže sredinama gdje su živjeli i radili članovi KP i kan-didati. Bilo je zacrtano dislociranje ćelija u Birovaču i Oraovac, a jedna ćelija bi, naravno, bila i u Donjem Lapcu. Bilo je predviđeno da se u članstvo primi nekoliko kandidata i simpatizera. Provedba ovog programa bila je odviše spora. Pretekli su nas ratni događaji. Uslijedila je fašistička agresija na Jugo-s’aviju, na sceni se pojavila kvislinška tvorevina NDH. Partijska organizacija je smanjena na 4 člana. To su bili sekretar Pejo Zunić, članovi: Nikola Vida-ković, Stevo Dragičević i Mile Kosanović. Marko Vujnović je nešto ranije premješten u Gospić, Bosa Smiljanić je protjerana u Srbiju, a Rade Mioković i Nikola Miljuš pobjegli su ispred hapšenja svojim kućama u Gračac (Rade Mioković se vratio početkom ustanka). Ovako smanjena i malobrojna orga-nizacija sukobila se sa surovim i bezobzirnim ustaškim zločincima.

Smanjenje partijske organizacije bilo je nenadano i nije ga bilo moguće predvidjeti. Trenutna stvarnost nije bila prikladna za ranije programirano jačanje organizacije. U

takovoj situaciji u punom svjetlu došli su do izražaja raniji propusti u pogledu kadrovskog jačanja organizacije, osobito što nije bio na vrijeme formiran Savez komunističke omladine Jugoslavije. Taj propust je bio djelomično ublažen obuhvaćanjem jednog broja omladinaca u krug kandidata i simpatizera.

Oblici rada partijske organizacije

Partijska organizacija u Donjem Lapcu djelovala je u vrlo složenoj i dinamičkoj političkoj situaciji predratne Jugoslavije, koja se odražavala i u ovnn kraju. U uvjetima opće krize i političke konfuzije, narodu su se nametale, pored režimske Jugoslavenske radikalne zajednice, još i Jugoslavenska na-rodna stranka »Borbaši«, Udružena opozicija i druge.

U takvim uvjetima tražili smo i nalazili različite oblike rada, koji su ^am olakšavali da Partiju približimo što više širokim seljačkim masama i da naši stavovi i u lokalnim i širim razmjerima nađu odjeka i ostave traga u svijesti što većeg broja ljudi. Kad je KP pokrenula inicijativu za stvaranje Narodnog fronta svih demokratskih snaga, mi smo sasvim legalno propagirali potrebu njegova osnivanja. U cilju propagiranja revolucionarne partijske ideologije, bilo živom riječi, bilo štampanim materijalima, došli smo u sve postojeće organizacije, a neke su i osnivane na osnovu naše inicijative.

Komunistička partija izašla je s varijantom da se pojavi i na izboru kao legalna Stranka radnog naroda sela i grada. Dobivši direktivu iz Okružnog komiteta KPH iz Gospića, organizirali smo konferenciju u Donjem Lapcu na kojoj je govorio Đuro Stanković. Na početku je bilo zamišljeno da na konfe-renciju dođu članovi, kandidati i simpatizeri KP. Kako je akcija bila opsežno i dobro organizirana, sakupilo se oko 300 ljudi, koji su s (interesom saslušali govornika. To je bio uspjeli, ali i jedini takav skup, jer je KP ubrzo prestala djelovati pod tim imenom. Dugoročno i kontinuirano djelovanje organizacija je provodila u okviru raz-nih zadružnih, sportskih i <kulturno-<prosvjetnih organizacija. To su bile: Sport-ski klub »Ozeblin«, Tamburaški zbor, Zemljoradnička zadruga i Seljačko kolo.

U sportskom klubu »Ozeblin« član KP Rade Mioković bio je izabran za predsjednika, a Nikola Vidaković za člana Upravnog odbora. Vidaković je bio i dugogodišnji aktivni igrač i kapetan tima. Gotovo čitavo klubsko član-stvo sastojalo se od simpatizera KP. Putovalo se na igranje utakmica po čita-voj Lici i dijelu Bosne. Svi u klubu, pa i većina omladinaca izvan kluba, oslo-vljavani su s »druže«. Naravno, i klubovi iz drugih mjesta dolaziili su na gosto-vanja u Donji Lapac. Oslovljavanje s »druže« vrlo često su sa simpatijama prihvaćali i članovi drugih klubova. Susreti su bili prilika za upoznavanje s našim istomišljenicima. Upoznali smo se i nastavili kontakte s članovima KP Bogdanom Markovićem iz Korenice i Bibanovićem iz Kulen Vakufa.

Na osnovu naše inicijative osnovana je Zemljoradnička zadruga. Za predsjednika je izabran Rade Mioković, a za člana Upravnog odbora Nikola Vida-ković.

U okviru Zadruge održavana su predavanja, koja su korištena za propagi-ranje ideje socijalizma. Ukazivalo se na uvjete za napredak sela u socijali-stičkom sistemu ističući Mičurinov uspjeh u SSSR-u.

Prilikom osnivanja Seljačkog kola za predsjednika je izabran simpatizer KP Dušan Rašeta — Sabrakov, za sekretara Nikola Vidaković, a za člana Upravnog odbora Pejo Zunić. Unutar Seljačkog kola osnovali smo grupu za naprednu obradu zemlje zajednički nabavljenim oruđima kao što su: kopa-čice, sijačice i vjetrenjače.

U Tamburaškom zboru gotovo svi aktivni članovi bili su članovi, kandidati i simpatizeri KP. Bilo direktno, bilo putem navedenih organizacija i njihovog članstva, ras-parčavani su leci i partijska štampa, vršena partijska propaganda, bagateli-ziran kapitalistički sistem i građanske stranke, populariziran Sovjetski Savez i istican zahtjev za uspostavljanje normalnih odnosa i zaključivanje obram-benog pakta sa Sovjetskim Savezom.

U okviru ovih organizacija održavane su i druge priredbe. Sve je to služilo partijskoj organizaciji da u velikoj mjeri legalizira svoje aktivnosti.

Značajnije akcije partijske organizacije

Za našu akciju je hapšen Ivan Pocrnić iz Perušića, koji se sasvim slučajno našao te noći u Donjem Lapcu.

Žandari su iz Kulen Vakufa 1939. godine dopratili u Donji Lapac Josipa Hodaka i smjestili ga u sreski zatvor. On je bio istaknuti sindikalni borac i član KP. Na radilištima Unske pruge pokretao je i vodio štrajkove radnika za veće nadnice i bolje uvjete rada. Poslije nekoliko dana pušten je na slo-bodu. Dok je boravio u zatvoru, donosio sam mu i dodavao kroz rešetke knji-ge i hranu, koju je kuhala Bosa Smiljanić-Dimić. Nakon izlaska iz zatvora ostali smo u vezi i često izmjenjivali partijske materijale.

Partijska organizacija je istupila protiv oveće grupe njemačkih (navodno) turista. Ne sjećam se da li je to bilo 1938. ili 1939. godine, kad su »turisti« prolazili kroz Donji Lapac idući iz Splita prema Plitvičkim jezerima. Sreske i općinske vlasti dobile su direktivu da im prirede prijateljski doček. U centru grada postavljen je slavoluk s ispisanom dobrodošlicom i okićen zastavama s kukastim križem i jugoslavenskom državnom zastavom. Službeno osoblje državnih ustanova i općine i stanovit broj poznatijih građana postrojio se pokraj slavoluka u špalir.

Dolazak Nijemaca bio je najavljen nekoliko dana ranije. Piročulo se da to nisu turisti, već nacistički špijuni koji pod turističkom maskom prikupljaju odgovarajuće podatke za nacističke ratne planove.

Partijska organizaoija zaključila je da treba izvesti antifašističku demon-straciju. Uz pomoć kandidata i simpatizera skupili smo grupu ljudi, pretežno omladinaca. Kad je naišla kolona automobila, nacisti su lijevo i desno po-zdravljali fašističkim pozdravom, a mi smo odgovarali uzdignutom pesnicom. Naša grupa stajala je nešto dalje od službenog špalira. Razdražen našim anti-fašističkim pozdravom jedan od »turista« zaustavio je auto i kod sreskog na-čelnika uložio protest. Sreski načelnik poslao je k nama oficijala, koji nas je upozorio da se tako ne smije pozdravljati, pogotovo ne predstavnike takve sile kao što je Njemačka. Kad je vidio da ga nećemo poslušati, molio nas je da se raziđemo. Mi smo demonstrirali sve do prolaska i zadnjeg njemačkog automobila.

Valja kazati da je simbolični antifašistički pozdrav, na inicijativu komunista, prihvatio velik broj ljudi, naročito omladine, i često bio korišten kao protest protiv fašizma na raznim političkim skupovima.

Svake godine slavio se dan oktobarske socijalističke revolucije. Slavilo se na način kako je to u tadašnjim okolnostima bilo moguće. Rasparčavani su prigodni proglasi i leci dobiveni od Okružnog komiteta iz Gospića, a u kon-taktu s ljudima istican je značaj toga događaja, a veličani su i uspjesi sovjet-skog socijalističkog sistema.

Najbolje je organizirana i realizirana proslava 1940. godine. Od Okružnog komiteta iz Gospića dobili smo prigodne letke. U Gračac je po njih putovao Stevo Dragičević. Bosa Smiljanić-Dimić nabavila je materijal i izradila crvene barjake. Za provedbu akcije određeni su: Nikola Miljuš, Nikola Vidaković, Mile Kosanovlić i Stevo Dragičević. Zaključeno je da Pejo Zunić ne sudjeluje u akciji, već da taj dan i noć provede kod nekih svojih prijatelja, kako bi u slučaju potrebe imao alibi. Pretpostavljali smo, naime, da bi u slučaju hap-šenja Zunić bio prvi na udara, jer su ga mnogi smatrali komunistom, što je vjerovatno i žandarima bilo poznato. Desilo se nešto što je odvratilo sumnju od bilo kojeg člana KP u Donjem Lapcu.

Nikola Miljuš bio je zadužen za Donji Lapac, a Mile Kosanović, Nikola Vidaković i Stevo Dragičević za okolna sela i istaknute punktove.

Svuda na prikladnim mjestima ostavljeni su prigodni leci i izvješeni crveni barjaci, a na najvišem vrhu iznad Donjeg Lapca vijorio se uzdignut veliki crveni barjak.

Sutradan ujutro stigli su bivšem Sreskom načelstvu izvještaji žandarme-rijskih stanica o nađenim lecima i crvenim barjacima. Vlasti su povele istragu. U narodu se pričalo i prepričavalo o tome događaju.

Sa sigurnošću se može reći da je kod većine donjolapačke omladine vladao slobodarski duh, pa ju je bilo moguće pokrenuti u akciju uvijek kad su slobodarska stremljenja bila ugrožena. To je pokazala i onda kad se nije dala obući u odore stranačke milicije tadašnjeg predsjednika jugoslavenske vlade Milana Stojadinovića, koji je pokušao imitirati svoje fašističke prijatelje u Njemačkoj ,i Italiji. Njegovi sljedbenici u Donjem Lapcu pokušali su uniformirati desetak mladića. Za to je saznao simpatizer KP Stevo Vlatković i pre-dao nam obavijest. Partijska organizacija je zaključila da se to mora sprije-čiti. Podijelili smo zaduženja i sa svakim od predviđenih mladića posebno raz-govarali. Razgovori, uz objašnjavanja, pa i poneku prijetnju, donijeli su uspjeh. Svi su odbili da uđu u sastav milicije. Uskoro je njihov nesuđeni vođa »pao« pa su nam ovi mladići bili zahvalni. U NOR-u, gotovo svi, ovi mladi ljudi postali su hrabri partizanski borci.

Kad su 1939. godine raspisani općinski izbori, partijska organizacija odlu-čila je da izađe na izbore pod imenom nezavisne liste. Kao kandidata za op-ćinskog načelnika istakli smo Milojka Majstorovića, kandidata za člana KP. Kandidati za općinske vijećnike bili su svi članovi, kandidati i simpatizeri KP. Za zamjenika općinskog načelnika kandidirali smo Prsana Matića iz Nebljusa. Politička priprema je bila intenzivna. Partijska organizacija ie na-pravila program akcije. Svi članovi, kandidati i aktivniji simpatizeri KP ras-poređeni su za agitaciju po naseljima. Raskrinkavali smo protunarodni ka-rakter režima i ukazivali na afere i korupcionaštvo u lokalnim i širim okvi-rima. Uspjeh je bio potpun. Naša lista dobila je ogromnu većinu. Pored Mi-lojka Majstorovića, koji je izabran za načelnika, u općinsko vijeće izabrano je 15 članova, kandidata i simpatizera Partije. U Izvršni odbor općinskog viieća izabrani su: Prsan Matić iz Nebljusa, Stevo Dragičević iz Birovače, Mirko Đukić iz Oraovca. te Pejo Zunić i Nikola Vidaković, a od simpatizera KP Dušan Rašeta — Šabrakov i Stevica Vlatković, svi iz Donjeg Lapca.

Od važnijih akcija treba spomenuti i brojne zabavne manifestacije, koie su uviiek bile ispunjene progresivnim političkim sadržajem. Igrani su komadi naprednih pisaca, kao Kočićev »Jazavac pred sudom« i Plaovićev »Voda sa planine«. Recitirane su pjesme revolucionarnog sadržaja. Na programu ie uvijek davana uvodna riječ u kojoj se o kulturnoj dielatnosti govorilo s pozi-cija marksizma. Na naše nriredbe dolazili su građani iz susjednih miesta, Kulen Vakufa. Udbine i Srba, a i mi smo odlazili na njihove priredbe. Naša ekipa gostovala je 1940. u Srbu. Dvorana je bila prepuna radnika s radilišta Unske pruge i građana iz Srba. Po završetku programa bili smo burno po-zdravljeni, a radnici su nas na rukama odnijeli s pozornice uz piesmu »Budi se istok i zapad«. Izvođači orograma bili su: Nikola Vidaković, Žarko Štikovac, Nena Dražić, Stevo Dukić-Dona, Žarko Bajić i drugi.

Iste godine organizirana je proslava Dana žetve. Priredba ie održana u Lapačkim Barama. Na njoj smo govorili o važnosti poljoDrivrede i teškom položaju u kojem se nalazi seljaštvo, ukazujući da će doći dani ljepšeg života.

Upućivana su protesna pisma banskoj vlasti zbog osnivanja koncentracionih logora u koje su zatvarani komunisti.

Svoju slobodoljubivost donjolaipačka omladina nedvosmisleno je ispoljila kad je došao glas da je vlada Cvetković-Maček potpisala Trojni pakt i kad su u Beogradu i drugim gradovima izbile demonstracije. Bosa Smiljanić-Dimić je organizirala omladinu da održi demonstracije. Sakupilo se oko 200 osoba, pretežno omladine, koju su predvodili napredni omladinci Branko Šarac i Stevo Đukić-Bona. Demonstranti su prošli kroz grad noseći zastave i izvi-kujući parole protiv izdajničke vlade Cvetković-Maček, a za slobodu i obranu zemlje od fašista. Rad partijske organizacije u uvjetima ustaškog terora Aprila 1941. godine sekretar partijske organizacije Pejo Zunić i član Kosano-vić bili su mobilizirani u vojsku. Nakon rasula jugoslavenske vojske vratili su se kućama. Došlo je do proglašenja ustaške NDH. U srezu Donji Lapac nije bilo bitnijih promjena sve do početka juna 1941. Sresko načelstvo, općine Donji Lapac i Srb i druge državne ustanove funkcionirale su gotovo normalno. Osim oružničkih postaja, drugih oružanih formacija nije bilo. Oružnioke po-staje su izdale obavijesti građanima da oružje i vojnu ‘odjeću moraju predati. Druge akoije nisu poduzimali.

Ubrzo su iz žandarmerijske službe bili otpušteni svi Srbi. Neki od njih su otputovali u Srbiju, a neki su otišli svojim kućama.

Uzbuđenje je izazvao dolazak talijanske vojske krajem aprila od Bihaća u Donji Lapac. Nakon tjedan dana Talijani su otišli u smjeru Knina i Gračaca, ali je za desetak dana došla druga talijanska jedinica. Za nekoliko dana i ova vojska odlazi iz Donjeg Lapca istim putem.

Oficir, mislim da je to bio neki kolonelo, posjetio je sreskog načelnika Aleksandra Kotljarova. Zatražio je da mu se preda spisak komunista. Kotlja-rov je izjavio da u srezu nema ljudi koji bi bili evidentirani kao komunisti.

Talijanska vojska se nije miješala u poslove lokalnih vlasti. Nisu dirali ni žandarmerijske stanice. Nije ništa poduzimala u cilju osnivanja ustaških oru-žanih formacija.

Poslije povratka iz vojske sekretara Zunića d Kosanovića, održan je par-tiiski sastanak. Zaključeno je da svi članovi KP ostanu u tijesnoj vezi, da se budno prati daljnji razvoj situacije, da svaki član bude u najvećem oprezu radi očuvanja lične sigurnosti i očuvanja čitavog partijskog sastava, te da se što prije uspostavi veza s Okružnim komitetom. Veza s gračačkom partijskom organizacijom brzo je uspostavljena, jer je Gojko Polovina dolazio u Donji Lapac i bio s nama u kontaktu iako se time izlagao velikoj opasnosti.

Upravne i policijske vlasti u tadašnjem srezu Donji Lapac nisu pokazivale da žele prisustvo oružanih ustaških formacija. Znatan dio hrvatskog stanov-ništva je primio s podozrenjem proglašenje NDH. Zaista, neki ljudi sa strane, koji su u Donji Lapac došli kao državni činovnici godinu-dvije prije rata, pozdravljaju proglašenje NDH. Zbog slabih saobraćajnih veza, Donji Lapac je smatran kažnjeničkim miestom. Državni činovnici su ovamo često oremie-štani po kazni. Takav je slučaj bio sa sucem Kotarskog euda dr Ivom Marin-kovićem, gruntovničarom Franjom Janovskym i općinskim bilježnikom Mar-kom Dragičevićem.

Sva trojica su bili moralni mračnjaci. Marinković je rodom s otoka Visa. Bio je italofil. šovinist i nastran. Janovsky je došao iz Nove Gradiške. Bio je notorna pijanica i korupcionaš, dok je bilježnik Dragičević bio psihopat, a došao je nakon proglašenia ustaške NDH iz Srijema.

Ovi tipovi su nastojali da se osnuje ustaški stan i formira oružani ustaški odred. Pozivali su domaće ljude Hrvate usmeno i pismeno da im se jave na razgovore koje su obavljali pojedinačno i grupno. Tražili su da se omladinci obuku u ustaške uniforme. No i pored raznih obećanja, pritisaka, pa i pri-jetni i nisu uspjeli nikoga pridobiti. Ogorčeni neuspjehom odlazili su često u Gospić, Bihać pa i Zagreb, tražeći da se iz nekog drugog kraja pošalje odred ustaša u Donii Lapac i Srb, jer da od domaćih Hrvata nije moguće formirati ustašku jedinicu.

Sa svih strana stizali su glasovi o ustaškom divljanju nad srpskim stanov-ništvom. Bile su to vijesti, koje zdrav razum nije mogao prihvatiti, pa je narodu bilo teško u njih vjerovati. Na žalost, vijesti o ustaškim zločinima u drugim krajevima uskoro su potvrđene. U Donji Lapac počeli su stizati bje-gunci iz susjednih srezova: Udbine, Gračaca i Bihaća noseći na leđima naj-nužniju hranu i odjeću. Ljudi su bježali ne znajući ni sami kamo, samo da nađu kutak zemlje u kojem bi mogli spasiti goli život. Pričanje svakog bje-gunca bilo je i zasebna tragedija. Sve je to davalo stravičnu sliku divljanja pomahnitale zločinačke ustaške rulje. Među stanovništvom je zavladala ner-voza i strah. U zraku je lebdjela teška neizvjesnost i iščekivanje.

Suočena s takvim razvojem situacije, partijska organizacija je održala sa-stanak i donijela zaključak da Nikola Vidaković Hrvat, i dalje djeluje među hrvatskim stanovništvom u cilju pasiviziranja Hrvata prema ustaškoj NDH. U tu aktivnost da uključuje i ostale Hrvate kandidate i simpatizere. Zaklju-čeno je da se odvraća građane od predaje oružja i opreme.

U Donjem Lapcu sve do početka juna nije uspostavljena oružana ustaška formacija. Nesumnjivo da je to zasluga i partijske organizacije. Ona je svo-jom aktivnošću, barem do tada uspješno, otežavala uporno nastojanje trojke Marinković — Janovsky — Dragičević da domaće Hrvate mobiliziraju u usta-šku bandu. Nerijetko su me mladići dolazili pitati da li da se odazovu pozivu za pristup ustašama. Uvijek sam ih uspješno nagovorio da se ne odazivaju tim pozivima.

Trojka Marinković — Janovsky — Dragičević nije mirovala. Doživjevši fijasko na domaćem terenu, uporno su tražili dolazak ustaša iz drugih kra-jeva. Početkom juna, gotovo dva mjeseca nakon proglašenja NDH, stigao je kamionom u Donji Lapac ustaški odred, 20—30 uniformiranih ustaša. Svi su navodno bili iz Gospića d okolice. Među njima je bilo i nekoliko povratnika iz Italije. Zapovjednik im je bio Kokotović.

Ustaše su se odmah povezale s Marinkovićem i njegovim pristašama. Zapo-sjeli su zgradu Osnovne škole i u njoj uspostavili ustaški stan. Još istog dana susreli su na ulici sreskog oficijala Ilu Rašetu. Legitimirali su ga, a kad su vidjeli tko je, zatražili su da im pokaže gdje je sreski zatvor i da im preda ključeve. Kad je lie Rašeta to učinio, strpali su ga u zatvor, gdje su ga uskoro i ubili. Tako je ovaj mirni čovjek, poznat po poštenju i marljivosti, pao kao prva žrtva ustaških zločinaca u bivšem srezu Donji Lapac.

Slijedećih dana ustaše su uhapsile u Donjem Lapcu Dušana Divjaka i Mila-na Dukića, trgovce, Jandru Vlatkovića, gostioničara, Iliju (Ilu) Tadića, mesara, Milana Divjaka, lugara i omladince Jovu Lavrnju i Bogdana Kosanovića. Kao razloge hapšenja izmislili su da ti ljudi nisu platili porez, ili da su se javljali kao dobrovoljci u bivšu jugoslavensku vojsku.

Među prvim ustaškim žrtvama bilo je i nekoliko Zidova i njihovih obitelji. ( Došli u Donji Lapac iz Austrije, Poljske i Mađarske, bježeći pred Nijemcima.)

Nitko od spomenutih Srba i Zidova nije se iz ustaškog zatvora živ vratio.

Ustaše su uspostavili čvrstu vezu s Grčom i Marijom Pavičić, župnikom Stuparićem i učiteljem Mandićem u Boričevcu. U Boričevcu i okolnim hrvatskim naseljima razvili su intenzivnu agitaciju za uvlačenje mladih ljudi u ustaške redove. Lijepim pričama i obećanjima, da će to biti služba kod svojih kuća, d zastrašivanjem da će oni koji se ne obuku u ustaše, morati ići u rat i na istočni front, uspjeli su pridobiti oko 20 mladih ljudi. Bili su to dobrim dijelom ljudi, koji su prije rata boravili u drugm krajevima zemlje, a svojim kućama su se vratili kad je Njemačka napala Jugoslaviju. Rasporedili su ih među one što su došli iz Gospića, pa ih postepeno uvodili u zločine.

U Slijedećem naletu ustaše su izvršili nekoliko pojedinačnih hapšenja po okolnim selima. Okomili su se na pravoslavno sveštenstvo i donjolapačku inte-ligenciju. Uhapšeni su sveštenici Pajo Obradović iz Nebljusa, Nikola Bogu-nović iz Donjeg Lapca, Petar Majstorović iz Doljana, a pop Vuksan iz Do-brosela uspio je pobjeći pošto ga je Pejo Vidaković iz Donjeg Lapca uspio obavijestiti da bježi. U Donjem Lapcu uhapšeni su Đuro Šarac, učitelj i Mi-lojko Majstorović, općinski načelnik, a članovi partijske organizacije Rade Mioković i učitelj Nikola Miljuš sretno su umakli i sklonili se privremeno kod svojih kuća u Gračacu.

Dok je bjesnio ustaški teror, partijska organizacija je održala sastanak na kojem je zaključeno da Nikola Vidaković organizira i sakupi što veći broj Hrvata i s njima intervenira kod ustaškog zapovjednika u cilju obustavljanja terora nad srpskim narodom, da se među Hrvatima povede akcija u cilju pružanja pomoći srpskom stanovništvu kako bi izbjegli ustaškim zločincima. Zaključeno je da se razvije široka aktivnost među srpskim stanovništvom da se imovina i ljudi, osobito mlađi, sklanjaju u šume i na mjesta koja ustašama nisu dostupna. Na tome sastanku organizacija je ponovno zaključila da Ni-kola Vidaković ostane na svome mjestu u Donjem Lapcu dok to bude moguće kako bi partijska organizacija mogla uspješnije pratiti razvoj situacije i po mogućnosti dolaziti do podataka o namjerama ustaša. Dogovoreno je da par-tijska organizacija premjesti svoje sjedište u Birovaču.

Potkraj juna ja sam s grupom od oko 15—20 Hrvata došao ustaškom zapo-vjedniku Kokotoviću. Tražili smo da se uhapšeni Srbi puste na slobodu i da se obustave nasilja i pljačke imovine, jer da su to sve nedužni ljudi. Isticali smo da mi domaći ljudi to sve najbolje znamo, da tu odvajkada zajedno živimo i nitko nikome nije ništa nažao učinio. Kokotovićevo držanje nije nam davalo razloga za optimizam. Ipak, iz zatvora je pušteno nekoliko ljudi.

Posjetio sam Đuru Šarca i Milojka Majstorovića koji su među ostalim bili pušteni iz ustaškog zatvora. Obojica su bili u teškom fizičkom stanju, izmr-cvareni i isprebijani. Rekao sam neka bježe iz Donjeg Lapca. Šarac se uskoro sklonio u Srbiju, no Milojko Majstorović se nije dao nagovoriti na bijeg. Zapao je u tešku apatiju i sva moja nastojanja bila su bezuspješna.

Neki ljudi su se spašavali odlaskom u Srbiju. Nekima sam pribavio pro-pusnice za ta putovanja. Jedan od tih je bio i Ico Blanuša iz Kruga, kasnije poznati borac i rukovodilac.

Oko polovice juna ustaše su odlučile uhapsiti sekretara naše organizacije Peju Zunića. Saznavši za namjeru ustaša, potražio sam Zunića da ga oba-vijestim. Međutim, on je bio otputovao u Gračac da kolima doveze neke stva-ri. Rekao sam njegovoj ženi Mari da ode i da ga dočeka na nekoliko kilo-metara ispred Donjeg Lapca te da ga obavijesti kako bi mogao umaknuti. Zunić se vratio prije nego se očekivalo, pa su ga ustaše u centru grada odmah uhapsile. Uhapsili su i Iliju Branka Durakovića, člana KP.

Tih dana uhapšeni su omladinci Žarko Bajić, Branko Šarac i Branko Bogu-nović, trgovac Dragan Sm’iljanić i još neki. Ponovno sam sakupio oko 15 Hrvata pa smo otišli sucu Marinkoviću tražeći da se uhapšeni ljudi puste iz zatvora i da se obustave nasilja.

Dok je trajala naša intervencija, ustaše su ukrcali u kamion oko 20 ljudi i uputili se s njima u pravcu planine Kuk prema Udbini. Ispod planine ka-mion se pokvario, pa je tu ostao do sutradan. Tada je ustaškoj pratnji stiglo naređenje da neke oslobode. Pušteni su Pejo Zunić i Branko Bogunović iz Donjeg Lapea i Brato Šašić iz Dnopolja, a slijedećeg dana ustaše su pustile i Dragana Smiljanića. Dragana i njegovu suprugu Bosu Smiljanić, člana KP, već su idućeg dana prognali u Srbiju.

Došao je 22. juna 1941. kad je stigla vijest da je Njemačka napala Sovjetski Savez. Sudac Marinković odmah je objavio da preuzima svu vlast i uvodi policijski sat.

Nekako u isto vrijeme podivljala ustaška banda izvršila je na području bivšeg sreza Donji Lapac masovni zločin nad Srbima. Spalili su sela Bubanj i Osredke i ubili oko 300 ljudi, žena i djece.

Istovremeno Marinković je pripremio plan za izgon u Srbiju više uglednih srpskih porodica iz Donjeg Lapca. Obavijesti o izgonu slao im je po nekim građanima Srbima. Po njima je slao i pozive pojedincima da dođu zbog to-božnjeg službenog posla, pokušavajući ih pohvatati.

Od izgona srpskih porodica Marinković je ipak odustao. Razlog je sigurno bio u tome, što je ustaše već bio zahvatio strah od narodnog gnjeva. U dijelu hrvatskog stanovništva nisu imali podrške, a srpsko stanovništvo po uputama članova KP, a i samoinicijativno, sve se više sklanjalo u šume i organizirano se branilo. Bila je to, doduše, zasad samo pasivna obrana, ali ustaše su pre-dosjećali sukobe.

Partijska organizacija bila je u mobilnom stanju. Iako je brojčano bila smanjena na samo 4 člana i isto toliko kandidata, njezino prisustvo svuda se osjećalo. Sekretar Pejo Zunić i članovi Nikola Vidaković, Mile Kosanović i Stevo Dragičević bili su svakodnevno u vezi bilo osobno bilo u formi poruka. Često sam Zuniću i Dragičeviću u Birovaču slao poruke po kandidatu Ili Šikiću i po bratu Ivici Vidakoviću. Prije preseljenja organizacija u Biro-vaču kod mene je bio skriven član Mile Kosanović, što je također omoguća-valo tješnju vezu među članovima. Ustaše, očito nisu imali namjeru ostaviti na miru Peju Zunića. Marinković je dao nalog da ga se ponovno uhapsi. Cim sam to saznao, otišao sam ga obavijestiti da bježi. Pozvao sam Milu Kosa-novića. Zajedno smo otišli Zuniću. Bilo je veče pa se bilo lakše provući. Kosanovića sam uzeo sa sobom, da se i on povuče iz Donjeg Lapca. Kratko vrijeme nakon što smo se povukli, ustaše su došli tražiti Zunića. Tada su ponovno uhapsili partijskog kandidata Milojka Majstorovića. Iako sam ga molio da pobjegne, ostao je u kući tetke Šašić, odakle su ga ustaše odveli navodno u Gospić i tamo ubili.

U tako teškoj situaciji uslijedilo je i jedno ohrabrenje. Nakon ipoduljeg perioda uspostavljena je veza s Okružnim komitetom KPH za Liku preko Nedjeljka Zakule. Zakula nije došao u Donji Lapac, već se zadržao u Oraovcu i odande poslao poruku sekretaru Zuniću u Birovaču. Sastanak je održan u šumi nedaleko Donjeg Lapca. Bili su prisutni sekretar Pejo Zunić, Mile Ko-sanović, Nikola Vidaković i Stevo Dragičević. Zakula je tražio da se podnese izvještaj o prošlim događajima i tekućoj situaciji, te kako se prema njima pos’avila i što je radila partijska organizacija. Sekretar Zunić podnio je izvje-štaj. Diskutirali su svi članovi Partije. Zakula je izjavio da se naša partijskaorganizacija dobro snašla u događajima i da je ispravno reagirala. Nakon toga upoznao nas je s rezultatima partijskog savjetovanja, što je održano u Zagre-bu, a zatim je opširno govorio da predstoji oružani oblik borbe za koji se treba pripremati. Naglasio je da je pred nama važan zadatak skupljanje oru-žja i pripremanje naroda za oružanu borbu, da treba regrutirati borce i for-mirati borbene grupe na dobrovoljnoj bazi. Zakula je izričito naglasio da se ne smije započinjati akcijama dok to ne odredi Okružni komitet KPH za Liku koji će direktivu o tome poslati po kuriru. U političkom pogledu, Zakula je ukazao na neophodnost stvaranja i jačanja prijateljstva između srpskog sta-novništva i Hrvata, koji ne odobravaju ustaška zvjerstva. Bio je iznenađen zbog brojčanog smanjenja naše organizacije i podvukao potrebu njezinog jačanja.

Nedjeljko Žakula nije imao dokumenta kojim bi se mogao kretati po NDH, pa je pitao da li bismo mu mogli pribaviti propusnicu sa službenim žigom vlasti NDH. Istog dana izradio sam propusnicu koju je partijska organizacija uručila Zakuli.

Nakon odlaska Nedjeljka Zakule, partijska organizacija je održala sastanak na kojem je razradila i postavljene zadatke. Trebalo je razvijati intenzivniju aktivnost u srpskim naseljima i zbjegovima, kako bi zaštita ljudskih života i imovine bila što potpunija i još bolje organizirana. Sve mlađe ljude trebalo je skloniti u šume, jer su oni bili meta ustaških zločinaca. Zbjegove, odnosno logore trebalo je međusobno povezati čvrstim i redovnim vezama, kako bi se mogli svakodnevno međusobno informirati i ispomagati. Postavljene su straže. Ljudi su pripremani da na prikladnim mjestima, u šumama, grade skloništa i kolibe za smještaj slabijih osoba, hrane, stoke i druge imovine. Te mjere su imale karakter pasivne obrane. Bila je to neophodna i vrlo zna-čajna faza u pripremanju oružane borbe. Članovi KP bili su najaktivniji i uvijek u prvim redovima. Oni su bodrili narod, jačali moral, ukazivali da je perspektiva samo u borbi. Prikupljalo se i brojilo oružje. Predviđeni su mladi ljudi za prve borbene grupe.

Partijska organizacija je neumorno djelovala među hrvatskim stanovništvom. Ona je preko člana KP Nikole Vidakovića, kandidata lie Šikića i simpatizera od kojih je na prvom mjestu obitelj Mande Čuljat iz Bara kraj Donjeg Lapca sa sinovima Filipom (Pilom) i Markom aktivirala više Hrvata da srpskom narodu pruže pomoć i zaštitu. Poziv Partije naišao je na odjek kod hrvatskih porodica: Vidaković, Sikić, Jurić, Marković, Adamović i Pintar iz Donjeg Lapca, Mande Čuljat sa četiri sina i Daše Čuljat ‘iz Bara, Josega Skender, Filip Čuljat-Zekanov i Luka Čuljat iz Gornjeg Lapca, Markovinović–Maričić Perica i Marko, Markovinović Ilija i Nikola (Ivanovi) od Vodovoda, te Mile Krpan, Nikola Blažević, Nikola-Milan Vranić, Nikola Pavičić Lovra-kov iz Boričevca i Mićo Kovačević-Mandičin iz Bubnja.

Različiti su bili načini solidariziranja i pružanja pomoći srpskom narodu. Obavještavani su ljudi da bježe kad bi se saznalo za ustaški nalet. Davane s,u namirnice i hrana stanovništvu u zbjegovima. Glasno se izražavalo ogor-čenje i protesti protiv ustaških zločina, a bilo je i oštrih duela i pojedinačnih fizičkih sukoba s ustašama.

U porodici Nikole Viđakovfića (kod oca Peje i brata Ivice) skrivala se jedno vrijeme Jelena Mioković-Beba, supruga člana KP Rade Miokovića, a skrivani su i drugi ljudi, imovina i oružje, davana hrana i obavještenja. Ljudi i imo-vina skrivani su kod Šikića i drugih u Donjem Lapou.

Jednog dana u Donjem Lapcu se održavao sajam. Ustaše su izabrali baš taj dan da ulicom provedu grupu vezanih ljudi s krvavim ranama. To su učinili s namjerom da u narodu stvore osjećaj straha. Našla se grupa Hrvata, koja je negodovala protiv ustaškog nasilja, a Pavao Jurić je ogorčeno uzviknuo: »Sramota što činite«, na što je pritrčao jedan ustaša htijući ga udariti kundakom. U tome ga je spriječilo nekoliko ljudi zaklonivši Pavla Jurića.

Istog dana ustaše su razoružali oružničkog narednika Horvata naočigled brojnih građana. Horvat je često glasno govorio kako je to što ustaše rade samo njihova samovolja i da je to sve protuzakonito. Ustaše su htjele poka-zati u čijim je rukama zakon.

U Boričevcu bilo je žestokog negodovanja i javnih protesta protiv ustaških zločina. Nikola Blažević i Nikola Milan Vranić imali su s, ustašama žestokih prepirki, a Vranića su pozvali i oštro mu zaprijetili da će mu ponašanje donijeti teških posljedica.

Perica Maričić Markovinović je javno osuđivao ustaški teror. Jednom zgo-dom je digao viku na grupu ustaša, nazivajući ih koljačima i pljačkašima, našto je ustaša Senjko Peršić podigao pušku htijući ga ubiti.

Josega Skender i Filip Čuljat iz Gornjeg Lapca Skrivali su Srbe i javljali im da bježe kad bi znali da će doći listaše. Posebno se isticala porodica Man-de Čuljat iz Bara (kraj Gornjeg Lapca). Nju je zatekao rat kao udovicu s pet sinova i jednom kćerkom. Sinovi Filip (Pile), Marko i Ilija i kćer Stana živjeli su s majkom, sin Mile nalazio se još za stare Jugoslavije u žandar-merijskoj službi u Aleksandrovcu na otoku Krku, a sin Nikola, zvani Čovo, bio je u službi financijske kontrole. Kćer Maru rat je zatekao udatu za Nikolu Hodaka, sina predratnog člana KP Jakova Hodaka iz Poljica-Bučević.

Kad je proglašena NDH, Mile Čuljat zahvaljuje na žandarmerijskoj službi, a malo kasnije i Nikola napušta financijsku službu. Pošavši kući Mile biva uhapšen pod sumnjom da je komunista. Nakon što je proveo mjesec i pol dana u talijanskom zatvoru u Rijeci, karabinjeri ga dopratiše u Zagreb, gdje je oslobođen.

Mandu i punoljetne sinove Filipa, Milu i Marka duboko su potresli ustaški zločini. Filip i braća bili su simpatizeri Komunističke partije. U njihovu kuću stizali su i bili čitani partijski materijali što ih je Filip dobivao od Nikole Vida–kovića i sa kojim je bio u stalnoj vezi. To im je pomoglo da su se brzo i lako politički orijentirali. Oni skrivaju brojne Srbe, daju srpskom narodu hranu i namirnice, od vlasti uzimaju žito iz tzv. aprovizacije i ustupaju siromašnim srpskm obiteljima. Ova obitelj skrivala je od ustaša i Iliju-Branka Durakovića Rapina, koji se na radilištima u drugim krajevima isticao kao sindikalni i partijski aktivist. Ilija je, međutim, svojevoljno poslije otišao svojoj kući u zaselak Glavicu, gdje je pao u ustaške ruke i izgubio život.

Krajem jula 1941. obitelj Čuljat, kao i mnoge druge, napušta svoj dom i kreće u neizvjesnost. Usput navraća svom zetu Nikoli Hodaku u Poljicu–Bušević. Kako je već ustanak bio u toku, preko Jakova Hodaka predaju ustanicima vojničku pušku, dvije lovačke puške, pištolj i dvije kubure. Čuljati se ustaljuju u novom zavičaju u Cremušini, kotar Virovitica. Početkom 1942. Filip, a zatim i ostala braća uključuju se u NOP.

To su izraziti primjeri bratskog suosjećanja i pomoći, što su Hrvati pružali svojoj srpskoj braći. Te mostove bratstva i prijateljstva ustrajno je izgrađivala naša partijska organizacija još u predratnim godinama.

Polovicom jula 1941, sve mlado i zdravo srpsko stanovništvo nalazilo se u zbjegovima. U naseljima su ostali stariji i malodobni, ali i oni su bježali i skrivali se kad bi došla obavijest da dolaze ustaše. Ustaških upada u srpska sela bivalo je sve manje. Bilo ih je strah. Znali su da je narod u šumama. Nigdje nisu mogli susresti mlađeg čovjeka. Postalo im je jasno da se narod ne može uništiti. Opsjednuti strahom mislili su da bi dm uzimanje talaca moglo poslužiti kao zaštita. Bilježnik Marko Dragičević slao je pismene pozive poznatijim Srbima da dođu kao na dogovor o nekim poslovima. Partijska organizacija brzo je reagirala i upozorila ljude da ne nasjedaju var-ki. Neko-liko ljudi se odazvalo pozivu, ali smo ih u Donjem Lapcu upozorili da se ne javljaju u općinu, već da odmah bježe natrag.

Ustaški zločinci premještaju oko polovice jula svoje sjedište iz Donjeg Lapca u Boričevac. Pozivaju hrvatsko stanovništvo iz Donjeg Lapca i okolice da se povuče u Boričevac.

Za to vrijeme partijska organizacija sve više radi s narodom. Razmišlja se, razgovara i dogovara kakve akcije bi bilo moguće izvesti, na kojim mje-stima i na koji način. Pripremaju se borci. Oružja nema mnogo pa se dogo-vara u čijim bi se rukama trebalo najprije naći. Raste uzbuđenje i borbeno raspoloženje.

Partijska organizacija očekuje da stigne kurir iz Okružnog komiteta KPH za Liku, kako je to navijestio Nedjeljfco Zakula, ali kurir još uvijek ne dolazi. Održan je sastanak na kojem je zaključeno da se uspostavi veza s,a Gojkom Polovinom, a u Okružni komitet da se pošalje kurir. Određen sam da pokušam uhvatiti vezu s Gojkom. Kao kurira za Okružni komitet predložio sam bivšeg žandara Stojana Serdara, koji je bio otpušten iz službe. Stojan je čitavo vrijeme bio skriven u porodici moga zeta i sestre Nikole i Mice Dimić u Donjem Lapcu. Bio sam s njima u vezi. Bio je simpatizer KP, a rodom iz okolice Gospića. Bio je prikladan za postavljeni zadatak. Zunić je Serdaru predao poruku i dao uputstva kako će tražiti vezu s Jakovom Blaževićem ili Tomom Nikšićem.

Slijedeći dan otputovao sam u Dobroselo da uhvatim vezu s Gojkom Polo-vinom, ali bez usipjeha, jer mi je njegov brat Nikola rekao da se Gojko nalaz; negdje na tromeđi općina Donji Lapac, Srb i Gračac, gdje radi na koordi-naciji priprema za dizanje ustanka.

Stojan Serdar je bio vidno uzbuđen. Bio je oduševljen povjerenjem koje mu je iskazala partijska organizacija. Otišao je na zadatak kao na krilima. Serdar je pronašao Tomu Nikšića u Širokoj Kuli. Javio se kao kurir donjo-lapačke partijske organizacije. Nikšić je Serdaru uručio zaključke Okružnog komiteta KPH za Liku s direktivom za dizanje ustanka i uputio ga natrag u Donji Lapac da poruku preda sekretaru Peji Zuniću.

U međuvremenu ustaše su u Donjem Lapcu poduzeli još jednu podmuklu akciju. Kad im nije uspjelo službenim pozivima prevariti i pohvatati ljude, smislili su tobožnji politički zbor na koji su pozvali ljude. Pozivanja su vršili listaše hodajući kroz mjesto od kuće do kuće bez oružja. S namještenom bezazlenošću tražili su da iz svake kuće dođe bar jedna osoba i da će se poslije zbora vratiti kućama. Za zločinačku varku saznao sam dosta kasno. Požurio sam se da upozorim ljude da se ne odazivaju, već da bježe. U tome sam samo djelomično uspio, jer su neke ljude ustaše odmah vodili sobom. Obavijestio sam dosta ljudi da ne idu na »zbor«. Od njih se sjećam Duje Miloševića, Mile Opačića, Save Dukića i Laze Balaća. Ustaše su tom prevarom skupile oko 20 osoba sve starih ljudi i malodobnih mladića i strpali ih u zatvor kao taoce.

Slijedeće noći održan je partijski sastanak na kojem smo podnijeli izvje-štaje o radu. Raspravljalo se o stanju u narodu, osobito o borbenom raspo-loženju ljudi u zbjegovima u šumama i o prikupljanju oružja i municije, te o tome koje i kakve bi borbene grupe trebalo sastaviti. Predviđalo se i koji bi ljudi bili prikladni da budu komandiri grupa. Zaključeno je da se pohapšene starce i dječake mora hitno osloboditi na bilo koji način. Stavljeno mi je u zadatak da organiziram grupu Hrvata i s njima zahtijevam oslobo-đenje uhapšenih Srba. Na kraju sastanka organizacija je upoznata da sam iz Sreskog načelstva iznio tri lovačke puške, jedan pištolj i radio-aparat, što sam predao sekretaru Zuniću i Stevi Dragičeviću. Ostali članovi su dobili zadatak da rade u narodu, da narod, a osobito budući borci što spremnije dočekaju početak oružane akcije. Ustaše zahvaćeni panikom naređuju oru-žničkoj postaji, odjeljku financijske kontrole i svim državnim činovnicima da se povuku iz Donjeg Lapca u Boričevac.

Dok su neki odlazili, a neki se spremali na odlazak, sakupio sam oko 15—20 Hrvata i pozvao ih da oslobodimo zatvorene Srbe. Naišao sam na jednodušnu podršku, pa smo se uputili prema sreskom zatvoru. Ispred zatvora nalazio se naoružani ustaša. Zatražili smo da nam preda ključ od zatvora. On se naj-prije opirao da to ne smije učiniti bez naloga pretpostavljenih, ali je ubrzo popustio. Istrgao sam mu iz ruke ključ, pa sam s Ilom Šikićem pritrčao zatvoru iz kojeg smo oslobodili ljude. Taj događaj još uvijek mi je u sjećanju kao jedan od najdražih i najljepših momenata u životu.

Bližio se kraj jula 1941. Sa svih strana dolazili su glasovi da je narod spre-man za borbu. To je povećavalo uzbuđenje i borbeno raspoloženje u partij-skoj organizaciji i u narodu. Narod i borbeno ljudstvo osjećali su godinama, pa i sada prisustvo KP. To je jačalo samopouzdanje i sigurnost. Oči su bile uprte u KP, u prvom redu u Peju Zunića za kojeg se i ranije govorilo da je komunist. Od njega se očekivao borbeni poklič. Ali, Zunić se držao direktiva, koju je u ime Okružnog komiteta KPH za Liku donio Nedjeljko Zakula. Če-kali smo kurira, a on nikako da dođe. Obilazeći neprijateljska uporišta Stojan Serdar je putovao nekoliko dana pa je s direktivom za dizanje ustanka stigao u Donji Lapac 2. augusta 1941.

Borbeno raspoloženje ljudi doseglo je kulminaciju, pogotovo kad se čulo, da su u nekim krajevima borbe započele. Članovi partijske organizacije obja-šnjavali su da se svakog časa oč«kuje direktiva za početak oružane borbe. Tako su se našli suočeni partijska disciplina i borbeno raspoloženje naroda. Između Zunića i pojedinih boraca dolazilo je do žučnih objašnjenja pa i do prepirke.

Partijska organizacija je održala 29. jula sastanak na kojem je donesena odluka da započne ustanak. Sastanak je održan u Birovači. Odlučeno je da se na dolazak kurira više ne čeka.

Za 30. jula zakazan je zbor muškaraca između 20 i 35 godina starosti. Zbor je održan na zaklonjenom predjelu zvanom Progon kraj Donjeg Lapca. Na zboru se sakupilo oko 200 ljudi spremnih za borbu. Ljudi su došli iz Donjeg Lapca i okolnih sela._Zuni£_sp obratio borcima kratkim govorom rekavši da u borbi nećemo biti usamljeni, jer je ustanak zahvatio čitavu Jugoslaviju.

Zunić je objavio da se osniva gerilski odred koji će se sastojati od vodova, a svako selo da treba imati svoj vod. Pozvao je borce iz pojedinih sela da se dogovore koji će ljudi biti komandiri vodova, spominjući da bi to mogli biti Simo Mrda, Tomica Popović, Petar Rašeta i još neki.

U toku priprema ustanka partijska organizacija je razmatrala koji bi ljudi trebali sačinjavati kadrovski sastav Odreda. Predviđeno je da komesar Odre-da bude Pejo Zunić, a između nekoliko oficira i podoficira bivše jugosloven-ske vojske izbor je pao na majora Boška Rašetu. Sa njime smo razgovarali Zunić i ja. Rašeta nije prihvatio, ni odbio, pa smo očekivali da će njegova odluka biti pozitivna. I on je pozvan na sastanak boraca u Progonu. Zunić je rekao borcima da će svaki čas stići major Boško Rašeta i da će on biti komandant odreda. Kad je Rašeta stigao, među ljudima se začuo veseli ža-mor. Došao je u trenutku kad je Zunić već razvrstavao borce u vodove. Zunić je majoru Rašeti prišao vojničkim korakom i propisno ga pozdravio uz izjavu da mu predaje komandu nad gerilskim odredom. Rašeta se pozdravio sa Zu-nićem, stao ispred boračkog stroja i izjavio da je počašćen ponuđenom du-žnošću, ali da se ne osjeća sposoban da preuzme na sebe takvu odgovornost. Rekao je kako je u talijanskom zatvoru isprebijan, da je nervno rastrojen i fizički iscrpljen. Naglasio je da će to biti gerilska borba, a to je ratna vje-ština, koja se ne može naučiti iz vojnih udžbenika, te da će neki domaći čovjek, koji dobro pozna teren i borački sastav sigurno uspješnije voditi od-red nego što bi to on mogao. Rašeta se nakon toga udaljio.

Nekoliko dana prije formiranja gerilskog odreda bila je upućena grupa bo-raca iz Dnopolja i Oraovca na planinu Kuk između Donjeg Lapca i Ldbine. Borci su postavili zapreke na cesti, presjekli telefonsko-telegrafske vodove i organizirali zasjedu. Toga dana krenula je autom grupa ustaša iz Kulen Vakufa i Boričevca preko Kuka u smjeru Udbine. Naišavši na zasjedu došlo je do kraćeg puškaranja, pa su se ustaše vratile istim putem ostavivši auto na Kuku.

Istog dana krenula je kamionom iz Udbine prema Donjem Lapcu šarolika neprijateljska formacija u jačini jednog voda. Jedinica se sastojala od ustaša, žandara, finanaca i PTT-mehaničara. Naši borci u zasjedi bili su iznenađeni i slabo naoružani, pa su se nakon kraćeg puškaranja morali povući. Neprija-telj je gotovo nesmetano prošao kroz Donji Lapac prema Boričevcu i Kulen Vakufu. Tada je poginuo Stevo Opačić iz Dnopolja. (Prvi partizan poginuo na području Donjeg Lapca.)

Trideset prvog jula uspostavljena je veza s Gojkom Polovinom. Susret s Gojkom Polovinom imali su Pejo Zunić i Stevo Dragičević u Zalužju kraj Donjeg Lapca. Gojko je predvodio veću grupu boraca iz Dobrosela i Doljana. Pojava Gojka djelovala je ohrabrujuće na članove partijske organizacije i čitavo stanovništvo. To je dalo novi impuls borcima i narodu da se još ener-gičnije krene u nove i veće akcije. Odlučeno je da se u noći od 1. na 2. augusta 1941. izvrši napad na ustaško uporište u Boričevcu. Susret s Gojkom Polovinom je značajan po tome, što su ustanici sada bili međusobno povezani na čitavom području bivšeg sreza Donji Lapac. Gojko je, uspostavio vezu između ustanika u Dobroselu i Doljanima s rukovodiocima ustanka u Srbu, koji su digli ustanak 27. jula. Od toga dana ustanici u bivšim općinama Donji Lapac i Srb ostat će u neprekidnoj vezi, što je bio značajan momenat u jača-nju borbe i razvijanju ustanka ne samo na ovom području već i mnogo šire.

Napadom na Boričevac prvi put u jednoj oružanoj akciji zajednički su sudjelovali borci s područja čitavog bivšeg donjolapačkog sreza. Zauzimanjem Boričevca 2. augusta 1941. oslobođen je od ustaša kotar Donji Lapac. Ovaj uspjeh otvorio je perspektivu u borbi za slobodu, a pred partijsku organi-zaciju postavio je nove složene zadatke. Da bi uspješno svladala sve zadatke koji su se pred nju postavljali, partijska organizacija je morala prvenstveno ojačati i proširiti svoje redove novim revolucionarnim kadrovima. A takvih je bilo dosta, provjerenih u predratnim akcijama, u borbi protiv ustaških zločina, u pripremama ustanka i u prvim danima ustanka.

Naša partijska organizacija je ustrajno gradila i sagradila mostove bratstva i jedinstva između srpskog i hrvatskog stanovništva u danima najteže tragedije srpskog naroda. Uz sve slabosti, sa sigurnošću se može ustvrditi da je donjolapačka partijska organizacija uz pomoć kandidata i brojnih simpatizera uspješno provela organizaciju i izvršila sve potrebne pripreme za dizanje narodnog ustanka 1941. godine.

KOTAR DONJI LAPAC U NARODNOOSLOBODILAČKOM RATU 1941-1945. KARLOVAC 1985. HISTORIJSKI ARHIV U KARLOVCU ZBORNIK 14;ZBORNIK 14 HISTORIJSKI ARHIV U KARLOVCU
Redakcija PETAR BABIC PEPA, general pukovnik, narodni heroj DUŠAN BOKAN, dipl. pravnik DANILO DAMJANOVIĆ, general major, narodni heroj Dr PERO DAMJANOVIĆ ĐOKO JOVANlĆ, general pukovnik, narodni heroj SAVKA KALINIĆ ĐORĐE KUGA, dipl. ekonomista MIĆO MEDIĆ MILAN I. OBRADOVIĆ, pukovnik SIMO RAJIĆ. dipl. pravnik DUŠAN RAŠETA RADE REPAC RADICA, pukovnik MILAN ŠIJAN, general major, narodni heroj GOJKO VEZMAR, profesor BOJA VOJVODlC Dr ĐURO ZATEZALO MILAN ŽEŽELJ, general pukovnik, narodni heroj Urednici GOJKO VEZMAR, profesor Dr ĐURO ZATEZALO, odgovorni urednik Štampa: RO »-Informator-« — OOUR Tiskara »ZAGREB« Zagreb, Preradovićeva 21—23

Cijelu knjigu možete preuzeti ovdje

Općina Gračac u razdoblju od 1918. do aprila 1942. godine

Općina Gračac u razdoblju od 1918. do aprila 1942. godine

Aprilski slom, proglašenje NDH i zbivanja do ustanka

I pored teških, složenih i dosta nepogodnih uvjeta za život i privređivanje, ovo područje, odnosno ogranci Velebita, bilo je obitavalište čovjeka pećinskog lovca iz perioda davnog ledenog doba. Njegovi ostaci pronađeni su u Gornjoj cero vačkoj pećini, a dokazano je da je Donja pećina korištena kao sezonsko i povre­meno sklonište stočara iz mlađeg brončanog i starijeg željeznog doba. U ilirsko i antičko vrijeme, te u periodu seobe naroda ovaj kraj bijaše izrazito stočarski, a žitelji izuzetno žilavi, vitalni, otporni i pokretni. Oskudni, gotovo nikakvi, historjski podaci, većinom bazirani na pretpostavkama, upućuju da je ovo područje bilo nastanjeno i u ranom srednjem vijeku. Iz perioda kasnog srednjeg vijeka, tj. 1302. godine pominje se Hotuća (vjerovaitno nazvana po rijeci Otući) kao zasebna hrvatska župa, a 1465. i utvrda Gradac na kranjem jugu te župe. Riječ je o utvrdi hrvatskih feudalaca na brdu Gradina ispod kojeg se nalazilo naselje. Ono je nakon turskog osvajanja u prvoj polovici XVI stoljeća nazvano Gračac.

Kroz period od 170 godina ovo područje se nalazilo pod vlašću Turaka u sastavu Ličkog sandžaka’. Taj period praćen je bijegom starosjedilaca, razvojem hajdučije, bunama te dovođenjem i naseljavanjem novog stanovništva s istoka, odnosno Srba. Nakon izgona Turaka i povlačenja dijela stanovništva s njima ovi krajevi naseljavaju se novim stanovništvom koje postaje stalno s posebnim navikama i načinom življenja slobodnih Krajišnika s obzirom da je ovo podru­čje kao i čitava Lika 1712. pripojena Vojnoj krajini. Od 1809. do 1813., za vrijeme francuske okupacije, ovo područje ulazi u sastav ilirskih provincija, a nakon toga ponovo u sastav Vojne krajine do njena razvojačenja da bi 1881. kao i čitava Lika bilo sjedinjeno s Banskom Hrvatskom u sastavu Austrougarske carevine i pod njenom vlašću ostala sve do 1918. Od tog vremena gračačka opći­na i srez pripadaju Ličko-krbavskoj županiji, odnosno Savskoj banovini Kralje­vine SHS, od 1929. Kraljevine Jugoslavije.U kratko sagledanim historijskim kretanjima dajemo kratak pregled kre­tanja broja stanovništva na području općine u periodu od 1857 do 1931. godine.

tablica gračac

Prema tome, u toku XIX stoljeća primjetan je lagani rast stanovništva izu­zev perioda između 1869—1880. kada dolazi do očitog smanjenja broja stanov­ništva. Pojava se može ‘objasniti jedino tadašnjim događajima u vezi s razvoja­čenjem Vojne krajine i okupacijom Bosne i Hercegovine što je ponukalo dio stanovništva da se trajno ili privremeno iseli. I pored znatnog prirodnog prira­sta koji se kretao i do 18,4 u zadnjih deset godina proteklog i na samom početku ovog stoljeća primjećuje se blagi pad što upućuje na prisutnost iseljavanja iz ovog područja i to pretežno u prekomorske zemlje. Prvi svjetski rat uzeo je svoj krvavi danak, ali ipak prvi poslijeratni zvanični popis pokazuje stalnost broja u odnosu na prethodni popis. Najveći broj stanovnika zatečen je 1931. go­dine te iznosi 8.562 od čega 4.212 muških te 4.350 ženskih. Pretpostavljamo da se taji broj, s obzirom na ranije praćena kretanjai, do 1941. nije hitnije izmijenio. To znači da je prosječna gustdna naseljenosti u razmatranom periodu bila dosta malena i kretala se nešto više od 30 stanovnika na kvadratni kilometar, ali je ipak nešto veća nego na ostalim područjima sreza i čitave Like. Međutim, bila je prisutna agrarna prenaseljenost zbog malo obradivog produktivnog zemljišta. Istina, ona je nešto ublažena iseljavanjem 150 solunskih dobrovoljaca koji su za svoje ratne zasluge dobili zemlju u Banatu i Bačkoj i tamo se naselili sa svo­jim obiteljima. No, i pored toga dio stanovništva bio je upućen na traženje boljih životnih uvjeta u područjima van općine.

U odnosu na nacionalni sastav područje općine bilo je u većini nastanjeno srpskim življem — ukupno njih 6.547, a zatim s 2.009 Hrvata, dok je 6 preostalih pripadalo drugim nacionalnostima.(v. Statistički godišnjak od 31. 3. 1931. Statistički zavod SRH, Zagreb) Srbi i Hrvati živjeli su zajednički u pojedinim naseljima — u Gračacu i Grabu su Hrvati bih u manjini, dok je u Malovanu i Dubokom Dolu bilo podjednako i jedne i druge nacionalnosti. U Štikadi, zaselak Stikada Crkva bio je nastanjen i Srbima: i Hrvatima, u Podkosi su živjeli isključivo Srbi, a u Guduri samo Hrvati. Treba napomenuti da su se svi oni stoljećima međusobno slagali, pomagali, zajednički dijelili zlo i dobro i bih povezani čvrstim prijateljskim, kumovskim i rodbinskim vezama bez pri­sustva nacionalne netrpeljivosti i znatnijih oštrijih sukoba na bazi vjere i na­cionalnosti.Najveći dio stanovništva bavio se poljoprivredom i živio u seoskim raštr­kanim naseljima, kojih na području općine ima najviše. U svakom od njih po­stoji veliki broj zaselaka od kojih mnoga nose nazive po prezimenima bližih ili daljnjih rođaka koji u njima povezani zajedničkim interesima i potrebama žive i tako nastavljaju ostatak stare rodovske tradicije i povezanosti naslijeđene iz prošlosti. Između naselja vodili su krivudavi i vrletni seoski putevi i među­sobno ih povezivali. Od naselja prema polju bio je usmjeren veliki broj poljskih puteva i uz njih su u pravilu bile ograde — najčešće suhozidi i živice čime su usjevi bili zaštićeni prilikom progona stoke.

Kuće za stanovanje građene su od kamena na blago oborenim terenima, če­sto u dva niova tako da se prizemni dio koristio kaio podrum za smještaj krupne stoke. Imućniji gospodari imali su u podrumu i posebnu prostoriju za smještaj zimnice ili poljoprivrednih alatki. Gornji dio kuće služio je za stanovanje. U sredini tog prostora nalazila se ogjenica bez sitropa, a sa. svake strane obično po jedina soba. Dim s ognjišta slobodno se širio po tavanu, koji se ovdje naziva pod, na kome su smješteni sanduci (kašuni) sa zalihama žitarica. Tu se ujedno sušilo meso za posjek, komadi drvene građe za kola i ostala ratila. Za pokrivanje kuća i ostalih zgrada korištena je ražena slama, šimla, rjeđe crijep i krovna pločica, a samo izuzetno lim. Pokućstvo u kućama bilo je skromno, jednostavno, uglavnom ručno rađeno kao proizvod domaće radinosti. Za potrebe seoskog go­spodarstva uz kuće su bile i ostaile zgrade: staje, pojate za smještaj sijena, i osta­log krmiva, drvene kukuruzane, kolnice, trapovi za krompir, eventualno bunari ili cisterne za vodoopskrbu i si. U predjelu Resnika, Vučjaka, Sibulje i Kokirne bilo je izrazito samotnih naselja od jedne do tri kuće. Njihovi žitelji su bili jedna obitelj ih najbliži srodnici, a bavili su se uzgojem velikog broja koza i ovaca. Posjedovali su neznatne obradive površine — obično manje oranice za sadnju krumpira, kupusa ili ječma. Odvojeni od svijeta i zbivanja, u teško pristupač­nim gotovo divljim predjelima, vodili su mukotrpnu borbu za život, otimali i branili ljetinu i stoku od zvjeradi, ali su bili čudesno gostoljubivi i uslužni pre­ma svakom namjerniku jer su iz iskustva znali što znači pomoć u pravom tre­nutku. Sve u svemu seoska naselja su bila grupirana, razmještena i gospodarski tako usmjerena da omoguće ekstenzivan, napola nomadski uzgoj stoke koja se zadovoljava skromnom prehranom i strpljivim napasanjem na svim travnja­cima U njima je živjelo stanovništvo naviklo na razne nedaće i odricanja i često prepušteno samo sebi. To se osobito događalo zimi kad zapadnu snjegovi ili za vrijeme velikih povodanj a pri čemu su mnoga od tih naselja ostajala izolirana i duže vrijeme odsječena.

Za pojedina naselja može se istaći i poneka zanimljivost. Tako je npr. u Tomingaju rođena majka Nikole Tesle, Georgina (Duka) Mandić, pa je Tesla kod svoga djeda Nikole i ujaka Tome Mandića mlađeg često dolazio u posjetu. U periodu o kome govorimo kuća Tesline majke bila je u vlasništvu Manojla Mandića i to u gotovo neizmijenjenom obliku od vremena kad ju je ovaj velikan posjećivao. Glogovo je poznato po dosta prostranom i za kraške prilike jako plod­nom polju pa je nezvanično važilo kao selo s prosječno najskupljom obradivom zemljom u Jugoslaviji. Zbog izoliranosti i znatne udaljenosti od riječnih tokova žitelji su imali poteškoća s meljavom žitarica, pa je ovdje izgrađen mlin vjetre­njača. Inače je iz ovog sela i jedan španski borac Đuro Jakšić, rođen 1905. godi­ne. Za područje Dubokog Dola, odnosno Vučjaka, vezana je narodna legenda po kojoj se tu nalazi grob legendarnog serdara i junaka Ilije Smiljanića i to neda­leko od bunara koji se zbog toga naziva njegovim imenom. Sela Grab i Štikadu ubrajamo u mješovita naselja, s obzirom da je u njima pored seoskog stanovni­štva bilo i onih koji su radili na željeznici ili drugim službama. Mnoga njihova gospodarstva zbog prihoda od službe i zaposlenja bila su uređenija, kuće bolje uređene i opremljene namještajem i drugim pokućstvom. Inače je u Grabu rođen Marijan Matijević, koji se kasnije pročuo po svojoj snazi kao atleta i »ju­nak iz Like«, a iznad svega patriota i rodoljub do kraja života privržen svom rodnom kraju. Grab je isto tako legendom povezan s imenom Stojana Jankovića. Naime, predaja kaže da je on na Mrtvim barama, a to je upravo u Grabu uza samu cestu malena ilovasta močvarna zaravan, dočekao i na prepad hame­tice potukao skupinu Turaka. Od tada, zbog prolivene krvi poginulih, na njoj ništa ne raste.

Živeći u posebnim uvjetima žitelji naselja stekli su i posjedovali određene životne navike, vjerovanja, nazore, načela i moralne norme oblikovane u formi nepovredivog običajnog prava. Upućeni sami na, sebe, uvjetima življenja često razdvojeni, ogrubjeli u borbi sa. životnim nedaćama i vjekovnom opiranju pro­tiv tuđeg i nametnutog, za gorštaka neprihvatljivog, ovi ljudi su osjećali potrebu za povremenim sastajanjem, zborom, dogovorom i veseljem. Za to su koristili prela i posijela uz guslenje i pričanje, crkvene i krsne slave vezane uz vjerske praznike. Pri svemu tome bio je prisutan duh patrijarhalnog uz poštovanje kućegospodara čija se riječ poštovala i volja izvršavala kada su bile u pitanju po gospodarstvo i domaćinstvo važne i sudbonosne odluke. Pri svemu tome čuvalo se kao svetinja kult date riječi, i obećanja kao oblik bezgraničnog povjerenja u osobu ili familiju na djelu provjerenu. Istovremeno onaj koji bi tu svetinju pogazio ili oskrnavio bio je okrutno preziran i za sva vremena odbacivan.

Najveće ,a ujedno i središnje naselje u općini i srezu je Gračac. Njemu pri­padaju okolni zaselci Dojići, Podkokirna, Vrace i Đekić Glavica. U njemu se ukrštaju ceste Knin—Gospić i Donji Lapac—Obrovac. Cjelinu s njim čini željez­nička stanica oko koje se formiralo čitavo naselje s mnogim karakteristikama urbaniziranog naselja: većim stambenim zgradama, selom za kultumo-zabavne priredbe, kuglanom, zanatskim radnjama, gostionicama i trgovinama, a imalo je i vodovod i kanalizaciju, kao i električnu rasvjetu.

Zbog svog geografskog položaja, u prostoru koji čini prirodnu vezu između primorja i kontinentalnog zaleđa, na raskrsnici važnih puteva, a u blizini že­ljezničke pruge Split—Zagreb, Gračac je bio značajno trgovište s naglašenom posredničkom ulogom i važan čvor s najvećom željezničkom stanicom na rela­ciji između Splita i Karlovcu. Ujedno, on je bio administrativno, upravno i prosvjetno središte sreza u kome se nalazilo sresko načelstvo, poreska uprava, žanda,rmerijska stanica, financijsko nadgledna služba, sreski sud sa zatvorom i gruntovnicom, banovinska bolnica, građanska škola i, naravno, općinska, upra­va. U njemu su pored poljoprivrednika živjeli najvećim dijelom zaposleni na željeznici (861), 253 obrtnika, 72 trgovca i gostioničara, zatim gotovo svih 225 zaposlenih u javnim službama, 2 koji su se bavili kreditima i bankarstvom i 83 ostalih zanimanja po svoj prilici slobodne profesije, penzioneri i povremeno za­posleni polunadničari.

Osnovna privredna, djelatnost na općini bila je ekstenzivna poljoprivreda u vidu stočarske i ratarske djelatnosti. Njena ekonomska osnova su bila sitna gospodarstva koja su raspolagala s malo produktivne zemlje. S obzirom da je bilo ukupno 1.177 poljoprivrednih domaćinstava, na svako od njih dolazilo je po 2,78 ha ohrađivih površina.7 Ako uzmemo u obzir loš kvalitet i niske prinose s ove zemlje uz naglašenu usitnjenost i pored mnogo uloženog mukotrpnog rada nisu postojale mogućnosti za stvaranje tržnih viškova bilo koje poljoprivredne kulture. Uz to treba reći da seoska domaćinstva nisu primjenjivala nikakve agrotehničke mjere, a sva natila su bila krajnje primitivna.

Stočarstvo kao posebna poljoprivredna grana (goveda 3567, konja 397, svi­nja 599, ovaca 8839, koza 4683 i dr.) otvaralo je nešto više mogućnosti za uspješ­nije uključivanje u poljoprivrednu proizvodnju iako je i ono bilo ekstenzivno. Bez obzira na poteškoće oko čuvanja i uzgoja stoke, te pripremanja dovoljne količine krmiva za dugotrajne zime, stočni fond je davao mogućnosti za stvaranje izvjesnih tržnih viškova, a mlijeko i mliječni proizvodi bili su važna stavka u prehrani seoskog stanovništva. Istovremeno seoska domaćinstva su u mnogome ovisila od stanja na stočnom tržištu, jer je u pravilu zbog cjelokupne niske ku­povne moći čitavog stanovništva ponuda bila veća od potražnje, te je stoka bila jeftina i događalo se da je često prodavana u ibescijenje. Gajenje stoke bilo je usko povezano s ratarstvom s obzirom da je ono bilo nezamislivo bez upotrebe stajskog gnojiva, pa je ratar htio to ili ne morao, istovremeno biti i stočar.

Ostali vidovi poljoprivredne djelatnosti kao što su pčelarstvo, peradarstvo i si. bili su minimalno i sporadično zastupljeni, pa nisu imali bitnijeg utjecaja na ekonomsko stanje seoskog gospodarstva.

Šumske površine su bile dobro čuvane od državnih i pučkih lugara, ali nisu organizirano eksploatirane niti pošumljavanjem obnavljane. Šumsko drvo je korišteno kao ogrjev i kao građa za potrebe seoskih gospodarstava.

Ekstenzivna poljoprivreda, uz ono što je nudila priroda, u većini slučajeva nije mogla osigurati dovoljno sredstava za život obitelji, koje su prosječno imale po 6 članova u jednom domaćinstvu. Zato se mora tražiti dopunski izvor zarade prodajom radne snage najsposobnijeg i najsnažnijeg radnika u domaćinstvu. Mogućnosti nalaženja takvog rada u samoj općini bile su male, odnosno rijetke i kratkotrajne, pa su zbog toga ljudi odlazili na stalne ili povremene radove u inozemstvo ili po radovima u raznim dijelovima Jugoslavije. Dobar dio mlađih ljudi odlazio je u državne službe većinom u žandarme, finance i podoficire.

Kupovna moć seoskog stanovništva bila je niska. Teško siu se nalazila sred­stva za industrijske proizvode pa je kao dopunski izvor zadovoljenju životnih potreba bio naglašen domaći obrt koji se očitovao u ručnoj preradi vune i konapolje za odjeću, pokrivače, užad i ostale predmete. Također je svako domaćin­stvo za svoje potrebe samostalno izrađivalo mnoga ratila, poljoprivredne alatke, dijelove pokućstva i pomoćne gospodarske zgrade. U svakom selu bilo je sa­moukih tesara, zidara, kolara, bačvara, kožuhara i kovača.

Unatoč svemu, predani rad, razumno gospodarenje, odricanje od mnogih zadovoljstava, štednja i snalaženje nisu uvijek bili dovoljni da se namakne za ono što se moralo kupiti jer se nije moglo proizvesti ili samostalno uraditi. Po­sebno opterećenje bila su novčana davanja u vidu poreza i raznih taksa. U takvoj situaciji suočeni s neodgodivim obavezama i nepredviđenim izdacima za izne­nadne bolesti, veću štetu i si. seljani su se morali zaduživati i tako dolaziti u ekonomsku ovisnost od povjerilaca koji su im davali novac na zajam ili. robu na dug. Istina, pristizala je pomoć od rođaka ekonomskih iseljenika u inozem­stvu i od ušteđevine teško zarađene na iscrpljujućim i opasnim poslovima, ali je sve to skupa bilo jedva dostatno da se preživi, a mogućnosti za ekonomsko jačanje domaćinstva bile su male s obzirom da je obradiva zemlja bila jako skupa, a onaj tko ju je posjedovao teško se od nje odvajao. Promućurniji i okretniji su tražili mogućnost stvaranja sredstava kroz trgovinu i ugostiteljsku djelatnost. Otuda i pojava da je na području općine bilo 26 trgovačkih radnji i 28 gostionica od kojih 26 u Gračacu i po jedna u Deringaju i Malovanu.

Kada je riječ o trgovini, potrebno je pomenuti jedan njen poseban vid ovdje u znatnoj mjeri prisutan. Riječ je o nedozvoljenoj trgovini — krijumčarenju ili švercu, te preprodaji stoke. Zbog postojanja monopola naročito je bilo unosno krijumčarenje soli, duhana, alkohola i cigaret-papira. Ova roba se prenosila iz područja Zadra koji je pripadao Italiji. Posao je bio opasan, ali isplativ. Posto­jali su ljudi kojima je ovakva rabota bila gotovo jedina profesija. Gotovo u svakom selu postojala je poneka kuća gdje se ilegalno prodavalo piće i duhan, često na dug ili za odrađivanje na poljodjelskim poslovima. Postojao je i odre­đen broj mešetara i pretrglija koji su kupovati stoku na Udbini, i drugim po­znatim stočnim sajmovima, pa je onda u krdima, uz pomoć iznajmljenih goniča, pregonili u Dalmaciju i tamo preprodavali. Ponekad je tako preprodavana stoka bila sumnjivog porijekla ili bolje reći ukradena u Bosni, a onda skrovitim puto­vima i punktovima prebacivana na područje Dalmacije gde joj se ubrzo gubio svaki trag.

Određene potrebe i dopunsku proizvodnju, zadovaljavao je prilično razno­vrstan i razgranat obrt. Utvrđeno je da u to vrijeme na općini ima. 42 registri­rane obrtničke radnje, a statistički podaci kažu da su se obrtom bavila 253 stanovnika. Uzimajući u obzir činjenicu da je tek nekoliko obrtnika imalo po jednog do četiri pomoćnika, ovaj broj izgleda prevelik. Po svoj prilici ovdje su uračunati šegrti, kojih je bilo gotovo kod svakog obrtnika, zatim kirijaši, a vjerovatno i pojedini kvalificirani majstori građevinske struke koji su privre­mene izbivati iz općine i radili na raznim radilištima’. Usuge obrtnika kvalitetne i jeftine privlačile su seljake, ali samim obrtnicima nisu davale mogućnosti za proširenu reprodukciju nego samo sredstva dostatna za pristojan život.

Na rijeci Otućoj i njenim pritokama Kijašnici i Bašinici bilo je ukupno 26 mlinova (vodenica), zatim dva na Ričioi i po jedan na Krivaku i Lapanovcu. Većina ih je bila s dva vodenička kamena i u vlasništvu, dvije ili više porodica koje su na smjenu ubirale u jam za meljavu. Od svih navedenih mlinova samo njih 5—6 mogli su mljeti tokom čitave godine, a ostati, povremeno za vrijeme povećanog vodostaja. Zbog toga se u periodu suhomrazica ili ljetnih suša sta­novništvo služilo ručnim žrvnjevdma za meljavu žitarica. Uz stalne mlinove bile su i stupe za valjanje sukna i vunenih pokrivača biljaca.

Važna okolnost koja donosi izvjesne promjene između dva svjetska rata predstavljao je nastavak izgradnje i postepeno dovršenje ličke željezničke pru­ge. Radovi se obavljaju već 1921. godine, a istovremeno počinje i probijanje ceste Gračac—Obrovac preko Prezida. Na ovim radilištima angažirano je mnogo manuelne radne snage relativno dobro plaćene. Dio radnika su pridošlice iz okolnih ili daljnjih krajeva, a dobrim dijelom zapošljavaju se i domaći ljudi. Posla ima čak i za dječake koji rade kao »bućulini« donoseći vodu poslenicima i pridrža­vajući štampove minerima. Tako se ostvaruju prilična sredstva, teško zarađena, ali dragocjena za dopunu nedostatnog kućnog budžeta. Ovako nagomilana radna snaga bila je potencijalni potrošač pa joj se intenzivno nude prvenstveno gostioničarske usluge. Za razliku od domaćih birtaša neki’ pridošlica Miler radi naveliko i otvara veliku kantinu u kojoj se hrani i troši zaradu veliki broj rad­nika. Dionica željezničke pruge Gospić—Gračac otvorena je 15. juna 1922. godine kada je u Gračac stigao prvi zvanični vlak na kome je strojovođa Ivan Stitinović, a vlakovođa Vaj.ak Brčin. Radovi se nastavljaju i 25. jula 1925. završava se i pušta u saobraćaj dionica Knin—Gračac. Područje općine dobilo je četiri že­ljezničke stanice: Stikadu, Gračac, Cerovac i Malovan raspoređene na pružnoj trasi od eoa 22 km. Time se razvija mogućnost ne samo za veću otvorenost i bolju povezanost Gračaca i okolnog područja s ostalim krajevima, već i siguran izvor zaposlenja za veći broj radnika, s obzirom da je uz postojeću saobraćajnu sekciju u Gračacu locirana ložionica s kolskom radionicom i sekcija za održava­nje pruge. Takav obim poslova traži sve vrste radnika i određen broj službenika.U ložionici uskoro radi već 400 kvalificiranih radnika bravara, tokara, kovača i drugih radnika metalske struke. Najveći dio njih su pridošli iz raznih krajeva zemlje. Oni su sa sobom donijeli određene radne navike i shvatanja, s obzirom da je bilo takvih koji su zanate završili u Beču, Budimpešti, Ljubljani, Zagrebu i drgim centrima. Domaći ljudi rade većinom na pomoćnim poslovima, kao vlakopratno osoblje ih na poslovima održavanja pruge. Međutim, i ti su poslovi za ono vrijeme relativno dobro plaćeni, unosni i stalni, pa je postojao veliki inte­res za dobivanje posla na želj’eznici, Domaći ljudi zaposleni na željeznici imah su od toga ii posredne koristi jer su, uz pomoć povlaštenih vožnji odlazili u Sla­voniju i druge krajeve, otuda daleko jeftinije dobavljali i. dopremali žitarice, grah, mast, pa čak i prasad za tov. Neki su od njih time pomalo i trgovali i tako stvarali dodatne prihode.

Od zaposlenih na željeznici, osobito od mještana, tražilo se da budu lojalni prema vlasti i vodećoj politici, jer su bili državni službenici i na neki način prema njoj dužnici. Sigurno je da svi nisu imah takva ubjeđenja. Uprava držav­nih željeznica željela je svoje zaposlene sačuvati od mogućih neželjenih utjeca­ja, pa su stvorene mogućnosti za raznovrstan kulturno-zabavni život na željez­ničkoj stanici. Zahvaljujući visokom stupnju kvalifikacione strukture zaposlenih u Domu željezničara aktivno je radilo Zeljezničko-kulturno umjetničko društvo u kome je djelovalo i lutkarsko kazalište, dramska sekcija i tri orkestra: limena glazba, zabavni i tamburaški orkestar. Cesto se priređuju priredbe, plesovi i čajanke, a u Domu postoji i’ čitaonica sa biljarom i šahovskim garniturama. Od sportskih objekata tu je ljetna staznai i viseća kuglana te prostor za bućanje.

Osim željeznicom općina Gračac bila je povezana, i pominjanim cestovnim vezama. Ceste su makadamske ali dobro održavane. Po njima se većinom kotr­ljaju kirijaška kola, ali se već na, samom početku dvadesetih godina pojavljuju prvi motocikli, zatim osobni automobili i kamioni. Nekoliko godina pred rat poje­dini trgovci kupuju manje kamione i njima prevoze robu za sebe, a vrše usluge i drugima. Autobus koji prevozi, poštu i putnike na relaciji Gračac—Obrovac vlasništvo je gostioničara. Održavanje prometa na cestama bilo je osobito teško zimi zbog velikih snježnih nanosa, pa su poreski obveznici u vidu naturalne obaveze morali besplatno raditi na čišćenju snijega. Isti je slučaj bio i s održa­vanjem i popravkom seoskih pute va općinskog značaja.

Na području općine školstvo je nedovoljno razvijeno. U Gračacu radi osnov­na i građanska škola a u selima Deringaj, Glogovo, Malovan i Štikada osnovne škole. U svakoj od seoskih škola radila su po dva učitelja, izuzev Glo­gova gdje taj posao obavlja jedan prosvjetni radnik, dok je u Gračacu bilo za­posleno 6—8 učitelja na osnovnoj školi i 6 profesora u građanskoj školi. Na osnovi nekih pokazatelja, koji se odnose na čitav srez Gračac, procjenjujemo da je osnovnim školama bilo obuhvaćeno 90’°/o .školskih obveznika. Vidljiva je ne­povoljna mreža osnovnih škola, jer je na svaku od njih prosječno dolazilo 1.712 stanovnika i 200 polaznika. Jedna škola je pokrivala prostor od blizu 52 km. Takvo stanje iziskivalo je veliki napor od polaznika osobito za ružna vremena zbog velike udaljenosti. S druge strane školski obveznici su korišteni, kao do­punska radna snaga u seoskom gospodarstvu, pa je bilo dosta slučajeva izosta­janja od nastave i neredovitog polaska.

O zdravstvenoj zaštiti stanovništva brigu je vodio sreski liječnik i liječnik zaposlen u banovinsko® bolnici trećeg reda u Gračacu. Do 1933. u Gračacu je postojala improvizirana bolnica, bolje reći stacionar s desetak bolničkih postelja, a onda je izgrađena bolnička zgrada s općim i zaraznim odjelom kapaciteta 51 bolnički krevet. Pored liječnika u bolnici je bilo još 13 zaposlenih, a jedan bolno-opskrbni dan stajao je ovisno o vrsti oboljenja 35—80 dinara. Očito je da su takve usluge bile jako skupe i mnogima zbog toga nedostupne. Dio zdrav­stvenih usluga putem prodaje i spravljanja lijekova pružala je apoteka vlasniš­tvo Milivoja Kvaternika. Za njega kao i sve ostale liječnike, posebno dr Veljka Torbicu i Štampali ju, može se reći da su bili jako humani, požrtvovan! i sa­vjesni u nastojanju da koliko je moguće više pomognu svojim pacijentima.

S obzirom da je Gračac bio sresko središte u njemu su stacionirane sve sreske javne službe osim šumarije čije je središte bilo u Sv. Roku. U javnim ustanovama i nadleštvima svoje poslove obavljali su načelnici, suci, bilježnici, blagajnici, pisari, nadglednici, izvršitelji, žandari, panduri i, pod vomici. Vjerske obrede su obavljali svećenici, od kojih je uvijek stalno po jedan bio u Gračacu kako pravoslavni tako i katolički. Crkve su bile još u Stiikadi, Deringaju i kod pećine Svetinja u Velebitu. Bilo je posla i za jednog advokata kome je pomagao pripravnik i pokoji pisar.

Ekonomska osnova za privređivanje uvjetovala je određeni socijalni sastav stanovništva, način života i razinu žiotvnog standarda. U takvim okolnostima, objektivno opisanim i potkrijepljenim činjenicama, jasno je da je život najvećeg dijela stanovništva bio skopčan s velikim poteškoćama, no ipak se može reći da je na području općine Gračac život bio nešto lakši nego na ostalim područji­ma sreza, pa čak i čitave Like.

Događaji u novostvorenoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca kao što su politička trvenja, lažni parlamentarizam i stranačka prepucavanja buržo­azije, prelazak KPJ u ilegalnost, jačanje monarhije, zavođenje diktature, fašiairanje zemlje, pojačana djelatnost komunista i opozicije, kao i ostala zbiva­nja u periodu između dva rata imali su određene reflekcije i posljedice u većoj ili manjoj mjeri i na ovom području, bez obzira što je ono bilo na periferiji od njihovog epicentra, Buržoaske političke stranke nastojale su da u svim kra­jevima učvrste svoj utjecaj i položaj te nađu politički oslonac. Pri tome su vješto koristile parole i obećanja koja su pogodovala iskrenom nacionalnom zanosu i očekivanjima naroda koji je dugo čamio pod jarmom raznih tuđinskih gospodara. Od svih građanskih političkih stranaka glavni politički utjecaj u južnoj Lici, a samim tim i u kotaru i općini Gračac, imala je Demokratska stranka.

U novoj državi Kraljevini SHS kotar Gračac je administrativno pripao Ličko-krbavskoj županiji. Kotar je imao ukupno četiri općine: Bruvno, Zrmanju, Lovinac i Gračac, da bi kasnije 1928. godine Mazin postao općina, Gračac je u početku bio pogranična općina prema Italiji s obzirom da je sve do Prezida podvelebitska Bukovica pripadala Italiji. Zbog toga je u Gračacu bila smještena vojna posada i jedan vod žandarmerije. Uspostavljeno je i Kraljevsko kotarsko predstojništvo koje nastoji da osigura javni red, sigurnost i novi poredak. No, i pored toga prilike su bile nesigurne i nesređene. Osjećali1 Isu se razni utjecaji i kretanja koji su ugrožavali novi poredak. O tome rječito govore dokumenti iz kojih saznajemo o prisustvu i kolanju letaka među pučanstvom, a kojima se »pozivaju vojnici na neposlušnost, a žiteljstvo na osnivanje vojni,čkih, radničkih i seljačkih vijeća«.8 Pogranični položaj općine posebno pogoduje švercerima i razbojničkim grupama koje upadaju iz Bukovice, vrše pljačku, nasilja i uboj­stva, a zatim se sklanjaju preko granice.

Obećana a neizvršena agrarna reforma povod je nezadovoljstvu siromašnih seljaka, a posebno solunskih dobrovoljaca kojih je s područja općine Gračac bilo oko 150. Oni su stupili u rat s iskrenim nacionalnim zanosom i nadanjima dolazeći u redove srpske vojske iz prekomorskih zemalja ili ruskog zarobljeni­štva, a manjim dijelom dezertiranjem iz austrougarskih regimenti. Međutim, osjećaju da tih je nova država izigrala i prevarila, nezadovoljni su i ozlojeđeni i to manifestiraju na razne načine. Vojska, žandarmerija i vlast za njih nemaju autoriteta pa nikakve odredbe, pogotovo zabrane, ne poštuju. Mnogi su javno nosili oružje i ponašali se krajnje osiono kao prave »oškopice«. Zbog toga su dolazili u sukob s vojskom i žandarmerijom. Tako je npr. 17. aprila 1920. došlo do tuče, a zatim i oružanog obračuna između žandara i dobrovoljaca u krčmi Jovana Dautovića. Tom prilikom ubijen je dobrovoljac iStevan Dautović, a teško ranjen Mile Savatović. O ovom događaju kotarski predstojnik je opširnim izvje­štajem obavijestio Predsjedništvo Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu. »Jed­nom riječju«, pisalo je pored ostalog u izvještaju, »dobrovoljačke organizacije koje ne stoje tako reći pod ničijom kontrolom jesu kvasac za svatko suvremeno zlo u ovom pustom i divljem kraju …«. Dalje traži »prešno« poduzimanje mjera za javnu sigurnost u kotaru pa navodi: »Razumije se po sebi da bi u prvom redu to iziskivala sigurnost javnih namještenika ovdje, jer se tako zv. demokrat i boljševizam žalibože podudaraju kod ovdašnjih dobrovoljaca. Oni su naročito sad ozlojeđeni jer su se povratili iz Srijema bez obećane zemlje, kamo su išli jatomice, da se tobože zemlja dijeli i ne pitajući, ovu oblast, da li je njoj što poznato u gornjoj diobi«. Pored toga navode se ozbiljno pritužbe na vojnu posadu i žandare s obzirom da nestručno, neodgovorno i aljkavo, obavljaju svoje dužno­sti, tako da su upravo oni vinovnici mnogih nereda. »Nu žalibože sve odredbe ove oblasti izdane u gornju, svrhu krše se ponajviše od samog razularenog vojništva koje je ovdje smješteno, a među kojima nema ni govora o kakvom zaptu i disciplini, a još manje o jamstvu za oslon u eventualnim kritičnim danima.«

Očito je da se kotarska oblast bojala utjecaja boljševičkih ideja pa su uoči 1. maja 1920. poduzete »sve mjere opreza i krčme i slični lokali zatvoreni«, alito nije smetalo razularenim vojnicima koji su našli načina da se napiju i da prave razne ispade, »a k tome su širih alarmantne vijesti, da je na Udbini razo­rena kotarska oblast i općina po dobrovoljcima i d,a vojništvo polaizi gore, a Bunić da gori.«10Tadašnjim vlastima zadao je dosta glavobolje i sukob između žitelja To mimgaja i njihovog paroha Andrije Cvjetičamima. Naime, tomiingajski dobrovoljci bili su inicijatori da se ovaj svećenik izbaci iz parohijalnog stana i punih 13 mjeseci nisu mu dozvoljavali da drži službu u crkvi, pa je on živio, od milostinje i kako kažu svjedoci tih zbivanja »brstio gloginje po polju«. Nesporazum je nastao zbog toga što je Cvjetičanin u toku tek minulog irata bio austro,fil i lojalan u svakom pogledu AustroUgarskoj Monarhiji. U vezi s tim uslijedila je intervencija najviših organa državne vlasti i par oh je vraćen na svoju dužnost. Opi­sane (ne)prilike ozbiljno su zabrinule Predstojništvo Kraljevske zemaljske vla­de u Zagrebu, pa ono traži vrlo hitne intervencije i angažiranje Komande IV oružničke brigade u Zagrebu, Komande vrbaske divizijske oblasti Banja Luka i Komande II armijske oblasti Sarajevo sa molbom »da se hitno poduzmu mjere da se u Gračacu uspostavi zapt i red. Kako je ovaj kotar uz demarkacionu liniju spram okupirane Dalmacije, osobito je potrebno da se tamo što više obezbijede sigurnosne prilike, a naročito treba da žandarmerija i vojska kao organi državne sile dobrim primjerom prednjače.«11 Prema tome je za narod općine Gračac nova državna vlast već u prvim danima postojanja najavila da će se oslanjati na oružanu silu i da će gušiti svaku naprednu ideju u svom začetku, a posebno štititi interese svojih oslonaca kao što su buržoazija i svećeništvo.

Izbori za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS su dugo odgađani — sve do jeseni 1920. Buržoazija koncentrirana oko regenta Aleksandra, neovisno o stranačkoj podvojenosti, željela je da što više učvrsti svoju vlast i osigura iz­bornu pobjedu. I izborni zakon je bio maksimalno prilagođen interesima gra­đanskih stranaka. U međuvremenu su lijeve grupacije socijaldemokratskih stra­naka održale kongres ujedinjenja i formirale Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista). I ta stranka se izjasnila za sudjelovanje u parlamen­tarnim izborima. U Ličkokrbavskoj županiji pet stranaka je izišlo sa svojim iz­bornim listama,: Demokratska i Radikalna stranka,, Hrvatska zajednica, Hrvat­ska pučka seljačka i Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista).

Uoči izbora Svetozar Pribićević, ministar unutrašnjih poslova i nosilac liste Demokratske stranke, svojim (srpskim) biračima u Lici naglašavao je jačanje centralističkog sistema u novoj državi i onemogućavanje stvaranja »posebne po­krajinske svijesti«. Napad na Komunističku partiju koja jè uzela novo ime na svom Drugom vukovarskom kongresu juna 1920. godine bio je poseban dio izbornog programa Demokratske stranke. Demokrati su tvrdili da je Jugoslavija seljačka zemlja bez industrije, dakle i bez proletarijata pa je iluzorno i pomi­šljati na proletersku revoluciju. Istovremeno iniciraju najodlučnije mjere kojima treba suzbiti »nezreli pokušaj da se u našu otadžbinu unese boljševičko zlo koje truje već i jače carevine.«

Hrvatska pučka seljačka stranka je u izbornu bitku ušla s Radićem u zatvo­ru. Imala je silan utjecaj, u hrvatskim selima. Njena politika je bila zasnovana na nepriznavanju državno-pravnih dokumenata na kojima je stvorena Kralje­vina SHS. Za hrvatski narod predlažu »mirotvornu« republiku u okviru savezne republike Jugoslavije (zajedno s Bugarskom). Osnov društvenih odnosa: »seljač­ko pravo«, antimiliterizam i pacifizam. Istovremeno se .izjašnjavaju protiv re­volucionarnog programa KPJ («Diktaturu im seljak neće priuštiti«).

Radikalna stranka se predstavljala kao zaštitnik srpskih nacionalnih intere­sa. Posebno je jak naglasak na srpskom nacionalnom osjećaju u krajevima na­stanjenim Srbima izvan Srbije.

Za KPJ sudjelovanje u građanskom parlamentu nije bio cilj nego sredstvo da se boljom propagandom i širenjem revolucionarnih ideja izbori za utjecaj u masama. Komunisti su u izbornoj .aktivnosti biračima jasno rekli da izbori neće riješiti goruća pitanja eksploatiranih (»glasanjem rukuje buržoazija sa cjelokup­nim aparatom vlasti«). Akcij.a izvan parlamenta i dalje će biti »-glavno oruđe proleterskih masa«. Glavne izborne parole komunista bile su: »Za Sovjetsku Republiku, za revoluciju, za komunizam!« U Ličko-krbavskoj županiji komuni­stička lista je imala 8 kandidata. Nosilac liste je bio tehnički, sekretar Centralnog partijskog vijeća Vladimir Copić, predstavljen kao. »novinar iz Senja«. Zapravo u Senju se rodio, a porijeklom je Ličanin iz Suvaje (općina Lapac). Među kan­didatima KPJ bio je i jedan Lovinčanin Ante Pejinović.

Izbori za Ustavotvornu skupštinu održani su 28. novembra 1920. Demokrat­ska stranka dobila je najveći broj glasova u zemlji, zatim radikal!, treća stranka po broju glasova bila je KPJ. U gračačkoj općini bilo je registrirano 2.111 bira­ča. Na izbore ih je izišlo samo 1.079, odnosno 51,1 l°/o. Ta silna, apstinencija bi se možda mogla objašnjavati lošim vremenom i udaljenošću izbornih punktova od naselja, ali svakako treba uzimati u obzir i raspoloženje seljaka koji od rezultata izbora nisu ništa očekivali. Najviše glasova u gračačkoj općini dobila je demokratska lista (Svetozar Pribićević) — 745 glasova (69°/o). Hrvatska pučka seljačka stranka je dobila 181 glas (16,77%), a radikali (među kandidatima je i gračački trgovac Đoko Išpirović) 126 glasova (ll,68°/o). Hrvatska zajednica je dobila 15 glasova, a komunisti koji su na jugoslavenskom izbornom području bili treći po broju dobivenih mandata, u gračačkoj, općini su krajnje slabo prošli— svega 12 glasova (u čitavom kotaru 86 glasova, najviše u Lovincu 34 i Sv. Roku 31 glas).12 Izbori su inače izvršeni u skladu sa zakonom donesenim 3. sep­tembra 1920, a kojim se, između ostalog, uskraćuje pravo glasa ženama, vojni­cima, oficirima, pripadnicima nacionalnih manjina i onima koji ne ostvaruju šestomjesečni domicil (6 mjeseci stalnog boravka na jednom području). Uslijed toga je relativno malo birača na općini u oidnosu na ukupan broj stanovnika. Istovremeno s državnim provedeni su i općinski izbori pri čemu je za općinskog načelnika izabran demokrata i solunski dobrovoljac Mile Pantelić.

Već u tom periodu diferenciraju se lokalne političke stranke i pojavljuju njihovi prvaci i zagovornici. Za. demokrate se opredjeljuju gostioničar Mile Stojsavljević Crni, paroh Miloš Mandić, opančar Dane Mandić, trgovac Uzelac i Jovo Jovica Munižaba, svi iz Gračaca, te seljaci Lazo Jakšić Lakerija iz Glogova, Ilija Čanković iz Tomingaja i Obrad Bolta iz Kijana, Demokratima 1925. godine pri­stupa i umirovljeni financijski službenik Tomo Samardžija. Druga stranka je ra­dikalna, a u njoj se posebno ističu: Jovo Đekić Gubičko, Rade Gaćeša Bikanov, gruntovničar Sava Gaćeša, gostioničar Drnitar Rastović, trgovac Đoko Išpirović i prof. Jovo Krivokuća. I Hrvatska republikanska stranka ima svojih pristalica, a njeni prvaci su Ante T.iljak Gavrin, trgovac Đukioa Osterman, Ivan Knežević Ružin iz Stikade, Pavle Sikić ‘iz Gudure, a kasnije im pristupaju trgovci iz Gračaca braća Joso i Bozo Muhar.

U lokalnim političkim zbivanjima i borbi za prestiž ostat će trajno prisutno korteširanj e, agitiranje, ismijavanje i grube podvale prema političkim protivnicima, oštri verbalni dueli, pa i fizički obračuni. Posebno uspješne bile su metode pritiska, ucjene i prijetnje. Uoči državnih izbora 1923. Svetozar Pribićević lično kreće u agitaciju pa tako iz Obrovca najavljuje svoj dolazak u Gračac. Demokrati mu priređuju doček na Prezidu i dok povorka na konjima prolazi kroz Đekića Glavicu radikal! ih «pozdravljaju« lupanjem u limene kante. Ovo nije bilo teško organizirati s obzirom da su Glavi čand bili listom za radikale. Ovi i slični sukobi brzo su zaboravljeni kada je trebalo nastupiti protiv komunista.

Na državnim izborima od 18. marta 1923. ne pojavljuju se komunisti zbog zabrane rada KPJ. Nema ni Hrvatske zajednice, tako da preosta,ju svega tri stranke : Demokratska, opet na čelu s Pribićevićem, HRSS Marka Došena i radi- kali koje zastupa Krsto Miletić. Ovoga puta u općini, Gračac na, izbore izlazi 1.376 birača od kojih 846 (61,75%) daje glasove demokratima, 286 (20,87%) opredjeljuje se za radikale, a za HRSS 238 ili 17,37% glasača.13 Znači demokrati su izgubili dio povjerenja, što je znak da nisu ispunih ono što su izdašno’ obećavali, pa je uslijedila odgovarajuća reakcija birača. Posebno se to odrazilo na općinskim iz­borima koji su sprovedeni 1924. ili 1925. godine na kojima pobjedu odnose radikale. Za općinskog načelnika izabran je Rade Gaćeša Bikanov. Osim naprijed navedenog, Jovo Đekić Gubičko, prvak Radikalne stranke vješto i smišljeno koristi sve adute da porazi demokrate. On koristi svoga brata, Milorađa koji je u to vrijeme bio bilježnik općine Gračac i pristalica Radikalne stranke.

Upravo u to vrijeme završena je i lička pruga, što je radikalima išlo na ruku. Jovo Đekić i njegov brat Milorađ imali su u direkciji željeznica nekog rođaka Ličinu koji je imao utjecaj u direkciji oko zapošljavanja, pa su preko njega osiguravali zapošljavanje pojedinaca na željeznici koji su se opredjeljivah, za radikale. S obzirom da je u nestašici posla za stupanje u bilo kakvu službu bio izuzetno velik interes, radikali su ovaj adut vješto koristili i njime će i dalje manipulirati, pri čemu neće prezati ni od primanja mita. Nije bio rijedak slučaj da su pojedinci prodavali volove (suših jarmove) da bi smogli novac za podmići­vanje. Žrtva politike radikala, koliko, smo mogli utvrditi, bio je i Stevo Đekić, rođeni brat Jovin i Miloradov, kao državni lugar nije bio pristalica radikala pa je zato izgubio državnu službu i morao se zadovoljiti, da bude pučki lugar. Radikali u općini ostaju na vlasti sve do početka 1929. tj. do šestojanuarske diktature kada je proglašena apsolutna vlast kralja monarha. Tada se donose i dva zakona : jedan od njih Zakon o izmjeni, Zakona o općinskim, kotarskim i oblasnim sa­moupravama, s kojima su raspuštene sve ‘općinske uprave u zemlji, i Zakon o ukidanju Zakona o izboru organa oblasne, sresfce i općinske samcuprave kojim su ukinuti svi propisi koji su se odnosili na izbor organai oblasnih, sreskih i općinskih samouprava. Na osnovi ovih zakona sreski načelnik, po ovlaštenju bana Kraljevske banske uprave Savske banovine, svojim ukazom za općinskog načelnika postavio je Petra ,Petrovića, umirovljenog učitelja iz Zagreba. Time je istovremeno raspušteno općinsko vijeće i dotadašnji općinski načelnik razriješen dužnosti.

U tom periodu, vremenski omeđenom krajnje slobodnim političkim izjašnja­vanjem i opredjeljenjem s jedne i surovim dikatorskim apsolutizmom s druge strane, na području općine Gračac osjeća se prisustvo i utjecaj komunista i to zahvaljujući u prvom redu obućaru Mani Koraću, zvanom Staljin. Ovaj učesnik oktobarske revolucije s još dvojicom istomišljenika, čija su imena ostala nepo­znata, početkom 1920., dok su rad i djelovanje KPJ još uvijek bili, dozvoljeni i legalni, osniva partijsku organizaciju. Nakon donošenja Obznane ona, prerasta u ilegalnu partijsku ćeliju, ali se ubrzo raspada.1,1 Međutim, Mane odolijeva svim udarcima režima, podvalama i pakostima lokalnih građanskih političkih prvaka odanih režimu, te javno, prkosno, a ponekad u takvim uvjetima nerazumno, hrabro, propagira boljševizam. Na žalost, ovaj boljševik i komunista po uvjerenju, do kraja odan idejama komunizma u tadašnjim uvjetima i za djelovanje KPJ izuzetno teškim okolnostima, nije uspio dobiti značajniju podršku osim pritaje­nih simpatija u sredini gdje je živio, tako da je ostajao usamljen, ali čvrsto uvjeren da će doći bolja i pogodnija vremena za djelovanje komunista. Tako- je u skromnoj obućarskoj radnji brižno čuvano i njegovano klijalo sjeme komu­nističkog pokreta, koje će kasnije naći plodno tlo, razviti se i dati svoje plodove.

Pod pritiskom opozicije Narodna skupština Kraljevine SHS donosi 14. mar­ta 1933. no-v-i zakon o -općinama kojim se ponovo dozvoljavaju izbori za općinske vijećnike. Time automatski počinju stranačko-politiičke borbe za prevlast na području i gračačke općine. Već u ljeto iste godine provedeni su općinski izbori na kojima rad-ikali -opet -odnose pobjedu, a za općinskog načelnika biraju Niikicu Stanisavljevića. Lokalni radikalni politički prvaci učvršćuju svoje političke po­zicije pripisujući sebi kao zaslugu to što se upravo- tada obavljaju značajni radovi na državni trošak. Tom prilikom izgrađena je cisterna za vodu u Dubokom D-olu, kaptiran i uređen živi bunar Dropčevka u Dojićima, reguliran djelomično donji tok Otuće, izgrađena nova bolnica u Gračacu, zatim novi betonski most preko Ričice u S ti kadi, školska zgrada u Glogovu i najzad dogr-ađena i adaptirana ško­la u Deringaju.

U pripremama za opće državne izbore, koji će se obaviti 1935. godine, bur­žoazija užurbano pregrupira va svoje snage da bi se osigurala od eventualnih neprijatnih iznenađenja. Političke prilike u općini Gračac išle su u prilog vladinoj listi čiji je nosilac bio Bogoljub Jeftić, predsjednik vlade. Posebno je bilo značajno to što se glasanje imalo obavljati javnim izjašnjavanjem. Naime, svaki birač koji pristupi glasanju morao je izjaviti za koga glasa i to se onda unosilo u izborne liste tako da su izborne kuglice bile formalne. Uslijed toga što je veliki broj glasača bio zaposlen na željeznici i, drugim državnim i javnim službama, a opstanak u službi im ovisi od toga za koga će glasati, to su ove kategorije u ogromnoj većini dale svoj glas vladinom poslaničkom kandidatu. Trebalo je biti zaista hrabar i stvarno napredno- orijentiran da bi se uz priličan rizik dao svoj glas opoziciji.Na -ovim izborima poslanički kandidati za općinu Gračac na vladinoj listi (JNS) bili su Dušan Ivanoević, profesor ui penziji iz Beograda, a kao njegov zamjenik istaknut je paroh Miloš Mandić. Na listi Udružene opozicije nalazi-o se Danilo Vlatković, na Ljotićevoj Mijo Rakiževec, a na Ma-ksimovićevoj Tomo Bogdanović. Od 2835 registriranih birača glasanju je pristupilo 1849. Prema oče­kivanju pretežan broj, odnosno 1476 ili 79,28°/o glasača -opredijelilo se za kandidate s vladine liste. I pored svih mogućih eventualnih neprijatnosti ipak 316, tj. 17,63% glasača se izjasnilo za Udruženu opoziciju i njene kandidate, a neznatan dio — 57 glasova dobio je Tomo Bogdanović. Tako je Dušan Ivančević izabran za poslanika, a Miloš Mandić za njegova zamjenika.

Slijedeći državni izbori u decembru 1938. protekli su uz shčnu političku režiju kao i prethodni. Nosilac vladine liste odnosno Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ) bio je također predsjednik vlade, ali sada Milan Stojadinović, a kod Udružene opozicije i dalje je ostao dr Vlatko Maček. Na vladinoj listi za kotar i općinu Gračac istaknute su dvije garniture poslaničkih kandidata i to Uroš Trbojević Rošo, pravnik iz Sambora, a kao njegov zamjenik Sava Gaćeša, gruntovničar iz Gračaca. Drugi politički tandem je isti kao i na prethodnim iz­borima: Dušan Ivančević — Miloš Mandić. Pobjedu je odnio Rošo Trbojević. U međuvremenu održani su i općinski izbori na kojima radikali ponovo pobjeđuju. Za općinskog načelnika ponovo je izabran Nikica Stanisavljević koji je na tom položaju ostao sve do zadnjih predratnih izbora 19. maja 1940. kada je na listi Udružene opozicije izabran Tomo Samardžija, prvak lijevog krila Sa­mostalne demokratske stranke, dok je za njegovog zamjenika izabran mlinar Jovo Dukić, predsjednik ogranka »Seljačko kolo«, koji je inače smatran za ko­munistu. Ovakvi rezultati općinskih izbora odraz su stanja i političkih kretanja u periodu od 1938. do 1940. Tada se, naime, osjeća sve veći i organiziraniji utjecaj komunista i raste nezadovoljstvo u narodu zbog pogoršavan ja ekonomskih prilika i politike fašizacije zemlje koju sprovodi’ vlada.

U teškoj i složenoj, situaciji lokalni radikalni pravci predosjećaju da im izmiče političko tlo pod nogama, pa da bi pokazali neku svoju utioajnost upućuju delegaciju, na čelu s poslanikom Rošom Trbojevićem i Jovom Đekićem Gubič- kom, predsjedniku vlade Dragiši Cvjetkoviću, ministru unutrašnjih djela i banu Banovine Hrvatske sa zahtjevom da se gračački srez zajedno sa srezom Donji Lapac pripoji Vrbaskoj banovini.17 Na put su krenuli 16. marta 1940, ali taj posjet nije dao nikakvog rezultata niti im je podigao ugled u narodu. Naprotiv, bili su izloženi podsmijehu.

U komplikovanim sooijalno-ekonomskim prilikama i društveno-političkim kretanjima već tridesetih godina počinje se osjećati djelovanje komunista, prvenstveno kroz pokušaje da se povežu, organiziraju i pronađu najpogodnije oblike rada za ilegalni rad u postojećim uvjetima. Uobičajena je bila pojava da se nakon povratka radnika pečalbara oko njih okupljaju prijatelji, rođaci i susjedi s namjerom da čuju vijesti iz prve ruke i saznaju o novostima i zbivanjima u dalekom svijetu. U takvim razgovorima obavezno se pomiinjala politika, pa su se često pretvarali u prave političke informacije. Naravno, govorilo se o komunistima, njihovoj partiji, načinu njena rada i ciljevima. Neki od ovih radnika postajali su pravi agitatori komunizma. Najistaknutiji među njima svakako je Nikola Krajnović Trgovčić, povratnik iz Argentine. Odmah nakon povratka upoznao se s Manom Koraćom i njih dvojica postaju nerazdvojni prijatelji. Nikica dobiva posao kao poslovođa Željezničke konzumne zadruge na željezničkoj stanici u Gračacu i tako dolazi u mogućnost da se s mnogima sprijatelji u svako­dnevnom poslu. S onima koji su zadobili njegovo povjerenje razgovara o pri­sutnim poteškoćama, ukazuje na potrebu organiziranog političkog nastupanja, strpljivog rada i ponašanja u kontaktu s ljudima. Drugi izvor političkog infor­miranja predstavljaju studenti i srednjoškolci koji su se školovali u većim mje­stima, a ljetne praznike provodili kod kuće. Mnogi od njih zadojeni komunistič­kim idejama i upoznati sa suštinom i ciljevima revolucionarne borbe radničke klase objašnjavaju zainteresiranim prijateljima, rođacima, i svojim školskim drugovima iz građanske škole kako revolucionarni proletarijat u većim centrima nastupa i djeluje. Među prvima jedan od takvih je Gojko Polovina, još dok je bio student u Beogradu, a naročito poslije toga kad se zaposlio kod advokata Mladinova kao advokatski pripravnik, zatim Rašo Stanisavljević ne samo dok je bio student nego. i kasnije kao svršeni teolog, Spase Ciča iz Graba i drugi.

S obzirom na različite profesije i godine starosti ovih prvih agitatora i pro­pagatora komunizma, koji oko sebe stvaraju prve jezgre budućih partijskih organizacija, oni se u početku međusobno ne poznaju. Kao pogodan posrednik između njih postaje Mane Korać pa je njegovim posredstvom došlo do upoznavanja Nikole Krajnovića i Gojka Polovine. Na prvom koraku uspostavljene su­radnje među njima slijedio je dogovor da Krajnović kao najpogodnija ličnost preuzme rad na okupljanju, i regrutiranju aktivista za stvaranje partijskih orga­nizacija. Na tom poslu Krajnović je revnostan, a radno mjesto mu je posebno pogodan punkt za uključivanje zaposlenih na željeznici i drugih u krug simpa­tizera i aktivista. O tome Gojko Polovina kao sudionik svih zbivanja, kaže: »U stvari ovo su bili prije 1939. nepovezani aktivisti koji su surađivali, prenosili poruke, legalne i ilegalne materijale i. praktično se sastajali dvojica ili trojica, a tek od 1939. počeo je rad po ćelijama u pravom smislu«.

Činjenica je da su ove grupe strpljivo, uporno i nadasve konspirativno, a što je najvažnije i uspješno djelovale šireći svoj utjecaj uDukićima, Podkokirni, Stikadi, Grabu i na željezničkoj stanici. One prihvataju direktivu Partije za pronalaženje različitih pogodnih oblika rada kojim bi se moglo legalno i uspje­šno okupljati narodne mase i omladina, a zatim na njih prenositi svoj. politički utjecaj i program. Zbog toga se komunisti uključuju u rad ogranka »Seljačkog kola« koji djeluje u Dukićima. Ovaj ogranak osnovali su demokrati 1937. i u njemu su odmah počeli raditi mlinar Jovo. Dukić, Radan Dukić, zatim omladinci Dukići: Bogdan, Joja, Dragan, Dakan, Duda, Nikica, Vlade i ostali, gotovo sve omladinke iz Dukića, te Peja Konti ć i Dane Gajić iz Gračaca. Za vrijeme ljetnih praznika u rad se aktivno uključuju studenti i srednjoškolci koji provode ferije kod svojih kuća.

Osigurani su osnovni uvjeti i za rad tamburaške sekcije. Za kupnju muzičkih instrumenata sakupljeno je nešto dobrovoljnih priloga, a naj­veći dio novca zaradili su omladinci tako što su za 3000 dinara iskopali mlinsku jazu Dmitru Rastoviću. Od njega za 900 dinara kupuju berdu koja se tko zna kako i otkud našla kod njega iz bivše srpske čitaonice koja je djelovala za vrijeme austrougarske vladavine. S radom počinju dramska sekcija i pjevački zbor. Na taj način omladina se okuplja na probe, plesove i priredbe. Najčešće se sasta­ju ljeti svake nedjelje u Gaju Pepićevu pored vira zvanog Vrelina nedaleko od Jovinog mlina.

Komunisti ovaj rad počinju zdušno pomagati da bi uskoro postali nosioci, organizatori i animatori rada »Seljačkog kola«. Aktivni su svi: Nikola Krajnović, njegova supruga Rezika, Gojko Polovina, Mane Korać i njegov pomoćnik Stevo Mašić i trojica Munižaba iz Podkokirne — Milan, Stevo i Dušan (Gangin). Pored kultumo-prosvjetnog i zabavnog karaktera Kolo je sve više politički obojeno što doprinosi njegovoj popularnosti. Posebno je bilo važno što se u rad vrlo smišljeno i uspješno uključivao prof. Rašo Stanisavljević. Zimi su se članovi Kola sastajali u kući Jove mlinara, s tim što su korištene sve tri. raspoložive prostorije: kuhinja, soba i mlin. Tu se dugo ostajalo u zimskim večerima uz pjesmu, svirku, šalu i čitanje poučnih knjiga. Inače je ovaj mlin i po drugoj osnovi bio stalno i omiljeno sastajalište seljana iz mnogih sela s obzirom da> je bio j,edan od rijetkih s dovoljno vodene snage za. meljavu tokom cijele godine, a njegov vlasnik, povratnik iz Amerike, znao je dosta toga reći seljacima željnim istine, objasniti, razotkriti zablude, uliti im nadu i ponukati ih na razmišljanje. Aktivnost se očituje i u priređivanju javnih nastupa s prigodnim programom. Za jedan takav nastup u Sokolskom domu pripremili su satirični skeč. Nakon završetka priredbe zamjenik sreskog načelnika, pristav Sretenović čestitao je predsjedniku Kola Jovi Duki ću uz napomenu da im je priredba bila bolja od sofcolaške, mada je u njoj baš u spomenutom skeču bilo ismijavanja vlasti što bi njenog službenog čuvara moralo iritirati i smetati.

Posebno značajne uspjehe predstavljaju gostovanja na Udbini i u Donjem Lapcu, Nekoliko nastupa imali su i u okolnim selima. U Kijanima domaćini su bili Vlado Sovilj i Obrad Bolta, a u Tomingaju Ilija Čanković. I dok omladina pjeva, pleše i zabavlja se, stariji se upuštaju u razgovor, a zna se tko, u njemu ima glavnu riječ ii kuda ga usmjerava. Ovakvim turnejama i posijelima kad god je prisutan u Gračacu priključuje se i Rašo. Cak je odnekud smogao kino- -projektcr na ručni pogon te usput prikazuje filmove o oktobarskoj revoluciji, a često je nabavljao knjige za zimske čitalačke časove od kojih su mnoge bile na popisu zabranjenih. Ponekad je takve knjige slao i pristav Sretenović, ali ne radi političke provokacije već zato što je, vjerovatno, bio simpatizer komunista.

U radu »Seljačkog kola« komunisti osmišljavaju i usmjeravaju svoju djelatnost osobito prema seoskom stanovništvu i omladini, a to su snage određenog političkog potencijala inače omalovažavane od strane građanskih političkih stranaka. Pokazujući interes, želju za suradnjom i razumijevanje prema ovim kate­gorijama stanovništva komunisti su stjecali njihovo povjerenje i bezrezervnu podršku, a posebno zbog toga što su se pokazali kao jedini objektivni tumači te­kućih događaja. Na taj način stvarana je povoljna politička klima i sigurni punk­tovi za konkretnije političko djelovanje s provjerenim ljudima na koje se sa sigurnošću moglo računati i na njihovo aktiviranje i uključivanje u ozbiljnije političke akcije kada za to dođe vrijeme.

Komunisti su imali izvjestan utjecaj i u Sokolskom društvu. Načelnik ovog društva bio je Branko Skarić, inače trgovački pomoćnik kod trgovca Uzelca, omladinac naprednih shvatanja i lijevo orijentiran. Ipak su u, društvu djelo­vale i druge snage suprotne političke orijentacije pa, su se komunisti distancirali i ostali rezervirani ne želeći da energičnijim nastupom izazovu sukobe koji bi skrenuli pažnju na njihovo nepoželjno djelovanje.

Postojala je još jedna mogućnost za posredni politički utjecaj na omladinu i to djelovanjem u nogometnom klubu »Velebit«. Ovaj klub osnovan je 1924. ili 1925. godine, a okupljao je srednjoškolce, studente, zanatlije i radnike iz ložionioe. Bio je pod paskom demokrata, ali bez političke fizionomije. Osobito ga je pomagao trgovac Uzelac. Klub nije radio kontinuirano već samo u ljetnim mjesecima i nije bio uključen u bilo kakav službeni sistem natjecanja. Utakmice su priređivane na improviziranom igralištu na cjepcima, gračačkih bara između željezničke pruge i sela Pantelića. Nogometaši su često odlazili na gostovanja po većim mjestima Like i Dalmacije postižući dobre i zapažene sportske rezultate, pa je zbog toga imao dosta simpatizera. Utakmice su dobro posjećivane, a isto tako čajanke i plesovi što ih je klub povremeno organizirao. Bez obzira što igrač­ki sastav nije bio stalan, u klubu su se osjećala nastojanja svih lokalnih svih lokalnih političkih stranaka da mu nametnu svoj utjecaj. Ipak je najveći autoritet među igračima uživao napredni omladinac i simpatizer komunista đak Trgovačke akademije u Zrenjaninu Vojin Dautović.

gračacnk

U periodu između dva rata na području općine bilo je prisutno i djelovanje četničke organizacije. Njena prvobitna djelatnost zacrtana prilikom njena osnivanja imala je mnoga obilježja narodu simpatične hajdučije iz prošlosti, ali se ona uz transformiranje režima postepeno izrodila u krajnje desničarsku, nacio­nalističku, velikosrpsku organizaciju. Upravo tako djelovala je u Gračacu uz posebno pojačavanje aktivnosti nakon ustaškog napada na. žandarmerijsku kasarnu u Brušanima u Lid 1932. godine i dalje. Ona je okupljala najvećim dijelom zaposlene na željeznici od kojih su mnogi s četničkim oznakama (kokarda, mrtvačka glava, šubara) bradati i osioni dolazili na svoja radna mjesta i često šovinistički nastupali. U posebnim prigodama su se okupljali i zborovah 28. juna na Vidovdan ispred gostionice Dmitra Rastovića i 6. maja na Đurđevanski uranak kod crkve Sv. Marka u Velebitu. Tom prilikom su pjevali nacionalističke pjesme, paradirah gradom u svojim odorama s ukrštenim redenicima, kamama i ‘oružjem, pod razvijenim crnim barjakom s mrtvačkom glavom manifestirajući tako svoju odanost režimu i otadžbini i navodnu spremnost da je brane. Prilikom takvih zborovanja dolazili su dm u posjet istomišljenici i četnički vođe iz Dalmacije i donosili im »bratske pozdrave Srba s plavog Jadrana«. Posebnu ulogu su imah prilikom prolaska kraljevskog vlaka kroz Gračac kada je 1934. u Marselju ubijen kralj Aleksandar i njegov lijes prolazio kroz Gračac, jer su tada dobilipuške i vršili osiguranje pruge. Posebna čast i predmet hvalisanja svakome od njih bio je ako su bili članovi vlakopratnog osoblja u tom vlaku. Međutim, oni nisu imali znatnijeg utjecaja, niti je bilo interesa ljudi dz ostalih socijalnih struk­tura da se s njima povežu, pa su bili bez političkog autoriteta’ i ugleda kod naroda.

Pored legalne četničke organizacije u Gračacu se između 1930. i 1941. godine osniva tajna ustaška organizacija čiji je ideolog Ante Pavelić, kasnije poglavnik Nezavisne Države Hrvatske. Ona je u Gračacu počela da djeluje u okviru HSS-a, posebno Mačekove zaštite i desno orijentiranog krila HSS-a (frankovaca). Jedan dio prvaka HSS-a iz Gračaca i okoline postaju glavni stubovi u osnivanju i radu te organizacije. Oni se povezuju s ostalim ustaškim organizacijama izvan općine, pa i izvan zemlje, posebno preko Zadra, koji je bio pod talijanskom vlašću, kao jednog od punktova i kanala preko kojeg su ustaše iz inostranstva djelovale i povezivale se s ustašama u zemlji. Opravdano se može pretpostaviti da je znatnu ulogu u gračačkoj ustaškoj organizaciji imao župnik Ivan Nikšić. On je 1937. zamijenio župnika Horvata koji je bio pošten građanin. Nikšić je1940. premješten u Slunj, gdje se tokom rata iskazao kao veliki klerofašista. Bio je veliki progonitelj Srba i kao »pričuvni ustaški satnik-duhovnik« u Ustaš­koj vojnici, a kasnije i bojnik-duhovnik i povjerenik ustaške vlade kod 10. ustaš- ko-domobranske divizije. Ustaška organizacija u gračačkoj općini dočekala je spremna i dobro organizirana osnivanje NDH. No, uza sve, oni nisu uspjeh pronaći veći broj svojih pristalica među hrvatskim stanovništvom općine Gračac. I pored toga ona je, kao i četnička organizacija, odigrala veoma štetnu ulogu u raspirivanju šoviniizma i nacionalne netrpeljivosti, čije će negativne posljedice doći do punog izražaja poslije okupacije i stvaranja NDH.

Između 1930. i 1940. godine gračački komunisti svrstavaju se u četiri partijske organizacije (ćelije) i kroz njih nastavljaju svoju djelatnost. Dvije su obrazovane na željezničkoj stanici, jedna u mjestu i jedna u Podkokimi. Jednu od onih na željezničkoj stanici sačinjavali su Stevo Lončar, blagajnik, Aco Ra­daković i Ljubo Ivanišević, prometnici, a drugu Nikola Krajnović, poslovođa u Konzumu, Josip Lipovac Srećko, strojobravar, Mane Varićak, krojački radnik i Antun Neralić, strojobravar, dok su u mjestu ćeliju sačinjavali Gojko Polovina, advokatski pripravnik, Nikica Rapajić, kotarski agronom, Nikola Miljuš, prosvjetni referent, Mane Korać, obućar-obrtnik, Stevo Mašić, postolar i Grga Skorin, postolarski radnik. Zandarmerijski poručnik Dušan Drakulić, komandir žandarmerijskog voda, bio je također član KPJ, ali nije prisustvovao partijskim sastancima zbog njegovog položaja i što veće konspiracije, a bio je povezan s Gojkom Polovinom. U Podkokimi su u partijskoj organizaciji bili Milan Muni­žaba, krojači i Stevo Munižaba, pisar kod advokata Mladinova.

Pored navedenih članova Partije koji su živjeli i radili na teritoriji gra- čačke općine k njima se povremeno priključuju gračački komunisti koji su ži­vjeli izvan Gračaca, a povremeno su dolazili u svoja rodna mjesta kao što su: Rašo Stanisavljević iz Dojića, Spaso Čiča iz Graba, Stevo, Košta i Branko Gleda iz Štikađe i Vlade Gaćeša Markov iz Vraća,

Partijske organizacije tokom 1940. godine obišli su i pružili im pomoć u radu Marko Orešković Krntija, član CK KPJ, Jakov Blažević, sekretar OK KPH za Liku i Tomo Nikšić, član OK KPH za Liku. Tomo je to ponovio i početkom 1941. godine. Na Prvoj okružnoj partijskoj konferenciji KPH za Liku održanoj augusta 1940. godine na Plitvicama iz gračačkih partijskih organizacija bili su prisutni kao delegati.: Milan Munižaba, Nikola Krajnović i Josip Srećko Lipovac.Krajem oktobra 1939. godine u Bruv­nu, u kući Nikole Krajnovića, obrazovan je prvi Kotarski komitet KPH za kotar Gračac u koji su ušli: Gojko Polovina, kao sekretar komiteta i članovi: Nikola Krajnović, Josip Lipovac, Srećko i Vaso Sijan.

Partijske organizacije gračačke općine tokom svoga postojanja, na čelu -s Kotarskim komitetom, pored svih svojih slabosti, aktivno i smišljeno su djelovale na liniji KPJ i KPH, okupljale oko sebe široki krug aktivista i simpatizera i taiko spremno i organizirano dočekale nastup a. ju će događaje.

Aprilski slom, proglašenje NDH i zbivanja do ustanka

Sramna aprilska katastrofa vojske Kraljevine Jugoslavije osjetila se u Gračacu i njegovoj okolici, sa svim svojim posljedicama, već prvih dana kratkog i nečas­nog rata. Željeznička stanica je zakrčena pogrešno i nepromišljeno upućenim vojnim transportima. Općem haosu znatno je doprinijela sračunata sabotaža, že­ljezničara pripadnika ustaške organizacije. U prolazu dijelovi raspršenih vojnih jedinica i pojedinci lutaju, tražeći svoju jedinicu ili se iz rezerve, zbunjeni, ozlo­jeđeni i razočarani vraćaju svojim kućama. Mnogi od njih su već razoružani s obzirom da članovi Mačekove zaštite temeljito obavljaju ovaj’ posao. Pripadnici ustaške organizacije, zaštitari i frankovci javno likuju i raduju se govoreći kako su i oni najzad dočekali svojih pet minuta, a najzagriženiji među njima već najavljuju proglašenje Nezavisne Države Hrvatske i spominju Pavelića kao poglavnika. U takvoj situaciji gračački komunisti su u stalnom međusobnom kon­taktu. Sekretar Kotarskog komiteta Gojko Polovina 8. aprila saziva sjednicu u stanu Nikole Krajnovića, iznad željezničke konzumne zadruge, kojoj pored čla­nova KK prisustvuju i komunisti Stevo Lončar i žandarmerijski poručnik Dušan Drakulić. Razmatrana je politička situacija i data ocjena postojećeg stanja. Zauzet je stav da se u općini Gračac pokušaju sprovesti direktive KPJ za od- branu zemlje. U tom smislu trebalo je djelovati uz korištenje položaja i funkcije Dušana Drakulića.

Narednih dana znaci rasula su sve očitiji. Sresko načelstvo i Zandarmerij- ska stanioa 10. aprila primaju službenu obavijest da je proglašena NDH. Drakulić je odmah o tome obavijestio Polovinu i on koristeći Ginu Rajčević, kao kurira, istog dana uveče ponovo saziva Kotarsi komitet na kome se donosi zaključak da se po svaku cijenu organizira oružani otpor ustašama jer se očekivalo da ipak neće tako brzo doći do kapitulacije. Za suradnju je pridobijen i sreski načelnik Kovačić, jugoslavenski orijentiran Hrvat. Međutim, već sutradan rasula se ko­manda mjiesta Gračac, smještena u sokolskom domu, tako da je u njoj ostao potpuno sam i bespomoćan rezervni potpukovnik Đukanović. Nastupilo je vri­jeme puno iščekivanja i krajnje neizvjesnosti.

Na raskrsnici u centru Gračaca 12. aprila okupio se veći broj mještana i ljudi iz okolnih sela s obzirom da je bio sajmeni dan. Umjesto uobičajene ku- kupoprodaje živo se raspravljalo i nagađalo što bi se moglo dogoditi i kako se postaviti u nastaloj situaciji kada se proglašava nova, a još uvijek postoji stara država sa svim legalnim organima, vlasti. Da- bi umirio i osokolio narod, poznati lokalni prvak demokratske stranke Mile Stojsavljević Crni drži kratak, odlučan govor. Na to pridolaze novi znatiželjnici i ubrzo se okuplja oko 200 ljudi. Mile traži hladnokrvnost, pribranost i razboritost ističući potrebu za slogom hrvatskog i srpskog naroda, te vjernost i odanost kralju ii otadžbini. Polovina i Krajnović, koji su se tu zatekli, procjenjuju da je pogodan trenutak da i oni istupe u ime komunista. U tom smislu Polovina s prozora ureda advokata Mladinova, kod koga je radio kao pripravnik, obraća se kratko i jezgrovito okupljenom narodu naglašavajući da se u ovim trenucima mora očuvati prisebnost i zajedničkim snagama pružiti odlučan otpor unutarnjem i spoljnom neprijatelju.

U međuvremenu grupa domaćih ustaša dolazi do sreskog načelnika Kova­či ća i saopćava mu da se uspostavlja ustaška vlast i da sve njegove funkcije prestaju. Traže da im se preda komanda nad žandarmerijskom stanicom i da se okupljeni narod rastjera. Kovačić se ne da smesti već telefonira Drakuliću što samozvanici traže. Ustaše uvjerene da će sve biti po njihovom, samouvjereno i kočoperno polaze iz sreskog načelstva i upućuju se prema mostu na Otući.

Međutim, Drakulić objavještava narod o dolasku nezvanih gostiju. Na to je netko iz okupljene gomile uzviknuo: »Dajte nam puške pa da ih dočekamo kako im priliči!« »Tako je! Daj ljudima, Drakuliću, oružje!« — uzviknuo je Polovina. Drakulić se ni trenutka ne dvoumi, otvara skladište u kome je bilo oko 200 pušaka namijenjenih za naoružavan je rezervne pomoćne žandarmerije i pripad­nika četničke organizacije u slučaju ratnih ili mirnodopskih opasnosti. Prisutni nemaju strpljenja da sačekaju otključavanje zamandaljenih vrata, već ponaj- snažniji Rade Gaćeša Racko, Jovo Dukić Breša i Nikola Cvjetković, željezničar, razbiju vrata, odbacuju u stranu narednika Manu Ribara koji je pokušao da ih spriječi. Sve puške, municija i nekoliko bombi za čas su razgrabljene. Vidjevši kakav se doček sprema ustašama Đukica Osterman im trči u susret i na samom mostu ih obavještava što se događa. Naoružani narod u borbenom zanonsu pod- vriskuje i puca u zrak, a ustaše se spasavaju bjekstvom prema željezničkoj stanici odakle su i došle.

Odmah nakon protjerivanja ustaša na inicijativu Kotarskog komiteta, u zgradi žandarmerijske stanice održan je sastanak viđenij.ih ljudi i prisutnih čla­nova KPJ. Tom prilikom je izabrano vojno rukovodstvo na čelu s Dušanom Dra- kulićem. Odlučeno je da se svi naoružani ljudi podvrgnu disciplini i rasporede u desetine. Osobito je istaknuta potreba za sprečavanjem pljačke, samovolje i osvete s obzirom da su pojedinci istakli zahtjev da se linčuje Đukica Osterman i njegova imovina opljačka.. Ukazano je i na opasnost od šovinističkih i na­cionalističkih (ispada kojih je već bilo, pa je zauzet stav da se svaki onaj koji seo takve mjere i odluke ogluši bez odlaganja razoruža. Međutim, to je bilo teško ostvariti jer su mnogi naoružani ljudi već bili izmakli svakoj kontroli. Bilo je pojedinaca koji su se dočepali i po nekoliko pušaka. Bilo je i dječaka od 13 do14 godina koji su se domogli oružja, ali su ih ubrzo »razoružali« oni koji su ka­snije pristigli. Došavši do oružja mnogi naoružani ljudi samovoljno su se razišli svojim kućama, tako da je, vjerovatno, tada propuštena prilika da se stvori homogena i čvrsta veća vojna formacija. Značajno je da se većina gračačkih komunista i veliki broj odlučnih ljudi naprednih shvatanja naoružao. Upravo će oni sačuvati puške do ustaničkih dana. Posebno je važno da su u ovim zbiva­njima gračački komunisti sudjelovali kao inicijatori i glavni nosioci događaja, pokazujući već na samom početku sudbonosnih zbivanja da će i u najtežim tre­nucima ostati nepokolebljivo uz narod.

U Gračacu je 13. aprila vladala krajnja neizvjesnost. Naoružani ljudi razišli se kućama, a preko noći ustaški simpatizeri izvjesili su hrvatske zastave po mno­gim zgradama dajući tako do znanja da ipak postoji NDH od koje su puno oče­kivali. Grad je bio pust ;— bez duše na ulicama. Tek se tu i tamo primjećivao poneki znatiželjnik naoružan puškom kako oprezno proviruje iz pokrajnih uli­čica ili dvorišta. Oko 13 sati iznenada stiže manji kamion s grupom od 10 do15 naoružanih mornara. To je bila prethodnica naoružane i još uvijek vojnički organizirane grupe koju je još iz Crikvenice vodio kapetan bojnog broda Mirko Plajvajs (Pleiweiss).

(Prilikom proglašenja NDH 10. aprila Plajvajs se zatekao u Selcu na dužnosti vojnog zapo­vjednika jadranske obale od Sušaka do Zadra. U već nastalom općem rasulu ovaj odvažni pomorski oficir energično je odbio da se pokori samozvanom ustaškom zapovjedniku Crikvenice pukovniku Petru Kvaterniku. Zajedno s načelnikom kotara Crikvenica dr Hajdinom i grupom naoružanih mornara iste večeri dolazi u Crikvenicu i u zgradi pošte hapsi dvadesetak zavjerenika na čelu s već pomenutim Kvaternikom. Prilikom sprovođenja uhapšenih do zgrade općine grupa ustaša ih iz mraka napadne. U kratkom okršaju poginulo je nekoliko ustaša, a među njima i Kvaternik dobivši metak u desno oko. Poginuo je i dr Hajdin a bilo je i nekoliko ranjenih s obje strane. Pošto su se okolne jedinice Jugoslavenske vojske (Risnjački odred i druge) raspale, Plajvajs 11. aprila naređuje da se potope svi brodovi zatečeni u zaljevu Silo (ukupno 11 brodova), i slijedećeg jutra, uviđajući svu besmislenost pružanja otpora s malim brojem nedovoljno naoružanih mornara, teška srca naređuje da s morskom minom od 100 kg dignu u zrak pomorske baze i komandu u Selcu. Zatim s pedesetak mornara jednim kamionom kreće na put pun neizvjesnosti. Preko Novog Vinodolskog i Senja stižu do Jurjeva a dalje nastavljaju put morem na minopolagaču »Malinska« i tako u nedjelju ujutro 13. aprila stižu pred Obrovac i tu potapaju ovo plovilo, ali su prethodno demontirali s njega jedan od protuavionskih mitraljeza i uzeli ga sa sobom. Rekviriraju manji kamion trgovca Vase Miljuša, i u njemu prethodnica na čelu s Plajvajsom kreće prema Gračacu. Neposredno prije polaska saznali su da je za Plajvajsom raspisana tjeralica od strane ustaških vlasti i nagrada za onoga tko ga uhvati u iznosu od 100.000 dinara (Start br. 274).)

On u Gračacu pronalazi Dušana Drakulića i preko njega pokušava osigurati kamion i vozača koji bi se uputio prema Obrovcu da prihvati i preveze glavninu grupe koja je išla pješice i u kojoj je osim mornara bilo još i nekoliko vojnika i žandara. Pronalaze Danu Gajića koji je uspio osposobiti kamion Jove Pavliee iz Ploče, a koji se zatekao parkiran u dvorištu trgovca Đorđa Marčetića Vugo- nje. Ovim kamionom momar-vozač kreće u susret svojim drugovima, a Plajvajs čovjek od akcije ne sjedi skrštenih ruku. Naređuje da se poskidaju hrvatske zastave, a na Gradinu postavlja protuavionski mitralj es s poslugom od nekoliko mornara. On jioš uvijek situaciju ne prihvata kao bezizlaznu i ne vjeruje da su Talijani već stigli u Gospić. S preostalim mornarima se ukrcava u kamion kojim su doputovali iz Obrovca i Dane Gajić ih vozi na željezničku stanicu. Usput S3 zaustavljaju kod gostionice ustaše Pavičića, koji je u međuvremenu pobjegao, i tu zaplijene nešto vojne opreme, likera i tridesetak pršuta. Na samoj željezničkoj stanici ispuštaju paru iz svih zatečenih lokomotiva, a ujedno onesposobljavaju nešto željezničkih postrojenja. Nakon povratka u grad tek predvečer stiže i glavnina iz Obrovca i to pješice s obzirom da je kamion koji im je išao u susret usput ostao bez goriva.

Dak se pristiglo ljudstvo odmaralo i objedovalo, stigla je vijest da je čelo talijanske motorizirane kolone krenulo iz Lovinca prema Gračacu. Plajvajs pri­sebno i odvažno šalje svoje ljudi u Štikadu da miniraju i sruše most na Ričici. Njima se priključuje izvjestan broj noružanih civila. Međutim, u svojoj nakani ne uspijevaju s obzirom da je prije njih na most pristigla prethodnica talijanske kolone. Došlo je do puškaranja i okršaja. Pri tome je poginuo jedan mornar Slo­venac i civil Stevo Krivokuća. Talijani su imali tri mrtva vojnika, Talijani su zaustavljeni, a hrabra šačica mornara ostala je na položaju do 22 sata a zatim se organizirano povukla i pod zaštitom noći napustila Gračac i otišla u pravcu Grahova i Drvara. Talijani čitavu, noć oklijevaju da krenu naprijed strahujući od daljeg otpora n,a koji su naišli. Ujutro upućuju ultimatum da će Gračac biti bombardiran ukoliko se ne preda bez borbe. Pošto su, se uvjerili da ispred njih više nema nikakve oružane sile, kreću naprijed tako da, 14. aprila talijanska voj­ska ulazi u Gračac. Ovu »veliku pobjedu« svečano su objavile i razglasile talijanske novine i radio-stanice.

U ime građana i naroda Talijane je samozvano dočekao Nikica Stanisavlje- viić, nekadašnji općinski načelnik ,i žestoki radikal, obećavši im pokornost i lojalnost. Za tako nešto nije mu bio potreban tumač s obzirom da je znao talijanski jezik i da je od ranije surađivao s talijanskom kvesturom u Zadru. Međutim, okupatora, nije zanimala slatkorječivost i dodvoravanje ovog politikanta, jer su odmah iza njegovih jedinica u Gračac stigle i ustaše koje su u dogovoru s Tali­janima trebale da uspostave novu ustašku vlast. Na pozornicu stupa »izvanredni ustaški povjerenik« iz Gospića Junica Prković koji počinje da uspostavlja ustaške stanove u općini Gračac. Zbog lošeg iskustva s Gračanima posebno, pomno odabi­re povjerenike tih stanova. Nema povjerenja u domaće još neprovjerene ustaše pa se opredjeljuje za ustaše iz Gospića i Perušića. Tako je za povjerenika ustaš­kog stana u Gračacu postavljen Gabro Šikić, a na željezničkoj stanici Stjepan Širnić. Potreba za dva stana proizašla je iz činjenice što je veći dio naroda, bio naoružan i buntovan, a željeznička stanica i ložiomica bile su dosta jak radnički centar. Prva hapšenja od strane ustaša počela su već 14. aprila. Toga dana lišen je slobode Mile Stojsavljević Crni s još nekoliko uglednijih ljudi. Mili se gubi svaki trag, a ostali su pušteni. Ustaše su pričale da oni hapse samo političare i da ih šalju na rad u Njemačku, a d,a ostale samo ispituju i nakon toga puštaju. Među prvima su uhapšeni i Branko Škarić i Dušan Drakulić. Prvog su. ubili, a drugog sproveli u Gospić i predali Talijanima. Ubrzo je uhapšena i Židovka, profesorica Levi Atilaj i otpremljena u jedan od koncentracionih logor,a. Predosjećajući da bi mogli postati plijen ustaša, pojedini istaknutiji ljudi pokušavaju da se sklone u okolna sela kod rođaka. Tamo provode izvjesno vrijeme, pa kad im se učini da ih nitko ne traži vraćali su se u Gračac svojim kućama. Tako j,e učinio i Dane Mandić, opančar, ali je odmah po povratku uhapšen i tko zna gdje likvidiran. Ustaše se posebno okomljavaju na pripadnike predratne četničke organi­zacije, pa među prvima hvataju Danu Dropca Dajsana, Racka Cvjetkovića, Pericu Dropca, Danu Ciču i druge. I oni su umoreni groznom smrću na neutvrđenom mjestu i neutvrđenog dana. Na redu su bili i, mjesni uglednici. Tako 15. maja u ustaški, stan dospijevaju paroh Miloš Mandić, liječnik Veljko Torbica, blagajnik Proko Lalić, financijski preglednik Vukađinoviić, limar Vaso Potko- njak i drugi. Nakon zvjerskog mučenja i mrcvarenja uveče ih tovare u zaplije njeni kamion pekara i prevoznika Ilije Dukića. uzimaju za vozača njegova sinov- ca Jovicu i odvoze ih u Medačku plantažu i zvjerski ubijaju, dok je vozač ka­miona, uspio da pobjegne.

Ustašama je bilo posebno stalo da se domognu oružja razgrabljenog od strane naroda. Od domaćih ustaša doznale su kod koga se puške nalaze, pa su ovi ljudi teška srca morah vratiti oružje. Na žalost, bilo je i takvih koji su u tom poslu pomagali ustašama, i zahaljujući ugledu među domaćim življem uspi­jevali su nagovoriti veći broj ljudi da predadu puške ili su ih sami donosili pošto su ih prethodno dobili od svojih rođaka i poznanika. Svi su oni kasnije platili glavom, bez obzira što su se u ovom momentu pokazali poslušni i lojalni Posebno je karakterističan slučaj’ Rade Gaćeše Racka. On je među prvima do­grabio pušku u žandarmerijskoj stanici, a ostalima je oružje dodavao kroz vra­ta ili ga izbacivao kroz otvoreni prozor u dvorište gdje su ga ostali prihvatali a zatim se sklonio u Ljubović. Za to je znao njegov brat od ujaka Ante Tiljak, ustaša koji mu je dao riječ da mu se ništa neće dogoditi ako preda pušku i dođe kući što je ovaj i učinio. No bez obzira na to ustaše ga hapse i odvode u Gospić gdje u zatvoru čami tri nedjelje, a zatim ga ubijaju.

U takvoj situaciji komunisti su procijenili da im je najbolje skloniti se na sigurna mjesta. Ta je odluka bila donijeta na sastanku Kotarskog komiteta odr­žanog neposredno poslije dolaska ustaša u Gračac. Gojko Polovina i Nikica Krajnović prije nego su se sklonih odnijeli su puške kući Jove Dukića Mlinara i predali ih njegovoj ženi. S obzirom da Jovo još nije bio stigao iz rezerve ona ih je pohranila na tavan, a kada jie došao Jovo, on ih je sakrio u gaju Pepićevu. Tu su ostale sve do 2. augusta kada ih je preuzeo Vlade Dukić, odnio u Bruvno na zahtjev Krajnovića i predao mu ih. Gojko Polovina se sklonio u šumu iznad kuće svojih roditelja u Dobroselu. Vezu je ostavio preko komunista u Bruvnu i rodbinsku vezu preko obitelji Mane Japundžića u Rudopolju i svojih roditelja u Dobroselu. Komunisti Mane Korać Staljin i Stevo Mašić su ostali izvan ustaš­kog domašaja s obzirom d,a su na vrijeme uspjeli izbjeći u Srbiju.( Mane Korać je preživio rat i umro u Vršcu, dok je Mašić u Beogradu uhapšen od strane Gestapoa i likvidiran u logoru na Banjici.) Nikica

Krajnović i Jovo Dukić sklonili su se privremeno u Dalmaciju a komunisti Munižabe— Milan, Dušan i Stevo ,su se krili u Kokimi iznad svog zaseoka ostajući aktivni kao partijska ćelija. Oni su bili u toku zbivanja s obzirom da imaju baterijski radio-aparat. Aco Radaković i Stevo Lončar sklonili su se polovicom jula u Dalmaciju, dok su se Josip Lipovac Srećko, Anton Neralić i Ljubo Ivanišević potpuno pasivizirali ,i ostali u službi. Komunista krojački radnik Mane Varićak pao je u ruke ustaških koljača, tako da je on jedina žrtva od gračačkih komunista u ustaškom pogromu pred ustanak u općini Gračac. Treba reći da su komu­nisti koristili svaku priliku da narodu upute poruke i savjete da ne vjeruje ustašama i da ne predaje oružje. Mnogi pojedinci su ,ih poslušali i postupili po njihovom savjetu.

Ustaše su odmah raspustile ranije općinsko vijeće u Gračacu a na ključne i odgovorne položaje u nadleštvima, ustanovama i željezničkim službama postavili svoje ljude. Silom prilika, naročito na željeznici, ostavili su Srbe u radnom odno­su s tim što su ovi prethodno položili zakletvu (prisegu) na vjernost NDH i »ve­likom poglavniku«. Neki su to učinili preko telefona. Ljudi su odlazili na posao i primali plaće, ali se njihov broj stalno smanjivao s obzirom na svakodnevna hapšenja i »upućivanje na rad u Njemačku«, dok je dio zaposlenih samovoljno napuštao posao i ostajao kod svojih kuća krajnje oprezan i nepovjerljiv prema ustašama. Takav je bio i općinski načelnik Tomo Samardžija izabran na općin­skim izborima 1940. Pošto nije želio nikakvo paktiranje s ustašama, on je odmah nakon njihova preuzimanja vlasti otišao u Ljubović i sklonio se kod sestre. Vrlo kratko ga je zamjenjivao Jovo Dukić, inače njegov legalni zamjenik, jer su ustaše za načelnika postavile starog Milčića Kneževića, domaćeg Hrvata. Po svoj polira on nije bio dovoljno dosljedan u provođenju njihove politike, pa je ubrzo raz­riješen dužnosti, a umjesto njega na tu dužnost došao je ustaša Luka Ivezić iz Gudure.

Da bi otklonile svaku sumnju o svojim zlim namjerama, ustaše uveliko pro­pagiraju pokrštavanje Srba kao jednu od mjera kojom se navodno stječe sigurnost. Pri tome su lansirali glasine da će svi, oni koji ne pređu s pravoslavne na katoličku vjeru biti iseljeni u Srbiju, a odrasli muškarci deportirani na rad u Njemačku. Neke obitelji su se odazvale tome pozivu i pokrstile. Međutim, ubrzo se pokazalo da je to u suštini bio taktički potez u cilju zavaravanja da se narod drži u zabludi i na okupu radi lakšeg i efikasnijeg hvatanja, hapšenja i nakon toga likvidiranja. U težnji da se potpuno uništi, nacionalni identitet Srba u NDH i u Gračacu je, na osnovu zakona donijetog u NDH, zabranjena ćirilica i svi javni natpisi pisani ćirilicom su uklonjeni i napisani latinicom. Pored toga zabranjene siu i ukinute sve škole u mjestima nastanjenim srpskim življem, a i vršenje vjerskih obreda u srpskim pravoslavnim crkvama.

Krajem juna zapovjednik ustaškog stana u Gračacu Gabro Šikić odlazi na dužnost zapovjednika na Otriću, a njegov položaj zauzima domaći ustaša, Duka Bjelobrk. On nastavlja s prokušanom taktikom na likvidaciji Srba,, ali se zločini više ne mogu prikrivati. S obzirom da su viđeniji ljudi već pohvatani na red dolaze i ostali. Ustaše upadaju u obližnja sela, i zaseoke radi hvatanja i hapšenja ljudi. Osobito su aktivne između 20. i 25. juna. Baš tada su im iz zatvorskog dvo­rišta jedne noći uspjeli pobjeći, iako polumrtvi od mučenja, zatvorenici Joja Agbaba i Đuro Mioković, pa ustaše valjda da bi namirile nastali manjak 25. juna kreću vlakom iz Maiovana u hajku na svoje žrtve. Usput se vlak često zaustavlja i iz njega izlaze ustaške trojke, silaze s pruge u podnožje Velebita i na lukama pljačkaju janjce i hapse ljude koje su zatekli na poljskim radovima. Jednu takvu patrolu predvodi) ustaša Ivica Došen i s njom dolazi pred mlin Perice Miokovića. Ovaj se u zadnji čas uspio, skloniti pod mlin u vodu pored vitlova. Ipak nisu otišli praznih ruku jer su zgrabili pomeljara Iliju Đekića, seoskog starješinu iz Vraća, bez, obzira, što je imao dozvolu ustaških vlasti za slobodno kretanje. Izveli su ga na prugu i tu ga počeli dušmanski tuči i zlo­stavljati, na što im je on, sav krvav i izubijan prkosno dobacivao: »Udrite, al’ neće biti tako kako ste naumili!« Tada su uhapsili i čuvara pruge Božu Jakšića, a kada su stigli na željezničku stanicu uhvatili su još deset željezničara. Pješice su ih sve sproveli u grad i tukući ih usput kundacima prisiljavali da laju kao psi i pjevaju ustaške pjesme. U ustaškom stanu nastavljeno je batinanje kun­dacima i drvenim maljem, nakon čega su ih otjerali u podrum trgovca Đorđa Marčetića Vugonje, pretvoren u zatvor, gdje su ih ubrzo poklali i, poubijali osim Bože Jakšića i Rafajla Ogrizovića Rave koji su pušteni kućama i to na interven­ciju gostioničara Jure Tomičića.

Istoga dana druga grupa ustaša upala je u Dojiće i uhvatila desetak ljudi. Neki su im prilikom spro vođen ja umakli, pa je to bio jedan od »razloga« da su nad preostalima iz ove grupe u zatvoru iskalili sav svoj’ bijes. Divljački su ih isprebijali, od čega su neki podlegli. Preostalih sedam natovari še polumrtve na zaprežna kola i krenuše prema ponoru Tučiću. Pijani, krvnici sjedili su na mrtvom T.anasiji Maričiću, kovaču i ljudini od 117 kilograma i mirno pušili. Kako je noć bila mračna, zalutali su u barama. I dok su ustaše tražile put, če­tvorica sužanja: Bogdan Ćeranić, Pločanin Nikica Draganić, Nikola Radaković i Đuro Gaćeša Mašin, uspijevaju da pobjegnu i da se oslobode žice kojom su bili vezani.

U Dumanu, skrovitoj dolini u srcu Velebita, okruženoj šumom, gdje su se nalazili dalmatinski stanovi za ljetnu ispašu stoke, sjatio se veliki broj muška­raca svih uzrasta iz Dojića i drugih zaselaka. Mnogi su sa sobom dognali i stoku. Tu su i bjegunci s Tučića našli utočište. Budući da su se brzo oporavili, otprem­ljeni su na dalju njegu svojim rođacima u sela u koja ustaše nisu dolazile. Vijesto ovom bjekstvu dospjela je ubrzo u Obrovac do tamošnje talijanske komande koja upućuje grupu vojnika da izvidi o čemu se radi. Oni se pomoću užadi spuštaju u Tučić i na jednoj izbočini ponora nalaze još živog nekog Dalmatinca čije imo nismo uspjeli saznati. Nesretnik je nekoliko dana i noći proveo u tom jezivom zatočenju. Na dnu ponora otkriveni, su leševi trgovca’ Bjeloba.be i Sijana, gostioničarke Dare Ugričin i mnogih drugih. Tako se najzad saznala prava istinao ishodima hapšenja i navodnom upućivanju, na rad u Njemačku. To je ujedno bilo najozbiljnije upozorenje da se treba kloniti ustaša, što, na žalost, mnogi nisu još uvijek činili pa su svoju neopreznost platili glavom.

Bilo je još slučajeva uspješnog bjekstva i spašavanja od smrti u zadnji trenutak. Tako je Jovko Stanić, iz zaseoka Dojićd, kad ga je jedan ustaša sprovodio prugom, iznenada nasrnuo na ovog, gurnuo ga niz kameniti podzid pruge i uspio pobjeći. Slično se dogodilo i s Glišom Ćukom, skretničarom. Njega, su dvojica ustaša uhapsila ispred kuće Milana Agbabe s namjerom da ga sprovedu u grad. Zadatak svojih pretpostavljenih nisu izvršili. Snažni i odvažni Glišo, pravi gorštak »crna brka i oka sokolova« iznenada je svom silinom gurnuo na svoje pra­tioce dok su pripaljivali cigarete, a zatim se hitrim skokovima prebacio preko kompozicije teretnog vlaka, pa pored konačišta jurnuo u obližnje grmove i ubrzo se dočepao rodne Male Popine.

Gračac_ponor_Tucić

I pored toga što je otkrivena grozna istina o Tučiću, ustaše ga i dalje koriste za masovnu grobnicu svojih žrtava. Početkom jula pod zapovjedništvom Stje­pana Simića grupa ustaša iz Gračaca., Lovinca i Gudure vrši pravu raciju na željezničkoj stanici, Stikadi i Vracama i, uz pomoć svojih kolega iz Gospića i Perušića, hapsi 84 osobe od kojih su svi bili Srbi osim Hrvata V.alenta Ranogaj- ca. Svi su oni pobijeni i poklani u Tučiću. Neposredno poslije tog masakra ustaše hapse Marka Rastovića, bravara na želj’ezničkoj stanici, inače solunskog dobro­voljca. On je u početku vjerovao ustašama pa im činio i neke usluge, ali ni njega nije mimoišla gorka sudbina od ustaša. Ruke su mu svezale žicom i sa željezničke stanice dovezle u Gračac. Dok je ulazio u ustaški stan, jedan od sprovodnika udario ga je kundakom u leđa. Na to se Marko hitro okrenuo i mada svezan izvukao Paulu Spoljariću bajonet iz korica i ubo ga u mošnice. Nastala je opća pometnja među ustašama, a Marko je na sav glas počeo da psuje stražare nazi­vajući ih krvnicima koji ubijaju pošteni narod. Pojurio je prema tržnici u na­mjeri da pobjegne ali na žalost, nije uspio. Pao je pokošen sa šest revolverskih metaka koje je na njega ispalio ustaša Ivica Došen, obućar. Sličnu sudbinu doživio je i Dane Krivokuća. On je s jednom grupom zatvorenika sproveden u zatvorskom automobilu u Gospić. S obzirom da je bio snažan uspio je da razvali vrata i baš pred mostom na Krivaku u Štikadi da iskoči iz jurećeg vozila. Oru­žana ustaška pratnja za njim je pripucala i u bijegu ranila. Uhvatili su ga i ponovo ubacili u automobil da bi ga odvezli kuda su naumili.

Sve otvoreniji i: bezobzirniji teror kao i uvođenje kućnog pritvora s ograničenom slobodom kretanja za pripadnike srpske nacionalnosti počev od 28. juna jasno otkrivaju bezumne, podmukle i neljudske namjere ustaša, što unosi još veći nemir, nespokojstvo, krajnji oprez i, strah među stanovništvom. Pojavljuju se Talijani kao posrednici i »zaštitnici« pa ispod Gradine u Gračacu osnivaju sabirni logor za Srbe s namjerom da ih evakuiraju na teritorij koji su okupirali. Ali se licemjernom Latinu ne vjeruje, tako da mnoge obitelji1 samoinicijativno odlaze preko Velebita u Bukovicu i tamo nalaze smještaj i prihvat kod rođaka i prijatelja u Golubiću, Žegaru, Kistanjama, Karinu i Obrovcu. Neki su smješteni po gostionicama i: konačištima, a jedan dio je stacioniran i u školi u Bilišanima gdje prima talijansku »provizaciju«. Procjenjuje se da je oko 450 žitelja iz Do- jića, Dukića, Podvelebitai, Đekića Glavice, Pantelića, Štikade, Vraća i samog Gračaca našlo privremeno sklonište u navedenim mjestima, računajući, tu i izbjeglički logor u Kistanjima. Izbjegle su većinom žene, nešto djeca, manje mu škaraca, dok su starci ostali da čuvaju kuće, od kojih je većina pobijena od ustaša, tako da su kuće ostale puste i opljačkane. Dio življa je sa stokom i naj­nužnijom pokretnom imovinom potražio sklonište u zbjegovima u Velebitu i drugim brdskim nepristupačnijim predjelima, u kojima se formiraju naoružane grupe u toku jula. Jednu takvu grupu predvodili su Dane Stanisavljević Gievara i Rafailo Ogrizović Rava, a k njima se pridružio i Milica Ilije Mioković, željez­ničar, čija je prva puška iz Velebita opalila na ustaše, i drugi. Ova grupa je imala sedam pušaka i s Paleščića i Mirčetina ogretka budno motrila na prugu i luke. Druga grupa od petnaestak ljudi bila je okupljena oko Tomana Mirčete, raspolagala je sa svega četiri puške i držala je stražu na Tutušioi. Na taj način osiguravan je zbjeg u Dumanu. Tokom čitavog sedmog mjeseca dolazila je do pripucavanja na ustaše dok se primijete u lukama, a do prvog ozbiljnijeg oru­žanog sukoba došlo je 27. jula.

Toga dana predveče grupa ustaša iz Gračaca pod vodstvom Duke Bjelobrka, dolazi u podnožje Velebita s namjerom da zapali kuću Perice Miokovića iz koje se on sklonio u Velebit prenijevši tamo> svu hranu i vrednije stvari. U napušte­noj kući ustaše su najprije sjedile tri dana i čekah u zasjedi da neko naiđe, zatim je napuštaju i naredna tri dana drže kuću pod prismotrom, ali nitko ne upada u njihovu stupicu. Kad so uvidjeli da im je čekanje uzaludno, spomenutog dana dolaze i najprije pale pojatu sa sijenom, a zatim požar prenose i na kuću. CJ tom trenutku na palikuće se sručila precizna puščana vatra sa Paleščića i Tutu- šice. Iznenađene ustaše se panično povlače uz osjetne gubitke, što priznaje i ustaško glasilo »Hrvatski narod« od 6. augusta’ 1941. Istina, ovdje se navodi da je poginuo ustaša Ante Delač.24 Koliko je ovdje ustaša ubijeno ili ranjeno nije se moglo utvrditi. Očevici tvrde da su ustaše tada koristile kola Marka Vukehća da neke ustaše prevezu u Gračac. Sutradan je tu omladinac Joja Stanić naišao na ubijenog ustašu Antu Delača, uzeo njegovu pušku i municiju, a u džepovima osim isprava pronašao tabakeru paroha Miloša Mandića sa posvetom.

Ohrabrena ovim uspjehom sutradan, 28. 7. jedna grupa, predvođena Ravom Ogrizovićem, izvršila je prepad na sisaljku. Tom prilikom zarobljen je i ranjen jedan ustaša. Priveden je u Durnan gdje ga je narodni sud, kojem je predsjeda­vao Jovo Đekić Gubičko, osudio na smrt.25 Istog dana ustaše kreću iz Gračaca improviziranim oklopnim vlakom prema sisaljki. Dočekan je od zasjede na jed­nom visokom strmom usjeku, zaustavljen je vatrom iz pušaka i vraćen nazad u Gračac.

I na ostalim područjima općine stvaraju se naoružane grupe. U Kokirni na Rujevcu utaborena je veća grupa oko Biće Kesića. On se često konzultira s Munižabama iz Podkokirne, koji su smješteni u gaju nedaleko od kuće Jovulja Kesića. Uz Biću je i Jovo Dukić Breša. Njih dvojica 14. jula kreću u Paklarić da uhvate vezu s Milom Dautovićem Šimunovim jer su doznali da se oko njega okupljaju ljudi spremni da pruže oružani otpor svakom ustaškom nasilju. Izgleda da su ustaše iz Varoša doznale da su Bićo i Jovo u Paklariću, pa su im postavili zasjedu u uvjerenju da će ova dvojica u povratku na nju naići i pasti im u ruke. To se nije dogodilo jer su se Bićo i Jovo vraćali drugim putem i kad se već sa­svim odjutrilo izbili su na cestu Bruvno—Gračac. Primijetili su da je jedna grupa ustaša upravo prošla na zaprežnim kolima u Gračac, pa su odlučili da im postave zasjedu kada se budu vraćali. Dogovoreno je učinjeno. Zasjedu su po­stavili u Blanušinoj dragi na 8. kilometru ceste od Gračaca. Bićo je zauzeo polo­žaj s jedne, a Jovo je zalegao s druge strane ceste. S obzirom da prethodne noći nisu spavali i da su puno pješačdli, a kako je dan bio sunčan, obojica onako umorni i neispavani zaspali su. Kada su naišla zaprežna kola sa sedam ustaša, Bićo se prenuo iz sna, mahinalno skočio na noge i tako otkrio položaj. Na to su ustaše iskočile iz kola i zauzele pogodne zaklone. To jedino nije uspjelo žandar- merijskom naredniku Kaluđeru, pa je u kolima ranjen. Nakon kraćeg puška- ranja Bićo i Jovo su se povukli preko Otuće i preko Kijana i Kokirne stigli na Rujevac usput upozoravajući ljude, koje su zatekli na radovima u polju, da se čuvaju ustaške odmazde.

Na Sibulji stalno je bila na okupu naoružana grupa koju su sačinjavali Joviša Jakšić i njegov sin Aleksa, zatim sinovac Adam i, David Jelača iz Kijana koji je ovdje izbjegao još u maju. Trojica od njih imali su vojničke puške, a četvrti Adam bio je naoružan lovačkom puškom. K njima su često dolazili Po- pind i Glogovčani, a Joviša je odmah nakon sloma počeo nabavljati puške iz Dalmacije. Pri tome je razvio neku vrstu trgovine i dosta ljudi snabdio oružjem i municijom. Sve je ovo natjeralo ustaše da postanu oprezniji a i žrtve im više ne padaju tako lako u ruke. Ljudi su oprezni i dok jedni, kose, drugi osmatraju da bi na vrijeme uočili nezvane posjetioce. Kose se ne klepću u dvorištima već u pristrancima iznad kuća, a tu većina odraslih muškaraca, i noćiva.

U takvoj situaciji ustaše lansiraju glasinu da je u Gračac stigao agent koji zapisuje radnike za odlazak na rad u Njemačku. Tome je povjeravalo 48 naivnih ljudi iz Tomingaja, Ljubovića, Kijana i Dukića ispod Burzine glavice. U dvije grupe stigli su u Gračac 25. ili 26. jula. Tamo su ih na raskrsnici ispred Risto- vićeve gostionice dočekale ustaše, svrstale u kolonu i povele prema ustaškom stanu, odnosno do kuće Đure Marčetića Vugonje. Iz kolone se iskrao Stojan Dukić i šmugnuo u najbližu trgovinu Radoslava Ostermana. Pretvarao se da nešto želi kupiti. Srećom naišao je Boško Rastović s namjerom da kupi daske za mrtvački kovčeg s obzirom da mu je žena upravo toga dana umrla. Stojan se ponudio da će mu pomoći ponijeti jednu dasku, pa je s njim i Ostermanovim pomoćnikom otišao do skladišta i s daskom na ramenu izišao iz grada i tako se spasio. Ostali su čitavih 15 minuta stajali mirno u stroju pod nadzorom dvojice ustaša a zatim su ušli u dvorište poslušno kao što ovce idu na klaonicu i tokom dana i naredne noći izmrcvareni i, poubijani najčešće odsijecanjem glave. Dok se Stojan vraćao susreo je na mostu Rastovića četvero, braće Dukića (Cotlića) koji su žurili da stignu na vrijeme da se zapišu za. odlazak u Njemačku. Ali kada su čuli istinu od Stojana vratili su se nazad.

O ovim zločinima svjedoči izvještaj talijanskih kraljevskih karabinjera od 28. jula 1941. u kome se doslovno kaže: »Represalije protiv pravoslavnih Srba izgleda da su postale još krvavije nakon odlaska talijanskih snaga iz Gračaca. Po prilici 200 m od kuće nekog Đorđa Marčetića, trgovca, postoji rupa u kojoj izgleda da su leševi muške i ženske djece, a odmah nekoliko desetina metara dalje izviruju noge i ruke zakopanih leševa.« Riječ je zapravo o mjestu zvanom Briješće gdje je nakon rata ekshumirano oko 130 leševa. Prilikom prekopavanja pronađen je jedan leš bez glave obučen u ustašku uniformu. Vjerovatno se radi.

0 nekom koji se suprotstavio divljačkom ubijanju ili je pokušao nekoga da spasi. Takvi su bili rijetki, ali se pouzdano znade da je jedan mladić među ustašama omogućio Tomi Agbabi Milinovu da pobjegne iz Ustaškog stana. Možda je taj nesretnik takve i slične poduhvate platio glavom. Tupalčani su isto tako bili spremni da se prijave za odlazak na rad. Međutim spasio ih je stari Matić Došen ispod Jasenara, otac ustaškog koljača Vida. On je lakovjerne razuvjerio rije­čima,: »Nemojte viro vati ustašama. Došao je kraj svemu, jer ovo što radi moj Vid i ostale ustaše mora završiti naopako.«

Ovaj i drugi primjeri pokazuju da većina Hrvata nije odobravala politiku ustaša i da su se užasavali nad njihovim postupcima, ali je trebalo biti, izuzetno hrabar i tome se otvoreno suprotstaviti. Poznato je da je tako postupio Joso Ivaniš iz Štikade. Pošto je prilikom pokušaja da uhvati Milana Starčevića, ču­vara pruge, ovaj uspio da pobjegne, ustaše su na to uhapsile njegovu ženu i dva maloljetna sinčića. Jednog od njih Joso je nekako prokrao svojoj kući, a drugi je s majkom odveden u Guduru i tamo ubijen. Ustaša Memo Ivezić iz Gudure saznaje da je mališan kod Jose, dolazi njegovoj kući i zahtijeva da mu se dijete izruči. Joso mu je odbrusio: »Ako si žedan krvi i željan klanja, evo ti moje četvoro djece. Uzmi koje hoćeš od njih pa kolji, a malog ti ne dam!« Takva odlučnost pokolebala je zlikovca i on je posramljen otišao. Sve je to slušao Velj- ko Đekić sakriven u Josinoj kući, dok mu je obitelj bila sakrivena kod Josipovog brata Ante Ivaniša. Nekoliko obitelji Panjevića i Dupora našlo je sigurno sklonište i utočište kod Mile i Maše Ivezića.

Bilo je i primjera dobronamjernih upozorenja od strane Hrvata da se treba čuvati ustaša. Tako su postupali Jozo Malinar, šef ložionice, Radoslav Osterman, trgovac, Mihovilj Kanceljak, strojovođa, Mara Stajduhar, blagajnica konzuma1 Ivica Paić, ložač. Na, žalost, takva nastojanja često su bila, uzaludna, jer ljudi nisu mogli vjerovati da im je život ugrožen od doskorašnjih susjeda, poznanika, kumova, prijatelja, pa čak i rođaka. Osim toga većinu je zahvatila neka neobjašnjiva vrsta apatije, utučenosti i izrazite malodušnosti, kao i fatalistički odnos prema sudbini. Ovo ilustriramo slijedećim primjerom. Pružni predradnik Sava Dupor iz Štikade uhapšen je krajem juna. Njegova supruga odlazi u Gračac da izmoli ustaše da ga puste, jer u sebi gaji crne slutnje da bi se moglo dogoditi najgore. Usput susreće željezničare Zutića i Krivokuću i kada im objasni kamo se uputila oni joj odgovore: »E što možeš, moja Saro, i mi ćemo isto tako za tvojim Savom.« I bili su u pravu. Već sutradan su uhapšeni, a zna se što se s njima dogodilo.

U prvim danima uspostavljanja NDH s područja općine Gračac dobrovoljno je stupilo u ustaške redove oko 50 ljudi iz mjesta Gračac, sa željezničke stanice, nekolicina iz Štikade, a najviše iz Gudure; među njima je bio i jedan Srbin iz Podkose. U vršenju ustaških zločina, kojih je bilo mnogo, trebala je šira i pouz­danija operativa, pa su domaćim ustašama zdušno pomagale ustaše iz drugih mjesta, osobito iz Gospića i Perušića. Prema do sada poznatim dokumentima u gračačkoj općini do ustanka, odnosno 29. jula, ustaše su poubijale 300 osoba. U ustaničkim danima od 1. do 4. augusta ustaše su u zaseocima Štikada-Crkva i Podkosa izvršile masovan pokolj nedužnih žitelja. Stradalo je tada 266 osoba.

Tako ukupan broj žrtava iznosi 711, od toga muškaraca 393, žena 163 i djece mlađe od 15 godina 155. Istodobno su ustaše odvedenim i ubijenim osobama opljačkali robu i hranu u vrijednosti od predratnih 3,849.000 dinara. Navedene brojke o žrtvama odnose se samo na žrtve čije je stalno prebivalište bilo na općini Gračac. Međutim, ustaše su veliki broj osoba hapsile u vlakovima, ubijale i bacale u Tučić. Koliko je bilo takvih žrtava osta će zauvijek tajna.

U organiziranju monstruoznog zločina u Štikadi veliku pomoć ustašama pružio je tadašnji gračački župnik Mihovil Marber, inače kulturbundovac. »Na dan pokolja«, piše Viktor Novak, »dovezao se u automobilu iz Gračaca i pozvao na­rod da se iskupi na Štikadskim barama gdje će se izvršiti prekrštavanje, te da onda Srbe neće više nitko proganjati. Srbi su povjerovali župniku i sakupili se u velikom broju na određenom mjestu. Neki koji se nisu odazvah, bili su nak­nadno prisilno dovedeni. Ipak se jedan dio Srba spasio, jer su naslutili da im je župnik spremio zasjedu. I doista, dok su se Srbi sakupili, iznenada su naišle ustaše iz Gudure i pobile najveći dio oružjem, dok su neki bili ubijeni sjekirama i maljevima, što se dokazalo prilikom iskopavanja leševa 1942, kada su Talijani taj dio okupirah i dozvolili ekshumaciju. Štoviše, utvrdilo se da su neki bili zakopani i živi.«

Ustanak i daljnji razvoj NOP-a

Napad Hitlerovih armija na SSSR 22. juna 1941. pobudio je nadu i optimizam kod naroda da će Rusi brzo potući Hitlerovu vojnu silu, pa će tada i ustašama doći kraj. Ovakva shvatanja, koliko su u to vrijeme bila nerealna, ona su ipak među ljude unosila optimizam i poticala ih da ne dozvole da padnu ustašama u ruke. Naivniji koji se nisu krili većinom su platili naivnost životom. Neka sela koja su ostala izvan ustaškog domašaja imala su i manje žrtavai, što se posebno odnosi na Gubavčevo Polje, jer su se krvnici teže odlučivali da ga posjete. S na­rodom koji je pobjegao ispred ustaškog terora u Dalmaciju, sklonio se i određeni broj članova KP, dok su se pojedini komunisti uslijed ustaškog terora pasivizi­rali. Na taj način prestale su da organizirano djeluju tri partijske ćelije: dvije na željezničkoj stanici i jedna u Gračacu. Ostala je jedino aktivna partijska ćelija u Podkokimi s kojom je kontaktirao širi krug aktivista spremnih za borbu protiv ustaša, među njima i Bićo Kesić, obalski radnik.

Gojko Polovina, sekretar Kotarskog komiteta KPH Gračac, u to vrijeme nalazio se na lapačkom području. On se 24. jula sastao s Dokom Jovanićem i Dušanom Mileusnićem u planini Kozjača kod Dobrosela i idućeg dana, sva tro­jica kreću prema Srbu kako bi što lakše uhvatili vezu s gračačkim komunistima. Polovina se u Nadurljaju sastao s Milanom Sijanom kod njegove kuće i uputio ga u gračački kotar da obavijesti gračačke komuniste o pripremama za ustanak, tražeći da lično kod njega radi dogovora dođe Nikica Krajnović ili neko od Munižaba.30 Kako se Nikola Krajnović u to vrijeme nalazio u Dalmaciji, Sijan je Gojkovu poruku prenio Milanu i Dušanu Munižabi. Međutim, kod Gojka je 25. ili 26. jula u Nadurljaj stigao Bićo Kesić, kome je dao pismenu poruku z članove KP u Podkokirni da mobilišu svoje snage za predstojeću oružan borbu.

Iz neobjavljenog napisa Milana Munižabe, ondašnjeg sekretara pomenut ćelije, vidljivo je da su članovi KP iz Podkokirne obišli više sela gračačke općin uoči ustanka, a posebno se to odnosi na Dušana Munižabu. »Radeći po zadatk ćelije i komiteta«, kako to piše u napisu, »on se u tim danima pripremao za oru žanu borbu, probijajući se i u druga sela, uspostavljajući kontakt s ljudim; Između ostalog dolazio je u Kijane, Tomingaj, Omsicu, Gubavčevo Polje, Glo govo i Veliku Popinu. On je jedan od prvih koji je po zadatku ćelije 27. jul1941. godine išao sa sekretarom ćelije u Srb, gdje je od sekretara komiteta pri mio zadatke za svoju ćeliju, s tim da odmah otpočne s oružanom borbom. Ta zadatak ćelija je u potpunosti izvršila otpočinjajući oružanu borbu 29. jula i svome selu, što je iniciralo razgaranje ustanka na sva sela sjevernog dijela gra čačke općine.«32 Svjedočanstvo o događajima neposredno pred ustanak nalazim i u sjećanjima Gojka Polovine. On piše: »28. jula prije podne na Srpski klana stigli su Bićo Kesić i Dušan Munižaba, krojački radnik, član KP iz Podkokirn< kod Gračaca. Pošto su nas izvijestili o stanju kod Gračaca, upoznali smo ih &t svojim odlukama i uspjesima u Srbu, pa smo im dali usmena i pismena potrebni ovlaštenja i uputstva da mogu u ime našeg štaba, koji smo nazvali Stab gerii skih odreda za Srb i okolicu, izdavati naredbe za neposrednu oružanu borbu.«

Na osnovu iznesenog može se konstatirati da je partijska organizacija Pod kokirne preuzela na sebe historijsku ulogu u pripremi naroda gračačke općini za općenarodni ustanak odazivajući se pozivu sekretara KK KPH za Gračac Gojka Polovine, a u duhu proglasa CK KPJ i CK KPH. U tom poslu ova partijska organizacija, odnosno njeni članovi, obilazeći sela i pozivajući narod na usta nak, nisu nailazili na neke poteškoće s obzirom na ustaška nedjela koja su on izvršili nad nevinim narodom općine Gračac prije ustanka. Trebalo je samo dat znak i sve je bilo na okupu i staro i mlado. Mnogo veće poteškoće predstojali su pred malobrojnom partijskom organizacijom, kako nakon općenarodnoj ustanka kanalizirati ustaničke snage da ne bude raznih ispada i ekscesa koj: ne bi, bili na liniji i ciljevima, ustanka.

Oružani ustanak naroda gračačke općine protiv ustaša otpočeo je u ranirr jutarnjim satima 29. jula 1941. godine. Podiglo se malo i veliko u svim selima u općini, izuzev Gračaca i Štikade i ono stanovništvo koje se prije ustanka uspjelo skloniti ispred ustaškog terora. Štikaćani umjesto da su se priključili ostalom narodu, koji se na poziv evakuirao u određena mjesta, ostali su kod svojih kuća (nepoznato iz kojih razloga) i doživjeli strahovit pokolj. Umjestc ilindanske kiše koja se svake godine, po običaju, željno očekivala da nakvasi štikadske bare, nakvasila je krv nevinog štikadskog naroda, ljudi, žena i ne­jake djece.

Na sam dan ustanka na području gračačke općine bilo je samo manjih borbi budući da su se jaka ustaška uporišta nalazila u Gračacu i na željezničkim sta­nicama Gračac i

Malovan, pa ih nije bilo moguće napasti. Međutim, znatan broj ustanika učestvovao je zajedno s ustanicima bruvanjske općine u napadu na ustašku posadu u Bruvnu. Nakon oslobođenja Bruvna ustanici iz Gubavčeva Polja, Omsioe, Kijana i Tomingaja-Crkve, pod komandom Jovice Ercega, rođe­nog 1893, inače odvažnog i popularnog povratnika iz oktobarske revolucije, odli­kovanog Ordenom Lenjina, zauzeli su položaje na obroncima Crnog vrha i na Brčinovu vrščiću prema Gračacu. Ustanici iz Tupaia i Tominga j-Lj ubovića, u dogovoru s ustanicima pod komandom Jovice Ercega, posjeli su položaj na liniji OeLina, Koračeve grede, Pištić glavica prema ustašama na Zutinom vrhu i Ko- rištu, na obrocima južnog dijela Jasenara’, radi sprečavanja eventualnog napada ustaša koji su nakon oslobođenja Bruvna i Rudopolja pobjegli iz ovih sela i po- sjeli spomenuta uzvišen ja. Ustanici ispod Kokirne, Glogova, Graba i Vučipolja, pod komandom Biće Kesića, zauzeli su položaji na obroncima južnog dijela Ko­kirne — Cekinovcu i Rujevcu i uspostavili vezu s ustanicima iz općine Zrmanje. Grupa ustanika sa Sibulje, pod rukovodstvom Davida Jelače iz Kijana koji se sklonio prije ustanka ispred ustaša na Šibulju, učestvovala je zajedno s ustani­cima Velike Popine, pod komandom Miće Lukića, u napadu na ustaše na želje­zničkoj stanici Malovan. U tom napadu David je smrtno ranjen i ubrzo umro. Neposredno pred smrt svoje prestale metke dobacio je Joviši Jakšiću uz po­ruku: »Evo mojih metaka, tuci gadove, sa, mnom je gotovo.«

Trebalo je da Glogovčami poruše prugu između Gračaca i Maiovana i na taj način onemoguće upućivanje pomoći vozom iz Gračaca ustašama na Malovanu, ali, iz nepoznatih razloga, pruga nije porušena što je ustašama omogućilo da s Maiovana pobjegnu u Gračac. Naime, po njih je iz Gračaca došao vlak u koji su s«e ukrcale ne samo ustaše, već i hrvatski živalj koji, je živio na Malovanu i brzo, uz stalno pištanje lokomotive, stigli u Gračac.

Grupe koje su se nalazile u Velebitu, inače dobro naoružane i s kojima su rukovodili Dane Stanisavljević Cicvara, Rafailo Ogrizović i Toman Mirčeta, ostale su izolirane i nepovezane s ostalim ustanicima koji su se pripremah da zauzmu Gračac. U vezi s tim Bićo Kesić i, drugi ustanici s Cekinovca i Rujevca pokušali su da s njima uspostave vezu ali sva ta nastojanja ostala su bez uspjeha oko čega je bilo raznih nagađanja: kako se Bićo Kesić i Dane Cicvara politički razilaze i kako su njih dvojica još iz prošlosti imala neke lične razmirice, pa u stvari nisu ni željeli da se sastanu. Stvar je zapravo bila u tome što su pomenute grupe u početku ustanka ostale neaktivne, jer je u njima bilo’ talijanskih agenata koji su održavah kontakte s talijanskim garnizonima u Kistanjama, Zegaru i Obrovcu.

Nakon oslobođenja željezničke stanice Malovan borci 9. gerilskog odreda Zauzeli su položaj na Rujevcu i uzvišenj ima iznad Graba, vršeći pripreme za napad na Gračac. Za napad se pripremaju i Bruvanjci, zajedno s ustanicima iz grračačke općine, poneseni prvim pobjedama i uspjesima. Njih ogromna većina Visoko je držala zastavu ustanka i shvatala njegove ciljeve, ali je kod jednog dijela ustanika bilo i samovolje, nediscipline, pojava pljačke, napuštanja polo- žaja, pucanja bez potrebe i trošenja i onatko oskudne municije, zatim veliko­srpstva i šovinističkih ispada. Bilo je na žalost i takvih koji su smatrah i otvo­reno tražili da se za ustaška nedjela treba ‘osvećivati hrvatskom življu. Nosioci takvih ideja bili su talijanski agenti i velikosrbi koji su se nalazili u redovima ustanika, a kasnije se opredijelili za četništvo.

U vezi s pripremama za napad na Gračac bilo je više kontakata i dogovora između ustanika gračačkog kotara. Tu nije bilo nikakvih zapreka, budući dai je front ustaničkih snaga bio povezan od Rujevca preko Cekinovca, Brčinovog vrš čića, Deringaja i Blanuša do Vodene glave, gdje se nalazila komanda bruvanj- skih ustanika. Jedino su bile izolirane naoružane grupe u Velebitu s kojima se jako teško ili bolje reći nikako nije mogla uspostaviti veza. Pored pokušaja Biće Kesića da s njima uspostavi vezu i Glišo Ćuk, komandant 9. gerilskog odreda, nakon oslobođenja Otrića uputio je Stanka Kukića da s još jednim ustanikom pokuša da s njima uspostavi vezu, ali je i to ostalo bez uspjeha. Pokušaj da s velebitskim grupama uspostavi vezu učinio je i Mićo Lukić, komandir Veliko- popinske čete nakon dolaska s četom na Rujevac. On je u Velebit uputio Đuru Sepu, željezničara koji je poznavao većinu ustanika u Velebitu, a posebno želje­zničare, Iliju Labusa, također željezničara i Ljubišu Stojsavljevića. Međutim, kada je ova trojka stigla .iznad željezničke pruge u Velebitu do Svetinjskog gaja upala je u ustašku zasjedu. Đuro i Ilija uspjeli su pobjeći, a Ljubiša je ranjen pao ustašama u ruke. Ustaše su ga odvele u Gračac i nakon saslušavanja ubile na svirep način.

Već prvih dana ustanka ustaše počinju dobivati pojačanje u Gračacu i pri­premaju se da napadnu velebitske grupe, jer su znale da su te grupe izolovane od glavnine ustaničkih snaga, s namjerom da ih unište i da im se osvete za gubitke koje su im nanijele 27. i 28. jula. Ustaše najprije otvaraju minobacačku vatru po Dumanu u Velebitu, a zatim u dvije grupe kreću u napad iz dva pravca. Jedna je grupa nastupala preko Svetinjskog gaja i potisla straže s Paleščića, koje su se sklonile pod Ploče i Pilar. Druga grupa uzevši za vodiča lugara Pavičića posla je u napad iz pravca Prezida kroz Korita s namjerom da velebitskim grupama udari s leđa. Međutim, ovaj plan ustaša je propao, jer je njihov dolazak pravo­vremeno otkriven, pa su bile napadnute i razbijene ostavivši nekoliko poginulih u predjelu Davidovače, Pestinovca i Crvenog vrščića. Tom prilikom zaplijenjen je jedan puškomitraljez kojim je kasnije rukovao Ilija Dragičević Tučkonja. Dane Cicvara u ovom okršaju nije učestvovao jer je navodno otišao u Dalmaciju da traži pomoć i oružje. Pored ustaša i domobrani su 31. jula na Crnom vrhu napali ustanike ali su bili odbijeni. U ovom neuspjelom napadu jedan je domobran poginuo, jedan smrtno i šest teže ranjeno.

Prvi ozbiljniji pokušaj napada ustanika na Gračac uslijedio je 2. augusta iz pravca sjeveroistoka s linije Brčinov vrščić, južni obronci Kokirne, Cekinovac. Ustanici su uspjeh da izbiju na jedan kilometar udaljenosti od Gračaca do kuća Rastovića, gdje su naišli na jači otpor ustaša i domobrana pa su se povukli na polazni položaj.Ovaj napad i nije mogao uspjeti jer su neprijateljske snage bile mnogo jače kako po broju, tako i po naoružanju, i što u njemu nisu zajedno učestvovale sve ustaničke snage koje su se nalazile na položaju oko blokiranog Gračaca. Zašto nije došlo do toga, danas je teško konstatirati, a što se tiče napada poslužit ćemo se neprijateljskim izvještajem u kojem, pored ostalog, piše: »Od 1. kolovoza1941. godine noću do 24 sata bilo je na svim položajima kod posade Gračac mimo. Na 2. kolovoza odmah poslije 24 saita otpočela je, dat je znak crvenom raketom, jaka paljba iz pravca Bruvno prema dijelovima od Dukića, iz pravca Podkokirne prema groblju južno Kontići, iz pravca Velebita južno Kita (k. 110o)33a na dijelove kod Gaćešin dol.a isto tako iz pravca sjevera prema 852 Bukova kosa. Vatra je bila povremeno jača, a povremeno slabija. Oko 1 sat bila je vatra najžešća kada sam naredio, da se iz haubič. bitnice gađa jednim plotunom prema Podkokirni. Jačina nastupajućih pobunjenika nije se mogla utvrditi. Na dijelu premia Dukićima djelovale su dvije strojnice od pobunjenika s Crnog vrha. Na­predovanje pobunjenika bilo je po grupicama sve do 5 sati ujutro, koja su sva bila odbijena, te su se pobunjenici potom povukli.«

Da bi slika o napadu na Gračac bila koliko-toMko jasnija, citiraćemo i dr Đuru Stanisavljevića koji je o njemu, pored ostalog, napisao : »Tako npr. u prvi plan rukovođenja napadom na Gračac izbija Torbica preko koga četnička grupa sprovodi politiku odugovlačenja napada i priprema ustanike da Talijane bez otpora propuste u Gračac. Teško je sigurno tvrditi da li je ova četnička grupa dala naređenje da se ne napadaju Talijani u njihovom prodoru na Gračac. Činje­nica da je naređenje stiglo iz Srba. da je upućeno na Torbicu, kao i činjenica da su pred talijanske grupe u nastupanju silazili s položaja izraziti četnici i čet­nici prvaci i ’pregovarali’, idu u prilog tvrdnji da su jedino oni i mogli izdati takvo naređenje.« I dalje: »Tako je 28. jula jedan ofioir iz štaba II armije izvi­đao položaje duž puta Gračac—Obrovac, a 29. jula na putu Gračac—Zrmanja. Ne uspjevši da se tim pravcem probije za Knin, on se vratio u Gračac i još u toku dana stigao je u Knin preko Obrovca … Oficir o kome je bila riječ imao je na putu Gračac—Obrovac nekoliko susreta s ustanicima do kojih je došlo na njegovu inicijativu. Tim razgovorima on je davao ton insistirajući da se nastavi borba protiv ustaša i da se ’kodjiUi Hrvati’. Posebno je obećao podršku Talijana i izvijestio ustanike da će oni doći u Gračac i preuzeti vlast. Iako su razgovori ostavili utisak obostranog ispitivanja, indirektno su imali ozbiljne posljedice tim prije što su u razgovorima učestvovali od ranije poznati dostavljači izvještaja i predstavnici grupacija čije je vodstvo prije ustanka održavalo vezu s talijan­skim okupacionim trupama, djelomično u Kistanjama, a ostalo s onim u Zeg.aru i Obro-vcu odakle su i dobivali instrukcije za rad.«

Za vrijeme napada na Gračac jedna grupa iz redova ustanika, šovinistički nastrojena, na čelu s Pepićem Soviljem sa Kokirne, koji. je kasnije otišao u četnike, u zaseoku Dragičevići iznad Gračaca, uhvatila je pet muškaraca, civila Hrvata, među kojima i jednog dječaka između 12 i 14 godina, odvela ih u Kokirnu i ubila. Ovaj zločinački akt već u prvim ustaničkim danima ozbiljno ie upozoravao da sve ustaničke puške, koje su najavile slobodu, neće ostati na dugoročnim ciljevima ustanka već da će skrenuti u drugom pravcu, što se i potvrdilo kasnije s pojavom četnika. Sudbinu Dragi,čevića doživio je i Mi jat Matijević iz Graba, starac od oko 70 godina. Uoči samog ustanka Dane Cicvara je sišao iz Velebita u Grab, sačekao Mijata kada je gonio svoje tri krave i naredio mu da s kravama skrene u Velebit. Što je starac mogao, već da izvrši Cicvarino naređenje. Kada su stigli u Velebit, Cicvara ga je ubio na svirep način, a krave je lično otjerao u Obrovac i prodao Talijanima. Za dobijene novce bančio je u Obravou dok su se između ustanika i ustaša vodile ogorčene borbe u Velebitu.

U Dubokom Dolu živjelo je miješano stanovništvo, pola Hrvati, pola Srbi, svega 30 obitelji. Godinama su živjeli u slozi i prijateljstvu. Za vrijeme NDH samo je Braco Matijević dobrovoljno otišao u ustaše. Jedno vrijeme uspio je pridobiti za ustaše i mladića Ivaniša, ali se ovaj nakon petnaest dana vratio kući, izjavljujući da on ne može podnositi klanje i ubijanje. Žitelji ovog sela su se dogovorili da će ovisno o razvoju situacije štititi i braniti jedni druge. Tako je i bilo. Nitko od Srba u Dubokom Dolu nije nastradao od strane ustaša, osim jednog koji je uhvaćen na željezničkoj stanici Gračac i tamo ubijen od ustaša. Seoski starješina Ivani Ivaniš, kada je saznao da je Hitler napao SSSR, javno je govorio da će i on proći kao svojevremeno i Napoleon. Kada je izbio ustanak, odrasli Srbi muškarci pridružili su se ustanicima, a Hrvati su ostali kod svojih kuća. Nakon zauzimanja Maiovana Mićo Lukić, komandir Velikopopinske čete, uputio je Stevu Đekića Ćeću i Vladu Ciču u Duboki, Dol da pozovu svoje mje- štane Hrvate da se pridruže ustanicima, a ako to neće da oružje, ukoliko ga imaju, predadu ustanicima, uz napomenu da im se ne smije ništa dogoditi i da im treba dokazati da mi ni jesmo protiv Hrvata, koji nijesu ustaše. U selu oružja stvarno nije bilo. Iste noći nakon oslobođenja Maiovana, kada su ustanici kre­nuli na Rujevac, grupe pljačkaša i šovinista iz Tiškovca je došla u Duboki Dol i samovoljno uhapsila trojicu tamošnjih Hrvata, a osim toga i pljačkala, posebno stoku. Uhapšene su odveh u Turovac, gdje je Jovo Agbaba molio siledžije da puste uhapšenike s obzirom da su čestiti i pošteni ljudi. Nisu ga poslušali, već su ih odveh u nepoznatom pravcu i ubili. Kad su to čuli Hrvati iz Dubokog Dola i Jelovca, brzo su napustili svoje kuće i svu ostalu imovinu i pobjegli jedni u Gračac a drugi u Ervenik.

Dok su ustaško-domobranske snage iz Gračaca napadale na ustanike sje­veroistočno od Gračaca, dotle su talijanski oficiri pokušavah da pregovaraju s ustanicima koji su držali položaj na Rujevcu. Grupa talijanskih oficira’ u teret­nom vojnom vozilu došla je u Grab i tu pronašla Nikicu Stanisavljevdća, bivšeg načelnika općine Gračac, inače njihovog starog suradnika koji se od ustaša sklo­nio u ovo selo kod Nikice Sanadera, općinskog pandura. »Načelnik« odlazi na ustanički položaj da dovede pregovarače u kuću Đure Dropca Cajzera, gdje je trebalo da se obave pregovori. S »načelnikom« su na pregovore krenuh Mićo Lukić i Bićo Kesić s većom grupom ljudi, ali bez oružja, kako su to tražih Tali­jani. Bićo je pošao s razvijenim crvenim barjakom, ah ga je odložio na uporno insistiranje »načelnikovo«, s obzirom da su, po njegovim riječima, »Talijani naj­veći neprijatelji svega ii svakoga, tko ide pod crvenim barjakom«. Kod pregovora nije im trebao tumač jer je »načelnik« dobro znao talijanski jezik. Prvi zahtjev talijanskih oficira bio je da se ustanici povuku s položaja, u protivnom da će na njih biti otvorena vatra iz teškog naoružanja. Mićo i Bićo nisu prihvatili ovaj prijedlog, a kako su tekli daljnji razgovori nismo uspjeli, utvrditi. Zna se toliko da su razgovori prešli u čašćenje. Vjerojatno da su navedem oficiri bili prethod­nica talijanske kolone koja je 3. augusta iz Obrovca krenula za Gračac. Zadatak im je bio da ustanove kako će se ustanici na Rujevcu ponašati prema talijanskoj, vojsci koja je 4. augusta trebala da iz Knina preko Zrmanje i Otrića stigne u Gračac.

Bez obzira na pomenute pregovore ustaško-domobranske snage iz Gračaca, vjerovatno uz podršku Talijana, otpočele su 4. augusta jakom topovskom i minobacačkom vatrom da tuku ustaničke položaje na Rujevcu, Cekin ovcu, Brčinovom vršoiću i Crnom vrhu. Da ne bi trpjeli gubitke, ustanici su napustili ove položaje i povukli se u dubinu oslobođenog teritorija. Pored jakih ustaško-domobranskih snaga ,koncentriranih početkom augusta iz raznih garnizona Hrvatske u Gračacu, u mjesto su stigle i jedinice talijanske divizije »Sassari«. One su 3. augusta izjutra iz Knina i Obrovca krenule prema, Gračacu oslanjajući se na ranije kon­takte s nekim ustanicima. Krećući se sporo kolona iz Obrovca stigla je istoga dana u Gračac, a iz Knina sutradan. Otpora ovim kolonama nije bilo ni na jed­nom pravcu. Naprotiv, Talijani su od velikosrpskih elemenata dočekani kao »spasioci« srpskog naroda*. Nakon dolaska jakih talijanskih i ustaško-domobran­skih snaga u Gračac otpala je svaka mogućnost da ga zauzmu slabo1 organizirane i naoružane ustaničke snage.

Nakon prvog ustaško-domobranskog neuspjeha da dublje prodru na oslobođeni teritorij, ustaško-domobranske snage, pošto su dobile pojačanja iz Gospića,11. augusta poduzimaju napad ispod Resnika preko Tomingaja i Tupaia prema Bruvnu. I ovoga puta bile su loše sreće, sačekane od bruvanjskih boraca morale su se povući u Gračac pretrpjevši, izvjesne gubitke.

Poslije ovih neuspjeha rukovodstvo NDH upućuje u Gračac i Lovinac nove snage iz Varaždina i Karlovca i s njima su 17. i 18. augusta krenuli, u gušenje ustanka iz Gračaca i Lovinca preko Bruvna, i Ploče prema Mazinu i Lapcu. Gračački ustanici pred nadmoćnijim neprijateljskim snagama morali su se povući, tako da je neprijatelj uspio da prodre na lapačko područje, ali je sačekan u Pištalskoj dragi od lapačkih ustanika i 19. augusta potučen do nogu. Poslije ove ofanzive do konca 1941. godine nije bilo drugih napada, na oslobođeni teritorij gračačke općine od strane ustaško-domobranskih snaga.

Onog dana kada je planuo ustanak, narod je u ugroženim selima bio upo­zoren da se s pokretnom imovinom evakuira u sela i predjele koji nisu bili na domaku eventualnom prodoru neprijatelja, kao što su: Glogovo, Velika Popina, Gubavčevo Polje, Pusto polje i Velebit. Računa se da se u tim danima oko 2.200 stanovnika, iz sela Tupaie, Tomingaj-Ljubović, Tiomingaj-Grkva, Kijani i Pađkokima sklonilo na sigurnija mjesta. Iz zaselaka iznad Gračaca i Graba, gdje je živjelo mješovito stanovništvo Srbi i Hrvati, sklonili su se samo Srbi. Narod ispod velebitskih sela većinom se sklonio u Velebit, a djelomično, i u navedena sela. Koliko je stanovnika bilo u Velebitu nije se uspjelo^ utvrditi, jer se jedan dio iz Velebita prebacio u Dalmaciju. Da li je do Štikade stigao poziv da s.e narod evakuira, danas je teško utvrditi. Jedino se zna* da to nije uradio već je sačekao svoju kobnu sudbinu.

Hrvatsko stanovništvo koje je živjelo u Dubokom Dolu, Jelovcu, Malovanu, Vučipolju i Grabu i zaseocima sjeveroistočno od Gračaca bojeći se osvete zbog ustaških zločina nad srpskim stanovništvom, neposredno pred i u toku ustanka bježi preko Gračaca i sklanja se u hrvatskim selima općine Lovinac odakle ka­snije neki odlaze u Slavoniju i u druga mjesta Hrvatske. Jedan dio hrvatskog stanovništva iz Dubokog Dola trenutno, se sklonio i u Ervenik. Prema dosadaš­njim rezultatima istraživanja u ustaničkim danima napustila su svoje domove oko 74 domaćinstva ili 440 stanovnika koji se tokom NOR-a nisu povratili na svoja, ognjišta. Tužno je bilo gledati kolone naroda1 koji napušta svoje domove, ali još tužnije kada srpsko stanovništvo kreće u jednom a, hrvatsko u drugom pravcu. Dva naroda koja su stoljećima živjela zajedno, oslanjajući se jedni na druge i pomažući jedni drugima u svim nevoljama, sada su se razdvajala s pri­tajenim optimizmom da taj rastanak neće trajati dugo i da će doći kraj okupa­ciji i njenim zagovornicima.

Ustanak je, osim borbe protiv ustaša, nametnuo i druge, a prije svega eko­nomske probleme. Trebalo je hranom snabdijevati borce na položajima te smje­stiti i prehraniti velik broj izbjeglica koji su napustili svoje domove. Jedan dio njih ponio je sa sobom manje zalihe hrane, ali većina ih je bila bez ikakvih zaliha, s obzirom da je veći dio stanovništva gračačke općine, posebno evakuira­nog naroda, u mirno doba ostajao bez najosnovnijih živežnih namirnica u vre­menu između dvije žetve, pa je morao iz žitorodnih krajeva većinom da uvozi kukuruz jer je bio jeftiniji, a manje pšenicu da bi sastavio kraj s krajem.

Ustanak je buknuo, kada je nova žetva tek otpočela. Iako se žito nije uspjelo podići, sreća je bila u tome što je nemali, broj porodica raspolagao s većim fon­dom posebno sitne stoke, pa se u mesu nije oskudijevalo. S druge strane, solidar­nost među narodom i međusobno pomaganje bili su bezgranični. Veliku su ulogu odigrala ona domaćinstva koja su prilikom ustanka ostala u svojim domovima i primila kod sebe izbjeglice, dijeleći s njima, kako, naš narod kaže, i posljednji zalogaj. U tako teškoj i složenoj ekonomsko-socijalnoj situaciji samoinicijativno, bez nekih direktiva odozgo, osnivaju ,se razni odbori ii određuju ekonomi koji su vodili brigu s snabdijevanju boraca na položaju, smještaju i prehrani izbje­glica, što su u stvari bile prve klice buduće nove narodne vlasti.

U drugoj polovici augusta 1941. stanje se smiruje. Ustaničke snage koje su u početnim danima ustanka bile u velikom poletu, počinju da iščekuju kako će se situacija dalje razvijati. Početkom septembra srpsko stanovništvo iz zbjegova vraća se svojim kućama. Vraćaju se i oni koji su se sklonili u Dalmaciju. Među­tim, izbjeglo hrvatsko stanovništvo nije se vratilo u svoje kuće. Užurbano- se radilo na podizanju ljetine koja je bila u velikom zaostatku. Radilo se danju i noću.

Dok su jedni radili, drugi su bih na straži da bi se zaštitili od eventual­nog nailaska ustaša. Međusobna pomoć i saradnja bili su besprijekorni.

Ponovnim dolaskom u Gračac, Talijani u njemu uspostavljaju svoj garnizon, a, na svim stanicama duž željezničke pruge jake straže radi njenog osiguranja. U Gračacu Talijani su se smjestili u zgradu gračačke gimnazije. Dočekah su ih i pozdravili ustaše i velikosrpski šovinisti. »Neposredno nakon njihova, dolaska u kancelariju talijanskog komandanta dolaze dvojica ustaša i uzbuđeno ga pi­taju: ’Gospodine pukovniče, što mi sada da radimo?’ Uslijedio, je odgovor: ’Ra­dite što i do sada, samo nemojte da vidim ja i, naš svećenik.’ Ovom razgovoru slučajno je prisustvovao Radoslav Osterman, Hrvat, trgovac iz Gračaca i sve to u povjerenju kasnije prenio pravoslavnom svećeniku Iliji Cuku.« (Vidi AH KZZ, Ilija Cuk, izjava br. 1155/44.) Na taj način Talijani, koji su doveli ustaše na vlast, prave se veliki prijatelji i »zaštitnici« Srba samo da bi produbili jaz između Srba i Hrvata stvoren ustaškim zločinima, pocijepah ustaničke redove i ustanak skre­nuli u bratoubilački rat držeći, se stare latinske devize — Zavadi pa vladaj ! Umjesto Luke Ivezića, koji se kompromitirao kao ustaša koljač, za načelnika gračačke općine postavljaju Milčića Kneževića 1 na toj ga dužnosti padržavaju do oktobra 1941. godine. Pošto, su u međuvremenu zbog daljeg razvoja ustanka, na osnovu sporazuma ,s vladom NDH, preuzeli vojnu i civilnu vlast u takozvanoj drugoj zoni u koju je spadao i Gračac, oni su tada na čelo općinske uprave do­veli svog čovjeka Nikicu Stani,savljevića iz, Dojiića, predratnog predsjednika općine i prvaka radikalne stranke, čime počinju još otvorenije da igraju na veliko­ srpsku kartu. Tako je Nikica Stanisavljević u oktobru javno postao kvisling, uspostavio općinsku upravu po talijanskom diktatu i ponovo zaposlio neke bivše općinske službenike. (Nikica Stanisavljević je na pomenutoj dužnosti ostao do početka marta 1943. kada su Talijani pod pritiskom jedinica NOVJ bili prisiljeni da napuste Gračac.)

Toga mjeseca je po direktivi Štaba talijanskog 6. armijskog korpusa u Gra­čacu otvorena pijaca i organizirana prodaja stoke i ostalih živežnih namirnica. Oko njezinog otvaranja angažirana je općinska uprava na čelu s predsjednikom. U to vrijeme talijanska lira u prometu postala je glavna moneta.

Za daljnji razvoj ustanka u općini Gračac, kao i za cijelu Liku, bila je od prvorazrednog značaja sjednica OK KPH za Liku, održana 11. septembra 1941, na kojoj je analiziran rad partijskih organizacija i razvoj ustanka u čitavoj Lici. Na sastanku je odlučeno da se u gračački kotar, zbog pomoći u radu partijskim organizacijama, uputi član OK Tomo Nikšić, koji je uzeo pseudonim Petar Rakić. Po dolasku u kotar on se, s obzirom na neprekidan rad i aktivnost partijske organizacije u Podkokimi, smjestio u ovom selu u kući Mane Munižabe i nje­govog sina Milana, sekretara partijske ćelije. Odavde on odlazi na sastanke po­stojećih partijskih organizacija u kotaru i priprema Prvu kotarsku konferenciju koja je održana oktobra 1941. u jednom šumarku između Glogova i Dropčeve doline. Iz gračačke općine konferenciji, je prisustvovalo pet delegata i dvojica od njih su izabrana u Kotarski komitet KPH Gračac — Dušan Munižaba i Stevo Lončar, dok je za sekretara komiteta izabran Nikola Krajnović Trgovčić.

Poslije Prve kotarske partijske konferencije partijska ćelija u Podkokirni prima u svoje redove mladog skojevca Iliju Cvjetkovića koji uskoro postaje i član prvog Kotarskog komiteta) SKOJ-,a za Gračac. S lapačkog područja koncem oktobra vraća se Rade Mioković, predratni član Partije i uključuje se u rad ove partijske ćelije. Po povratku iz Dalmacije u Vrace Stevo Lončar i Aco Radako­vić, predratni članovi KP, aktivno se uključuju u partijski rad i pored Vraća posebno politički djeluju na, željezničkoj stanici Gračac, gdje su prije bili zapo­sleni, i u Stikadi, oslanjajući se na, širok krug simpatizera i aktivista,, opredije­ljenih za NOP. U jesen 1941. godine oni u KP primaju Milu Đekića Milkina iz Vraća. Novembra te godine, uz prisustvo Nikole Krajnovića, sekretara KK, osni­va se partijska organizacija u zaseoku Dukići pored Gračaca, čiji su članovi po­stali Dragan, Dakan i Jovo Dukić. U Tomingaju i Ljuboviću vrlo je aktivan na istoj liniji Tomo Samardžija po uvjerenju i djelovanju komunista iako tada nije bio formalno primljen za člana KPJ. Najvažnije direktive prima iz Podkokirne od tamošnje partijske ćelije ii to najčešće preko Ilije Cvjetkovića. Usko je pove­zan i s ostalim komunistima i njihovim simpatizerima iz Dukića, Vraća i Stikade.

Tokom jeseni 1941. od seoskih straža osnivaju se seoski vodovi, a ponegdje se određuju i položaji na kojima se drže straže u smjenama. Imenuju se koman­diri vodova ili vođe smjena, a negdje i jedni i drugi. U to vrijeme većina’ boraca bila je samo djelomično naoružana vojničkim puškama. Pojedinci odlaze u Dal­maciju i tamo kupuju puške, municiju i drugo oružje koje je palo u ruke poje­dinaca prilikom raspada dijela Jugoslavenske vojske u aprilskom slomu. U taj posao brzo su se umiješali šverceri i pretrglije jer je bio unosan. Talijani u to vrijeme nisu dozvoljavali da se ljudi naoružaju, s obzirom da su imali dobru obavještajnu službu i znali su da s NOP-om rukovodi KP, pa su bili svjesni činjenica da se to oružje jednoga dana može okrenuti protiv njih. Oni su podu zimali oštre mjere i kazne protiv onih kod kojih bi pronašli oružje, posebno ako dotični nije bio njihov agent. Tako saznavši od svojih agenata da posjeduje pušku oni su zatvorili Paju Cvjetkovića Peranova, koji je pod pritiskom batina i mučenja priznao da ima pušku i da mu se nalazi u Podkokirni kod Cvjetko­vića. Talijani su otišli u Podkokirnu, iznenadili Nikolu Cvjetkovića, strojovođu i Nikicu Cvjetkovića, bačvara i kod njih pronašli puške. Odveli su ih u Gračaci nakon par dana strijeljali. Nisu oprostili ni Paji Cvjetkoviću, već su i njega strijeljali.

Koncem oktobra Bićo Kesić je organizirao sastanak komandira, seoskih vo­dova s teritorije općine Gračac u Gusarici u Vučipolju. Sastanku su prisustvo­vali članovi partijske ćelije iz Podkokirne, određeni dio simpatizera i aktivista NOP-a, kao što su: Dragan Dukić, Jovo. Dukić Breša, Ilija Munižaba i još neki. Prisutni su bili i neki koji se nisu opredijelili za NOP, jer se nastojalo pridobiti ih za oružanu borbu, kao što su: Dane Stanisavljevdć Cicvara, Jovo Stanisavlje- vić, Dušan Kesić Bejanov i Milan Sanader. Ukupno je bilo oko 20 ljudi. Rasprav­ljalo se o potrebi organiziranije i brže nabavke oružja radi naoružanja boraca te o zabrani prodaje živežnih namirnica Talijanima. Sto se tiče nabavke naoru­žanja, tu su se svi složili, ali zabrani prodaje živežnih namirnica Talijanima suprotstavila su se pomenuta posljednja četvorica.

Oktobar i novembar bili su mjeseci žive političke aktivnosti članova KP, simpatizera i aktivista NOP-a. Nije bilo ni jednoga sela ni zaseoka koje oni nisu obišli i održali u njima ne jedan, već više sastanaka na kojima se raspravljaloo NOB-u i njegovim ciljevima, o bratstvu i jedinstvu između Srba. i Hrvata, o borbi protiv talijanskih okupatora koji su u Hrvatsku doveli ustaše na vlast i pod čijim su tutorstvom klali, proganjali i zlostavljali srpski narod, o licemjer- stvu talijanskih fašista i drugom. U to vrijeme neka sela u gračačkoj općini obilaze članovi KP i partijski rukovodioci i izvan općine koji su u više navrata prisustvovali raznim sastancima, politički djelovali i pomagali u radu kao Nikola Krajnović Trgovčić iz Bruvna, sekretar KK KPH Gračac, Vaso Sijan iz Zrma- nje-Pribudić, član KK, Vaso Prodanović iz Zrmanje, član KP i u to vrijeme član Kotarskog komiteta SKOJ-a za Gračac, Ljubo Knežević iz Otona, španski borac, a pred konac 1941. i Smilja Pokrajac koja dolazi radi stvaranja organizacija AFŽ-a i Milojko Cuk, kao komandant bataljona »Gavrilo Princip« radi formiranja ovog bataljona’.

Na sastancima se raspravljalo i o konkretnim pitanjima, kao što su nabavka oružja iz Dalmacije i koliko tko može da dà za oružje, bilo u novcu ili u naturi. Vodilo se računa o svakom pojedincu i njegovoj ekonomskoj moći, nastojeći da se što širi krug ljudi uključi u nabavku oružja. Netko je kupovao sam pušku, a negdje su se udruživala dvojica-trojica da kupe jednu pušku. Tko nije mogao ni to tražilo se od njega da kupi određeni broj metaka ili bombu. Oružje se lakše nabavljalo za stoku, žito, krumpir i ostale živežne namirnice, nego za novac, pa se organizirano ih pojedinačno gonila stoka ili žito za Dalmaciju i otuda dono­silo oružje. Negdje su to radili i šverceri koji su na oružju zaradili, ali su se borci naoružali. Tomo Nikšić je bio oštar protiv švercera, ah kad se radilo o nabavci oružja znao je preko toga prijeći. Koncem novembra 1941. u općini Gračac bilo je oko 280 vojničkih pušaka i 3 pušk omi trai jeza. Posebno treba istaći Gubavčevo Polje čiji su borci u to vrijeme raspolagali s 40 vojničkih pušaka i s 1 pušk »mitraljezom.

Sredinom novembra 1941, u sporazumu s Tomom Nikšićem i partijskom organizacijom u Podkokirni, Bićo Kesić je ponovo organizirao sastanak u Pođ- kokirni tako reći pod nosom Talijana. Sastav pozvanih bio je približan sastavu onih koji su učestvovali na sastanku u oktobru. Bićo je rukovodio sastankomi na njemu se raspravljalo o imenovanju štaba koji bi objedinio seoske vodove na gračačkom području i s njima rukovodio. Svi su se složili da je takav štab potreban ali kad je trebalo izabrati komandanta onda su se podijelili. Jedni su bili za Biću Kesića, a drugi za Danu Stanisavljevića Cicvaru. Budući da su Cicva- rini simpatizeri bili u manjini, pristali su da, Bićo bude komandant a Ciicvara njegov zamjenik. Za ađutanta štaba izabrali su Radu Miokovića, a za pisara u štabu Pericu Čiču. Tokom novembra ovaj štab je održao dva do tri sastanka. Planirane su dvije akcije na ustaše u Guduri i kod mosta u Stikadi, ali do njih nije došlo zbog nesuglasica u štabu, pa je zbog toga i sam štab prestao da dje­luje. U drugoj polovici decembra 1941. Bićo je postavljen za političkog komesara gračačkog bataljona »Gavrilo Princip« a nakon toga je upućen na partijski kurs.

U jesen 1941. na željezničku stanicu Gračac premješteni su iz drugih mjesta komunisti željezni čari Tomica Salopek, Mušan Zahirović Mišo, Ivan Frankovići Ramo Mašić, koji je u KP primljen početkom 1942. ali je i prije zvaničnog prijema smatran za komunistu. Oni se uključuju u ilegalni rad, povezuju se sa Stevom Lončarom i Aoom Radakovićem u Vracama i okupljaju oko sebe na željezničkoj stanici određeni broj aktivista i simpatizera NOP-a. Tih jesenskih dana Ramo Mašić se povezuje s Tomom Nikšićem. Ovaji je preko Rame uspo­stavio vezu između OK KPH za Liku i CK KPH. Veza je dobro funkcionirala, zahvaljujući Raminoj odlučnosti i pronicljivosti kao i drugim komunistima i skojevcima koji su uključivani u rad punkta na željezničkoj stanici Gračac. Pored zadataka koje je Ramo Mašić obavljao sa Zagrebom, odnosno CK KPH, on je zajedno s Grgom Skorinom ilegalno djelovao i u Gračacu. S njima je bila povezana i skojevka Sara Krivokuća, koja je u to vrijeme živjela u Gračacu. Oni su bili čvrsto povezani i s partijskim organizacijama u Podkokirni i Duki- ćima preko kojih je išla dalje veza s oslobođenom teritonijom. Njihovo djelo­vanje u Gračacu trajalo je do 28. februara 1942. kada su, zbog opasnosti da budu uhapšeni od strane Talijana, izašli na oslobođeni teritorij. Grga je kroz kratko vrijeme postao politički komesar čete, a Ramo član KK SKOJ-a za Gračac. Za ostale komuniste sa željezničke stanice nije se moglo ustanoviti kada su je i kako napustili.

Tih dinamičnih jesenskih dana ne samo što se raspravljalo o aktuelnim problemima datog vremena, već su se na sastancima čitale i vijesti koje su hva­tane preko radio-aparata i pisane i prepisivane na pisaćoj mašini a zatim rastu­rane po selima. Partijska organizacija u Podkokirni imala je na raspolaganju radio-aparat na baterije, vlasništvo Dušana Munižabe. Prema svemu sudeći donio ga je Ilija Cvjetković iz vojske. O tome postoji sačuvano njegovo pismo upu­ćeno 10. III 1941. ocu gdje on kaže: »Milanu Maninu (Munižabi, op. aut.) i osta­lima reci ako hoće da nabave radio-aparat ja ga možem da nabavim za 400 di­nara od jednog poznatog koji je kod nas bio na vježbi a mogao bi da ima oko 50 stanica …« Bićo Kesić se tih dana domogao pisaće mašine iz općinske uprave Gračac pomoću simpatizera NOP-a koji su u to vrijeme radili u upravi. Hvatanje i pisanje vijesti većinom su radili Ilija Cvjetković, Perica Ciča i Stevo Munižaba.

U to vrijeme su u više sela borci seoskih vodova i četa položili i partizanske zakletve. To su većinom bile male svečanosti uz prisustvo zastave s petokrakom zvijezdom. Dok se zakletva čitala, borci su stajali u stroju mirno, a ako se pola­gala u kući, onda su svi prisutni stajali dok se zakletva pročita.

Osnivaju se i skojevske organizacije u Gračacu^ na željezničkoj stanici Gra­čac, u Stikadi, Dukićima, Podkokirni i Glogovu. Do konca decembra 1941. osno­vani su mjesni akcioni NOO-i u Gubavčevu Polju, Glogovu, Tomingaju-Ljubo- viću, Dukićima, Podkokirni i Grabu, a početkom 1942. u Vracama, Štikadi i Tomingaj-Crkvi. U nekim selima počele su se osnivati i organizacije AFŽ-a uz prisustvo Smilje Pokrajac, prve predsjednice Kotarskog odbora AFŽ, a i člana Kotarskog komiteta Partije.

Partijske ćelije izvršile su pripreme za prijavljivanje boraca dobrovoljaca u 1. četu bataljona »Gavrilo Princip«. Tokom decembra iz gračačke općine prija­vilo se 14 dobrovoljaca, većinom iz Štikade, zatim iz Dukića, Brčina i Podko- kirne, a iz Vučipolja Bićo Kesić, koji je bio i prvi politički komesar navedenog bataljona i, vjerovatno, jedini partizan iz Vučipolja. Ceta je formirana januara1942. godine.

U jesen 1941. preko sela gračačke općine, posebno preko Glogova i Gufoav- čeva Polja prešle su četiri grupe dalmatinskih partizana Hrvata koji su došli u Liku da se zajedno s Ličanima bore protiv zajedničkog neprijatelja Talijana i ustaša, i da na praktičnim primjerima ostvaruju bratstvo i jedinstvo između Hrvata i Srba. Pored poteškoća na koje su nailazili, prilikom prelaska preko gračačkih sela narod ih je oduševljeno primao i prijateljski prihvaćao. Njihovo zadržavanje i političko djelovanje u našim selima bilo je od velikog značaja za razgaranje NOP-a.

Kraj 1941. godine komunisti i narod gračačke općine dočekah su u veoma složenoj situaciji, ali ;i sa značajnim uspjesima. U radu na rješavanju svako­dnevnih konkretnih zadataka datog vremena bilo je i propusta, kako kod nekih partijskih ćelija, tako i kod pojedinaca. Bilo je tu uspona i padova^ odlučnostii oportunizma, nesnalaženja i neposlušnosti zbog čega su pojedinci isključivani iz Partije — Josip Lipovac Srećko, Antun Neralić i; Ljubo Ivanišević.

Dok su ustaše bile potpuno raskrinkane na njihovim zlodjelima, s pročet- ničkim elementima, koji su u jesen i zimu postajali sve aktivniji i agresivniji, išlo je mnogo teže. Oni se vežu za talijanskog okupatora i njihovo pravo lice trebalo je otkriti i raskrinkati kod naroda. Rukovodstvu NOP-a u općini bile su jasne namjere talijanskog okupatora i pročetničkih elemenata, pa je činilo ogromne napore da što više ljudi dobije za borbu protiv okupatora kao osnovnog neprijatelja naših naroda. I baš na toj liniji za i protiv borbe protiv okupatora, kao i za ostvarenje daljih ciljeva NOB-ai dolazi do diferencijacije u ustaničkim redovima i narodu. Pročetnički elementi su u prvom redu za borbu protiv ustaša a što se tiče Talijana oni su za borbu i protiv njih ali kad za to dođe »vrijeme .

Četnička organizacija, koja je u gračačkoj općini postojala između dva rata, bila je u eri pokolja prije ustanka 1941. skoro uništena. Nakon ustanka pa sve do aprila 1942. godine četnici, u stvari velikosrbi i monarhisti, bez veze s predratnom organizacijom djeluju kao grupice i najčešće kao pojedinci. Oni nemaju neku čvršću organizaciju, pa zbog toga neorganizirano i neodlučno nastupaju, bilo da se pokušavaju nametnuti kao vođe ustaničkih grupa, bilo da prikriveno kontaktiraju i surađuju s talijanskim okupatorom. Intenzivnija strujanja i previranja počinju koncem decembra 1941. ili početkom januara 1942. godine. U to vrijeme od OK KPH za Liku dobijeno je obavještenje o izdaji Draže Mihajlovićai njegovih četnika u Srbiji i istočnoj Bosni. S druge strane dalji razvoj NOB-ai formiranje bataljona »Gavrilo Princip« od dobrovoljaca s teritorije gračačkog kotara, prisilili su sve da se opredijele ili za borbu protiv talijanskog okupatora ili za borbu protiv NOP-a i otvorenu suradnju s Talijanima. Među ovim po­sljednjim ističu se Dane Stanisavljević Cicvara, njegov brat Točan (Todor), mor­narički potporučnik, Jovo Stanisavljević, podoficir, Đuro Radusin, zvani Aram- baša, Dušan Kesić Bejanov, Pepica Sedlan i Lakerija Jakšić. U svom izdajnič­kom djelovanju oni se povezuju s istomišljenicima u Srbu i Kninu.

U radu na stvaranju četničke organizacije ističe se Dane Stanisavljević Cic­vara, koji u jesen 1941. ii zimu 1942. godine posjećuje komandire nekih seoskih vodova i druge uglednije ljude na području gračačke općine, nastojeći da im u razgovoru nametne svoje mišljenje i da neke od njih veže uz sebe, bilo na poli­tičkoj ili na prijateljskoj liniji. Odlazio je i nai razgovore u Srb kod Pajice Omčikusa koji je imao neke šeme za1 organizaciju četništva, bio je povezan s Nikom Novakovićem Longom i popom Momčilom Đujićem. Svi pokušaji da se Cicvara odvrati od takvog rada i pridobije za NOP ostali su uzaludni.

Na suzbijanju četničke opasnosti uporno je, pored ostalih, radio i Bićo Kesić, kao komunista i politički komesar bataljona »Gavrilo Princip«. Kad je jedne noći početkom februara 1942. zanoćio u kući Jovana Miokovića i njegovog sina Rade u Grabu, rano izjutra ga je probudio kurir koji je došao iz Vučipolja s obavještenjem da su Dane Stanisavljević Cicvara, Đuro Radusin Arambaša, Ilija Cvjetičanin, učitelj, Jovo Đekić Gubičko i još neki okupili veći broj ljudi iz Gračaca i okolnih sela i da u Vučipolju održavaju četnički sastanak. Na tu vijest Bićo je odmah krenuo za Vučipolje i sa sobom poveo Nikolu i Iliju Mioko­vića, omladince, naoružane karabinima i bombama. Cim su došli pred kuću gdje se održavala konferencija, Bićo je Nikolu i Iliju zadržao ispred vrata a on je sa odšrafljenom bombom u ruci viknuo banditima da se razilaze kućama, svi osim Cicvare s kojim će se on obračunati. Među četnicima je zavladala panikai odmah su se razišli, vičući da oni ništa zlo ne misle. Kakav je razgovor Bićo vodio sa Cicvarom nije poznato. Tako je prvi, koliko se zna, organizirani čet­nički sastanak, koji je imao cilj da stvori četničku organizaciju na području gračačke općine, energičnom intervencijom Biće Kesića rasturen i u takvom sa­stavu nije se mogao sastati više od mjesec dana. Bićo je nakon toga otišao u Glogovo, a Nikola i Ilija Mioković vraćajući se kući navratili su se usput u jednu kuću da se ogriju, budući da je bila velika hladnoća. Odjednom u kuću je upao Đuro Radusin Arambaša, s još trojicom naoružanih ljudi, i pokušao da razoruža Miokoviće. Kada im to nije uspjelo, jedan od Arambašinih ljudi opalio je iz lovačke puške i Nikolu Miokovića ranio u rame. To je bila prva partizanska krv prolivena od četničkih izdajnika u gračačkoj općini.

U komplikovanoj situaciji Branko Ognjenović, sekretar KK KPH za. Gračac, održao je u drugoj polovici februara 1942. u Glogovu sastanak svih seoskih komandira vodova i četa u kotaru, posebno s teritorija gračačke općine. Na sastanku su pretresani vojno-politička situacija i pitanje priprema za borbu protiv okupatora. A’li kako dio komandira koji se već ranije opredijelio za četnike nije prihvatio borbu protiv Talijana, to ni sastanak nije mogao da donese neke određene zaključke.

Tokom marta i aprila 1942. godine četnički aktivisti su počeli da rade i na stvaranju četničkih vojnih jedinica. Održavaju sastanke i dogovaraju se po se­lima, a ujedno i prijete rukovodiocima NOP-a. Najveći uticaj su uspjeli da ostvare u Gračacu, Dojićima, Đekić Glavici i Vučipolju, a dobrim dijelom i na Grab, Donje Kijane i Deringaj. U svom radu u svemu se oslanjaju na Talijane, traže od njih podršku i nude im protivusluge — da im osiguravaju željezničku prugu i slično.

Kruna četničkih sastanaka i dogovora bila je njihova konferencija održana u Gračacu oko 11. aprila 1942. godine na kojoj su pored četničkih organizatora iz gračačke općine prisustvovali — Gavro Stanojević, četnički vođa iz Metka i predstavnici Talijana. Na konferenciji je dogovoreno da se najprije razoružaju borci bataljona »Gavrilo Princip« pomoću četničkih agenata koji su se nalazili u njegovoj 2. četi, a zatim krene na sjever u Krbavsku dolinu, razoružaju bata- ljoni »Krbava« i »Stojan Matić« i likvidira Stab Grupe NOP odreda za Liku. Likvidirati je trebalo i veći broj partijskih i vojnih rukovodilaca i na taj način spriječiti dalji razvoj NOB-a u Lici.40 Banditi su u tome djelomično uspjeli. Oni su 12. aprila izvršili puč u 2. četi bataljona »Gavrilo Princip« i preveli je na četničku stranu izuzev pojedinaca koji su se priključili 1. četi ovog bataljona a ona je čvrsto ostala na liniji NOB-a. Iako su razoružah komandanta i politič­kog komesara bataljona, ovi su uspjeh pobjeći. Međutim, političkog komesara Biću Kesića četnici su ubrzo uhvatili u njegovom selu, odveli u Kokirnu i na zvjerski način ubili i za to bili nagrađeni od Talijana u Gračacu. Neutvrđenog datuma, također u aprilu 1942. godine, četnici su uhvatili i ubili sekretara Ko­tarskog komiteta SKOJ-a za Gračac Iliju Cvjetkovića, dok je 28. aprila u borbi protiv četnika poginuo Dušan Munižaba, član KK KPH Gračac.

Nakon četničkog puča neke partijske organizacije prestale su da djeluju u mjestima gdje su do tada radile zbog toga što su neki njihovi članovi ubijeni ili otišli na razne dužnosti ih se morah skloniti ispred četničkog terora na oslobo­đeni teritorij. Partijska organizacija u Podkokirni počela je da se smanjuje još pred kraj 1941. godine odlaskom Biće Kesića za političkog komesara bataljona »Gavrilo Princip«. Nakon kraćeg vremena Rade Mioković je otišao na dužnost tajnika Kotarskog NOO-a, dok je Milan Munižaba postao zamjenik političkog komesara 2. čete pomenutog bataljona. Njeni članovi do. smrti bili su pored Biće, Ilija Cvjetković i Dušan Munižaba. Poslije njihovog ubistva ova organiza­cija je prestala s radom. Članovi partijske organizacije iz Dukića sklonih su se ispred četnika u Tupaie i tamo nastavili sa svojim radom, djelujući djelimično na području gračačke, a djelimično i na području bruvanjske općine. Stevo Lon­čar i Aco Radaković također su otišli na oslobođeni teritorij. To su uradili, i svi ostali aktivisti -— članovi akcionih mjesnih NOO-a, skojevci, članice organizacija AFŽ-a i svi ostali koji su se sa svojim radom za NOP eksponirah u očima čet­nika — iz Dukića, Podkokirne i Stikade, a djelomično i iz Graba i Donjih Kijana pa i .iz samog Gračaca.. Od ostalih sela Tupaie: Glogovo, Gubavčevo Polje, Gor­nji Kijani i Tomingaj-Ljubović, iako su bila slobodna, partijska organizacija postojala je samo u Tupalama. U drugim selima bile su osnovane omladinske organizacije, a u većini njih i organizacije SKOJ-a, zatim organizacije AFŽ-ai pionira, kao i NOO-i izabrani od strane naroda.

Nakon četničkog puča, a naročito brze i uspješne intervencije bataljona »Krbava«, 1. četa bataljona »Gavrilo Princip« i jedna četa bataljona »Ognjen Priča«, četničke vođe bile su jako razočarane budući da njihovi planovi nisu ostvareni, a narod se, posebno na oslobođenoj teritoriji općine, još čvršće vezao za NOB i osudio četnička zlodjela. To je ponukalo talijanskog okupatora i čet­ničke vođe da ubrzaju stvaranje četničkih vojnih jedinica za borbu protiv partizana.

U Gračac iz Knina. 18. aprila dolazi poznati četnički ideolog Stevo Rađeno- vić, otvoreni suradnik Talijana i ustaškog župana Sinčića u Kninu. On je u Gračacu najprije održao sastanak s četničkim vođama, a potom i širi sastanak s četničkim pristalicama na kome je govorio o jačanju četničke organizacije, o prisnoj suradnji s Talijanima i o borbi protiv partizana kao »glavnih« neprija­telja srpskog naroda. Nakon ovih sastanaka četnici ubrzo na Mrtvim barama, pokraj Gračaca, saizivaju sastanak svih sposobnih muškaraca iz Gračaca i okol­nih sela, na kome su govorili Dane Stanisavljević Cicvara i još neke četničke vođe u duhu instrukcija dobij enih od Rađenovića.

Koncem aprila ili početkom maja 1942. u Gračac je stiglo nekoliko oficira bivše Jugoslavenske vojske koji su bili zarobljeni od Talijana. Oni su u logorima postali talijanski agenti i deklarisali se kao veliki neprijatelji komunista i parti­zana’, pa su kao takvi pušteni iz logora i poslati u određena mjesta radi stvaranja četničkih vojnih formacija. Među prvima u Gračac je stigao kapetan Grljenica s planom o stvaranju vojnih jedinica. On se brzo povezao s domaćim četničkim vođama, koji su zajedno s njim, 5. maja 1942. u Dujićima formirali komandu četničkog puka »Vožd Karađorđe«. Za komandanta puka određen je Todor Sta- nisavljević zvani Točan, inače potporučnik bivše jugoslavenske mornarice. Isto­vremeno su osnovali i četnički sud, a za njegovog predsjednika postavili su Radu Gaćešu Bikanova. Formirali su i Leteći vod od mlađih ljudi dobrovoljaca već zagriženih četnika na čelu s Pepicom Sedlanom iz Kdjana. Već tada nisu mogli bez zatvora pa su za tu svrhu osposobili jedan podrum u Dojićima.

Četnički štab je odmah organizirao i izvršio popis svih sposobnih ljudi u selima u kojima je to hilo moguće, kao i u samom Gračacu, svrstao ih u četničke čete i odredio komandire četa. Kod popisa ljudi bilo je otpora stupanju u čet­ničke jedinice pa’ je u tim slučajevima primjenjivana prisilna mobilizacija. Ve­ćinom su otpor pružali ljudi iz sela koja su bila opredijeljena za NOP kao što su: Dukići, Podkokirna, Vrace, Stikada i djelimično Grab, a otpora je bilo i u Đekića Glavici, Podvelebitu, Dojićima i u samom Gračacu. Popis je četničkim vođama prije svega služio za evidenciju brojnog stanja po četama, a s druge strane i za dobivanje sljedovanja i vojničke opreme od strane Talijana. U spi­skovima je bilo mnogo više ljudi, nego što se praktično našlo u četama, pa su s viškom sljedovanja četničke vođe švercovale. Tako je početkom maja 1942. formiran četnički puk »Vožd Karađorđe« koji je u svom sastavu imao pet četa: Vučipoljsku čiji je komandir bio Dušan Kesić Petrov, zvani Bejan, Grabsku s komandirom Milanom Sanaderom Nikolinim, poručnikom Jugoslavenske voj­ske, Gračačku s komandirom Danom Stanisavljevićem Cicvarom Radinim, Gla- vičku s komandirom Radmanom Gaćešom i Kijansku čiji je komandir Pepica Sedlan Jovin, ujedno bio komandir Letećeg voda. Cete su prosječno brojile 10—50 ljudi, a Gračačka i Vočipoljska i nešto više. Četnici su i u Štikadi pri silnom mobilizacijom bili formirali četu, ali su njeni pripadnici čim im se pru­žila prilika predailii oružje i stupili u partizane. Sastaiv četničkog puika kasnije se mijenjao.

Suradnja četnika i Talijana postajala je svakim danom sve prisnija, ne samo u borbi protiv partizanskih jedinica i aktivista NOP-a, već i nevinog na­roda, posebno rodbine onih koji su bili u partizanima ili su surađivali s NOP-om. Svi ovi bili su zatvarani, u četničke zatvore, maltretirani i mučeni, a neki liša­vani i života. Posebno je hrvatski živalj, koji je živio u Gračacu i okolnim nase­ljima između Gračaca, i željezničke stanice kao i u ŠtLkadi, bio u nezavidnom položaju tokom 1942. godine. Četnici su hvatali potajno Hrvate i ubijali, pozivali ih u svoju komandu i na prijevaru lišavali ih života, o čemu svjedoči i izvještaj predstojnika Kotarskog suda u Gračacu Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja u Zagrebu od 1. novembra 1942. godine u kome je, pored ostalog, pisalo: »U Gračacu, unatrag nekoliko mjeseci, postoji komanda četničkog puka ’Vožda Ka- rađarđa’, koja ima u samom Gračacu pod sobom oko 1000 ljudi pod oružjem naoružanih puškama, revolverima, bombama i streljivom, koje su oružje dobili od talijanske vojske za zajednu suradnju protiv ’partizana’, iako se dešava da iz jedne kuće ima na jednoj i na drugoj strani. Hrvata ima u Gračacu oko 40—50 ljudi. Većina četnika je u Gračacu otvoreno neraspoložena prema Hrvatima, a napose prema Hrvatima drž. službenicima s razloga, jer da je prošle godine ovdje poginulo oko 700 njihovih Srba. Zbog toga se čuje prijetnje da treba nas Hrvate u Gračacu sve poklati i ubiti.«

Prema postojećoj arhivskoj građi tokom NOR-a s teritorije gračačkog ko­tara u četničkim redovima učestvovalo je 819 ljudi. Prema tome postoji vjero vatnost da je predstojnik Kotarskog suda u Gračacu pretjerao što se tiče broja domaćih četnika. Ne treba svakako izgubiti iz vida i to da se u drugoj polovici1942. godine, posebno pred njen konac, u Gračacu nalazila veća formacija četnika iz Hercegovine koji su vjerovatno uračunati u broj u pomenutom izvještaju.

JOVICA POPOVIC MILAN BJELOBABA
Općina Gračac u razdoblju od 1918. do aprila 1942. godine, str.316 do 363,
KOTAR GRAČAC U NARODNOOSLOBODILACKOM RATU 1941—1945.
KNJIGA 1
Izdavač, HISTORIJSKI ARHIV U KARLOVC,
STAMPA: RO INFORMATOR — OOUR TISKARA »ZAGREB«,
ZAGREB, KARLOVAC
1984.
Cijelu knjigu možete preuzeti ovdje

Kroatizirani antifašizam

Do 1990. godine, dan 27. srpnja obilježavao se kao Dan ustanka naroda i narodnosti SR Hrvatske. Na taj isti dan ustanak se obilježavao u Bosni i Hercegovini. U istom mjesecu srpnju, također se obilježavao Dan ustanka naroda SR Srbije (7. srpnja), naroda SR Crne Gore (13. srpnja), naroda SR Slovenije (22. srpnja), a u SR Makedoniji taj dan se obilježavao 11. studenog. Ako se malo prouče mjesta i događaji u kojima se obilježavao Dan ustanka svake republike onda možemo zaključiti da glavni kriterij za određivanje datuma i mjesta je bilo prvo uklanjanje okupatorsko-kvislinške lokalne vlasti i uspostavljanje narodne vlasti kroz odbor ustanika. U kasnijim fazama NOB-a na oslobođenom teritoriju su se formirali narodno oslobodilački odbori odvojeni od partizanskih vojnih formacija. U narodne odbore žitelji oslobođenog područja bi birali svoje civilne zastupnike i to su bili začeci nove narodne vlasti, njene trodiobe i novog pravosudnog sistema. Naravno, u odbore nisu bili birani suradnici okupatora ili kriminalci. Postoji ogromna arhiva zapisnika o radu tih odbora te iz njih možemo saznati kako su nastali i kako su se razvijali narodnooslobodilački odbori što revizionisti NOB- i socijalističke radničko-seljačke revolucije se plaše spominjati i eksponirati kao top temu jer je to dokaz da se komunisti nisu borili isključivo samo za vlast, već su se borili da radni ljudi postanu nositelji vlast i da sami upravljaju društvenim i proizvodnim procesima. Stvaranje narodne vlasti kroz revoluciju predstavlja promjenu koja se kreće od naroda, odozdo prema gore, a ne od državnog vrha, odozgo prema dole, kao što je bilo u Kraljevini Jugoslaviji za vrijeme oktroiranog ustava, ili pak u vrijeme NDH kada režimsko vodstvo imenuje načelnike općina i ostalih regionalnih cijelina .

Bez ikakve zle namjere da se odriče bilo kakvo pravo države Hrvatske na obranu države i hrvatskog naroda , Domovinski rat i NOB nemaju nikakvu dodirnu točku u moralnom smislu. Domovinski rat je u svojoj biti bio sukob dva fašizma od kojih niti jedan nije poražen. Jedini gubitnik u tom ratu je radnička klasa. Zadatak Domovinskog rata je bilo stvaranje i održavanje nacionalističke mržnje da bi rušili sve tekovine socijalističke radničke revolucije, dok je Narodnooslobodilački rat imao sasvim suprotni zadatak, a to je uništenje te mržnje i stvaranje bratstva i jedinstva radnika i seljaka različitih nacionalnosti. Zadatak Domovinskog rata je i kroatiziranje NOB-a i to je jedino što je dopušteno malograđanskoj „ljevici“ u Hrvatskoj u vezi antifašizma, jer organizirane ljevice nema.

Dugogodišnjim naglašavanjem hrvatstva partizana, umjesto zajedništva jugoslavenskih svih partizana jer su zajedno obranili intrese Hrvatske i naroda Hrvatske, podvaljuje se mlađim generacijama da su se samo partizani hrvatske nacionalnosti borili da povrate okupiranu teritoriju. Također, svoditi NOB samo na borbu za očuvanje teritorija je komadanje NOB od socijalističke revolucije. Partizani se nisu borili za ovakvu etnički očišćenu teritoriju u kojoj je zahvaljujući potenciranju mržnje prikrila prevara zvana pretvorba i privatizacija te je preko noći stvoren imućan sloj građana koji su postali gazde novonastalim najamnim radnicima. Poslije “oslobođenja” od socijalizma mnogi radnici “za nagradu” ne dobivaju dostatnu plaću, mnogi je uopće ne vide mjesecima jer su prezaduženi ili je uopće ne primaju, ne zato što nisu radili, već suprotno, ili su “otpisani” jer su “prestari” ako imaju više od 35 godina ili su, jednostavno, proglašeni kao višak radne snage. Partizani se nisu borili za „svoje“ ili „tuđe“ gazde. Borili su se za oslobođenje rada od parazita. O tome se šuti kao da je to sramota. Vlada cenzura i ona najgora, autocenzura.

Kvaziantifašističkoj „ljevici“, kao da je dozvoljeno da kažu samo pola istine, samo onu činjenica da za stvaranje Hrvatske kao države, zaista jesu zaslužni partizani, ali se šuti godinama da ogromni doprinos stvaranju AVNOJ-evske Hrvatske pripada ravnopravno i srpskom narodu sa teritorije današnje Hrvatske, i naravno, hrvatskom narodu u toj zajedničkoj antifašističkoj borbi.

Srbi iz Hrvatske su tokom NOB-a dali velike žrtve i dokaze o svojoj velikoj ljubavi prema zajedničkoj domovini Hrvatskoj, i time, i prema hrvatskom narodu. Danas se partizane srpske nacionalnosti slobodno omalovažava poistovječujući ih sa četnicima protiv kojih su se itekako borili udruženi sa ostalim partizanima. To krajnje nekulturno i izopačeno omalovažavanje se provodi godinama u javnom prostoru medija i nitko zbog toga ne snosi nikakvu odgovornost.

Od Domovinskog rata se stvara kult “svetosti” kojeg nitko nema pravo preispitivati, iako Domovinski rat nije imao nikakav revolucionarni i emancipacijski karakter. On je bio čista kontrarevolucija i stvarni cilj mu je bio demontaža onog najboljeg što je proisteklo iz NOB-a. Nema baš mnogo antifašista koji bi javno progovorili o toj temi , ali ima mnogo kvaziantifašista koji vole odlaziti na obilježavanja i razne komemoracije samo zbog toga da budu viđeni. Kvaziantifašizam hrvatske „ljevice“ je “najhrabriji” samo u isticanju antikomunističkih stavova pa zaista boli uho kada vode polemiku sa “suprotnom” stranom u kojoj Hrvatsku demokratsku zajednicu pokušavaju uvrijediti pa uspoređuju naziv te stranke sa komunistima jer znaju o komunizmu samo jednu riječ, a to je da ta riječ znači na latinskom – zajedno. Predugo su uživali u udobnosti beskonfliktne populističke politike, u tom prešućivanju da su zaista komunisti bili najzaslužniji jer su jedini imali onaj istinski domoljubni osjećaj i krenuli na vrijeme organizirati ustanak porobljenih naroda, i bez kompromisa poveli borbu protiv destruktivne mržnje „stvaratelja države“ NDH, “čuvara otadžbine i Kralja” i njihovih inozemnih gazda. Kvaziantifašizam je u službi fašizma jer on simboličkim odavanjem priznanja NOB-a sebi daje pravo da vlada i nad interpretacijama povijesti antifašističkog pokreta koji se ionako na najizopačeniji način besramno falsificira.

Kvaziantifašisti okupljeni oko najveće kvaziljevičarske partije imaju želju da ostvare monopol nad interpretacijama antifašističkog naslijeđa pa se olako stavlja znak jednakosti između DR i NOB-a. Ostavljaju dojam kao da vodstvo “ljevice” namjerno radi promidžbu nacionalističkih stranaka jer se ne žele uopće potruditi u smislu da se odlučno raskrinkaju plasirane laži i mitovi u vezi NOB-a i, također, i u vezi DR-a. Zbog te težnje kvaziantifašista „ljevice“ da „pametno“ izbjegnu konflikt , poistovjećuju dvije suprotnosti , NOB i DR, pa je stoga i uklonjen iz kalendara državnih praznika Dan ustanka naroda Hrvatske jer u kroatiziranom antifašizmu taj dan nije „podoban“, zbog „srpskih primjesa“.

Naši „ljevičari“ su zaista dobrovoljno pristali da plasiraju kvaziantifašizam komadanjem antifašizma na hrvatski i srpski dio.

Oni su poput one lažne majke koja je pred kraljem Salamonom izjavila: „Neka se dijete raspolovi!“

uvlakači

Facebook komentari

Vesna Nikolić

Provjeri i ovo

Ustaško-revijalna komponenta proslave Oluje izmještena iz Knina u Slunj

  I dok su prošle godine u Kninu službeno Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

9 + nine =