Početna / Kolumne / Glas avangarde / VLAST KAO SVRHA SAMOJ SEBI

VLAST KAO SVRHA SAMOJ SEBI

vlast

igorhlebec

 
Piše:Igor Hlebec

 

 

 

„Imamo Hrvatsku“, 15. je veljače s balkona na Trgu bana Jelačića oduševljeno uzviknuo Franjo Tuđman, nakon što je Republika Hrvatska postala službenom članicom Ujedinjenih naroda. Iste te godine, američki politolog i svjetonazorski neokonzervativac, Francis Fukuyama, u svojoj je knjizi izrekao tezu o kraju povijesti. Mislio je svakako na kraj Hladnog rata odnosno na kraj natjecanja društveno-ekonomskih paradigma. Stoga, padom Berlinskog zida i implozijom istočnog, realsocijalističkog bloka, povijesni je sud konačno presudio u korist liberalne demokracije i slobodnotržišnog kapitalizma. Dakle, u posljednjoj dekadi 20. stoljeća političko-ekonomska paradigma, koja kombinira parlamentarno-liberalnu demokraciju s laissez-fairekapitalizmom nevidljive ruke, postala je i službeno univerzalna, kako je Zapad osvojio dotadašnji istočni lager.

Ove dvije izjave smatram komplementarnima za današnje definiranje političkog u Hrvatskoj. Istini za volju, „poglavar svih Hrvata“, kako je sam sebe Tuđman volio nazivati, izjavom je prvenstveno mislio na konačnu potvrdu hrvatske samostalnosti i suverenosti. Međutim, svojom je unutrašnjom, autokratskim metodama vođenom politikom, pretvorio državu, odnosno vlast, u (svoj) cilj, plijen, svrhu samoj sebi. Rodonačelnikom je koncepata koji idu u prilog toj tezi, poput „spoilsystema“,  „gerrymanderinga“  da bi se naposljetku iz toga izrodila politička klasa. S druge pak strane, pobjedom neoliberalizma na svjetskoj razini, utemeljeni su i čvrsto podupirani koncepti individualne ekonomske slobode, slobode poduzetništva i slobodnog tržišta s uvjerenjem kako taj sistem, s tim sustavom vrijednosti, vodi ultimativnoj  sreći i bogatstvu svakog pojedinca. Takav sistem posljedično stvara kapitalističku klasu.

Kako je mainstream politička sfera lišena svake ideologije, svake političke filozofije, posebice one lijeve provenijencije, a trenutni sustav svoje postojanje duguje neoliberalnoj paradigmi, politička i kapitalistička klasa jako su slične. Svaka djeluje i bori se unutar sebe na svojem tržištu. Političkom i ekonomskom tržištu. Bore se istim metodama. Ucjenama, prevarama, lažima, manipulacijama, korupcijom…itd. Žele postići identičan cilj. To je vlast na konkretnom tržištu koja osigurava moć i profit. Jedna nastoji osvojiti povjerenje građana, dok se druga pak bori za duše potrošača. Kako im uz sve gore navedene metode s vremenom moć uvjeravanja slabi, obje klase jednostavno  moraju pribjeći i PR stručnjacima. Zato danas svaka velika tvrtka i političke stranke imaju ured za odnose s javnošću, razne stratege i stručnjake koji se bave istraživanjem tržišta, da utvrde kako masa diše, koju priču im najbolje plasirati, kako bi osvojili povjerenje.

Nadam se da niste stekli dojam da će ovo biti nekakva podrobna analiza određene političke filozofije ili ekonomske politike. Nešto onako kompleksno i dosadno. Ne. Ukratko sam samo dao prikaz, iz moje skromne perspektive, paralele i sličnosti između dviju navedenih klasa, kao uvod u ovu 2015. godinu koja je u znaku parlamentarnih izbora u Hrvata. Uspoređujući političku sferu u kojoj djeluju političke stranke sa tržišnim natjecanjem između ekonomskih, profitom motiviranih entiteta, želio bih prikazati na što se hrvatska politika svela, a vrhunac apsurdnosti doživljava upravo sada, u izbornoj godini. Kada kažem apsurdnosti, pritom svakako mislim na primaran im cilj osvajanja vlasti, kao svrhe samoj sebi, a ne zastupanje građana i njihovih interesa kroz državne i lokalne institucije.

Još od devedesetih godina, politička klasa, tada s dominantnom zna se strankom, služila se svakakvim sredstvima za zadržavanje kontrole nad političkim tržištem. Od prekrajanja izbornih jedinica i učestalih mijenjanja izbornog zakonodavstva, preko nekritičke glorifikacije Domovinskog rata kao obrane državne vlasti, pa sve do stožera za histeriju koji je, za potrebe elite, stvarao unutarnjeg neprijatelja, bilo u obliku „komunjara“,“ velikosrpstva“ ili nečega sasvim desetog. Sve do smrti prvog nam hrvatskog predsjednika, odnosno do parlamentarnih izbora 2000., ekonomskim rječnikom rečeno, na političkoj sceni vladao je monopol. Konačnom stabilizacijom vlastitog biračkog tijela, koje je cijelo to desetljeće plesalo oko izbornog praga ili jako oscilirao oko sitnih postotaka, oporbena koalicija predvođena SDP-om, potpomognuta i od strane Amerikanaca i njihova instituta u Zagrebu, osvojila je vlast te je političko tržište pomakla iz monopola u oligopol. Takvo stanje traje sve do danas, sve do 2015. nam godine. Inače, napomene radi, oligopol predstavlja tržište na kojem se dva ili više aktera bori ili međusobno si konkurira proizvodeći ista ili jako slična dobra. Zvuči prilično poznato, zar ne? Teško je zbilja pronaći iole kakvu bitnu razliku u gospodarsko-ekonomskom programu vladajućeg političkog dvojca. Razumljivo, razlikuje se oni nekim populističkim, u predizborne svrhe, plasiranim mjerama. No, sama je suština ista. Obje te stranke, (neo)liberalni hrvatski predstavnici HDZ i SDP, su na liniji deregulacije gospodarskih sektora, privatizacije, podređivanja radne snage kapitalu, mjera štednja kada im se nametne izvana itd. Obje te stranke dovode do gradualne pauperizacije  većine građanstva a do sve jačeg strukturiranja i učvršćivanja brojčano male kapitalističke klase. Razlikuju se po pitanju pogleda na religiju, društvenih sloboda, homoseksualnih prava, možda i oko interpretacije post-ratnih zbivanja…Drugog svjetskog rata, naravno. Ajde, razlikuju se i po nekim populističkim sranjima, ovi nude xy cifru novorođenoj djeci, a ovi xyq cifru itd. Zbilja tipično oligopolski, zar ne?

prviizbori

 

2015. je bila je zbilja specifična godina, i iz metodološke perspektive gledajući na njihovu predizbornu borbu, uistinu prepuna sadržaja. Laži i podvala bilo je i na pretek, manipulacija i korupcije nije nedostajalo, također. Evo da izdvojim poneke primjere. HDZ i Domoljubna im koalicija imala je prste u braniteljskom prosvjedu. Sada već legendarni šatoraši bili su instalirani u Savskoj ulici radi manipulacije građanstva kako bi se SDP-ov predsjednik svrgnuo s Pantovčaka. Svakako nisu nedostajale i poruke mržnje i histerije. Metoda laži i podvala je konstantna. SDP-ovce se primarno optužuje da su jugofili, srbofili, zaštitnici homoseksualaca, ateisti, antikristi itd. Korupcije u Vukovaru od strane Željka Sabe i u Sisku od strane Lovrić-Merzel također nije nedostajalo.

Metode, vidimo, općepoznate su. Kako će se uopće i drugačije boriti na tržištu, da osvoje povjerenje i budu zastupnici hrvatske većine, kad već proizvode isti proizvod, oligopolski-ekonomski rečeno. U suštini, isti su. Gube moć uvjeravanja.Stoga, pribjegavaju PR agencijama i stručnjacima, kako bi čim bolje i vjerodostojnije bili prikazani na terenu, odnosno kako bi čim kvalitetnije odašiljali svoje političke poruke i programe. Cijena nije bitna, čim kvalitetniji stručnjak, tim skuplji. SDP zna o čemu se radi…

Kao što je američki državni institut Račanu i Budiši pomogao 2000., sada pak 15 godina poslije jedan Amerikanac, imena Alex Braun, pomaže SDP-u, kao strateg za politički marketing i svjetski poznati PR stručnjak. Angažiran je već skoro godinu dana od vladajuće stranke, u svrhu podizanja popularnosti SDP-u i pobjedi na parlamentarnim izborima.

Kako prenosi Jutarnji list od 4. Listopada ove godine, njihov je novinar istražio tu suradnju i razgovarao s mnogim visoko pozicioniranim članovima stranke na tu temu. Naime, upravo taj PR čarobnjak je progurao ideju o konverziji kredita u švicarskim francima u eure. Time je htio plasirati javnosti poruku kako je SDP lijeva stranka i kako tobože brine za preko 50 tisuća do grla kreditno zaduženih građana. Tim je potezom prikazao i SDP i ministra Lalovca, inače bivšeg bankara, kako se bore protiv tih strašnih čudovišta gladnih profita u obliku banaka i kako staju uz male građane. Nadalje, prenosi Jutarnji, kako u SDP-u drže da je to dobro rješenje bez obzira na posljedice koje bi sama konverzija mogla proizvesti. Mišljenja su, kako ta briga može prijeći na HDZ-ovu vladu ukoliko izgube izbore, no ako ih dobiju, time će se već naknadno pozabaviti. Bilo je bitno odigrati na kartu interesa dužnika u francima, kako bi ih približili. Također, kažu izvori iz SDP-a, primjer crpe iz vremena HDZ-ove vlasti kada je Sanader ponudio dionice Ine i HT-a građanima. Da, onaj Sanader na kojeg se danas žestoko pozivaju kada žele diskreditirati političke protivnike.

Hvale se, nadalje, kako je Braun odlično zamislio ideju vaučera za struju od 200 kuna koji idu socijalno najugroženijima te samu ideju oprosta dugova, koju američki stručnjak naziva „fresh start“. Taj potez ljudima prodaju u priči kako se SDP vraća socijaldemokraciji. Ta priča zbilja prolazi, ljudi zbilja misle da je vlada socijalno osjetljiva i da provodi socijaldemokratsku politiku. Sreća njihova, pa je većina građana politički polupismena ili čak nepismena, a da o političkim filozofijama, konkretno socijaldemokraciji, i ne pričamo. Kratko rečeno, oba poteza su predizborni populizam, saniranje posljedica samog sistema. Kada bi se pozabavili uzrokom tih problema i posljedica koje izaziva, tada bi bili eventualno socijaldemokrati.

Sada pred kraj mandata, na Braunove prijedloge kako privući natrag mlade i starije, poreznim izmjenama povisili su plaće, uveli mjeru „Garancija za mlade“, legalizirali marihuanu u medicinske svrhe,  odlučili umirovljenicima isplatiti božićnice, predviđaju i smanjenje zdravstvenog doprinosa za tu skupinu kako bi im se, trenutno mizerne mirovine, malo povećale.

Braun je i izmislio slogan „Hrvatska raste“, savjetuje vrh SDP-a kako da u javnost izlaze samo s onim brojkama o mizernom rastu, da pokažu da se gospodarstvo počelo napokon pomicati, kako „nema povratka na staro“, jer bi to značilo povratak HDZ-a na vlast.

Braun je na temeljima istraživanja zaključio kako je vladajuća stranka izgubila priličan broj ženskih birača, pa su odmah krenuli u izmjenu izbornog zakonodavstva kako bi se ženskoj populaciji omogućilo minimalno 40 posto mjesta na izbornim listama.

Izbjeglička kriza je došla u pravi čas. Braun je znao, ako se vlada dobro postavi i usuglašeno djeluje, da će pomoći rejtingu vladajuće koalicije. Milanović se postavio u obranu izbjeglica, osudio ksenofobnu Orbanovu „politiku žice“, napao HDZ-ove mjere i planove po tom pitanju, zaratio sa Srbijom, dobio razne pohvale iz Europe itd. U krajnjoj liniji, odigrao je odličnu ulogu. Baš kako je unutar stranke bilo i dogovoreno. Upravo zatvaranje granice sa Srbijom i medijska prepirka s Vučićem, Milanoviću i PR mu stručnjaku dobro je došla radi privlačenja birača iz centra i desnog centra. Zato, također, navodi Jutarnji, Braun je zaigrao i na kartu domoljublja i stoga je pripremio motivacijski skup SDP-a u Domu sportova. „Očito su u vladajućoj stranci htjeli HDZ-u ukrasti njihov adut i pokazati da ne mogu samo oni imati zaštitni znak na domoljublje. Zato su se na SDP-ovom skupu vijorile hrvatske zastave, vikalo se “Hrvatska, Hrvatska”, Milanović je lupao šakom o govornicu, dizao desnicu u zrak i lupao se po grudima. Malo je to sve skupa djelovalo neprirodno, ali stručnjaci se slažu da to možda i nije loš potez. Samo je pitanje koliko će to novo SDP-ovo domoljublje privući birače centra, a koliko će zapravo utjecati na neke lijeve birače koji bi možda mogli pretrčati nekimlijevijim opcijama poput OraHa“, prenosi Jutarnji.

I naposljetku, Milanović najviše napada Karamarka, koji je detektiran kao najslabija HDZ-ova točka, te po naputku Amerikanca, ratuje s tom strankom i upravo stvarajući paralelu sa Sanaderovom erom, igra na kartu straha ljudi od povratka kriminala i korupcije. Savjetnik mu sugerira ofenzivni i agresivni pristup u kampanji, neka „udara“ po HDZ-u i natjera oporbenog lidera na sučeljavanje. Braun je siguran da bi u tom slučaju HDZ definitivno bio poražen, jer, smatra, Milanović je obrazovaniji, elokventniji i verbalno bi Karamarka do nogu potukao.

Kratko proučivši ovu studiju slučaja suradnje između vladajućih i PR stručnjaka Brauna, možemo zaključiti da se kampanje pojedinih pretendenata na vlast svodena prljave metode, u rasponu od laži i podvala pa sve do manipulacija i korupcije. Kao posljednja linija obrane ističe se politički marketing, odnosno PR stručnjaci koji zapravo smišljaju borbu određene stranke za vlast. To je samo dokaz koliko su dvije najveće hrvatske stranke ispražnjene svakog iole konkretnog i, u odnosu na protivnika, distinktivnog programa. Obje stranke, kao uostalom i njihovi koalicijski priljepci, akteri su (neo)liberalnoj političko-ekonomskoj strukturi i u suštini su isti. Kao i oligopol, proizvode iste ili jako slične outpute. U kojoj tvrtci kupovati 8.11., da li u onoj sa adresom na Iblerovom trgu ili u onoj sa adresom na Trgu žrtava fašizma, apsolutno svejedno je. Radi se o biranju između dva zla. Jedno je manje, drugo je veće. Jer njima nisu građani u interesu, zato nude loše proizvode, koje mogu kamuflirati gore navedenim metodama, ili pak lažna obećanja koja nikada naravno neće provesti. Njima u interesu je vlast kao svrha samoj sebi.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Zaraženi nacionalizmom ili “Noć živih domoljuba”.

Piše: Branko Rafajac Godinama sam pokušavao odgonetnuti smisao apokaliptičnih filmova zombie tematike, u koju logičku …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

17 + twenty =