Početna / Aktualno / Vraćanje u kontekst

Vraćanje u kontekst

Vraćanje u kontekst
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

 

davor_ivankovac2Hrvatski političari jako vole kontekst. Često možemo čuti kako za svoje izjave ili izjave svojih bližih suradnika, koje su neki mediji prenijeli u cijelosti ili skraćeno, kažu da su „izvučene iz konteksta”, ili čak iz „šireg konteksta”. Slušajući ih, čovjek bi mogao pomisliti da se radi o najtvrđim baštinicima strukturalizma. Kontekst je za njih od najvećeg, ne samo političkog i profesionalnog, nego i egzistencijalnog značaja; on je sve i u svemu, kao Bog i Domovina, ništa bez konteksta, ni po kruh, ni u ljekarnu, ni u Banske dvore. Kontekst pruža i potvrđuje legitimitet, ponekad i alibi. On pruža utočište u najtežim trenucima suočavanja s javnošću. Biti pak izvučen iz konteksta, znači biti ozbiljno ugrožen, izgubiti siguran oslonac, tlo pod nogama, moralni, građanski, izborni i profesionalni legitimitet. Stoga su oni koji izvlače iz konteksta očito zlonamjerni ljudi sumnjivog morala, potpirivatelji remetilačkih ideoloških podjela i potencijalno opasni huškači.
U posljednje vrijeme pozivanje na kontekst najčešće dolazi od strane prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka i njegovog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, a vezano uz ministrove pronacističke stavove, revizionističke interpretacije nacističkog razdoblja europske povijesti i naslikavanja sa sumnjivim kapama na glavi. Uvijek kada bi novinari otkrili novu kompromitirajuću video-snimku, fotografiju, intervju ili izjavu iz bliže ili malo dalje prošlosti Zlatka Hasanbegovića, a to je skoro svakoga dana od trenutka imenovanja ministrom kulture, on sam ili netko iz Vlade izašli bi pred kamere i opravdavali ga zlonamjernim izvlačenjem iz konteksta. U tome je osobito vješt Tomislav Karamarko Prvi, kojemu su osim riječi „kontekst”, riječi „insinuacije” i „indicije” osobito drage. Postoje indicije da se s njima osjeća osobito intelektualno. Ali vratimo se ipak „kontekstu”.

Desno, pa ravno, prema Apsolutnom Kontekstu
Što za Hasanbegovića znači biti izvučen iz konteksta? Uzmimo na primjer njegovu izjavu i uvjerenje da je Hrvatska 1945. poražena. Mediji se uhvate te izjave i proglase ga nacistom i fašistom, jer je općepoznato da je 1945. poražen bio nacifašizam, a on te medije proglasi jugokomunističkim. Radi se o školskom primjeru logičkog zaključivanja: A: 1945. poražen je nacizam, B: on se osjeća poraženim, C: on je nacist. Njegova je pak logika: ako nisi nacist, onda si komunist, trećeg nema. Karamarko, Orešković i ostali ministri, kao i dio desne javnosti i medija u tome ne vide ništa sporno. Jer je izvučeno iz konteksta. Ali koji nam to kontekst ovdje fali? Društveno-povijesni? Kulturni? Književni? Ni jedan zapravo. Samo iz točno definirane točke gledišta izjave poput Hasanbegovićeve nisu sporne, jer se savršeno i logički uklapaju u vlastitu sliku svijeta i interpretacije povijesti. „Doista smo poraženi, on to i kaže i, molim vas, što je u tome sporno? Vi krivotvoriti činjenice tvrdnjama da smo pobjednici!” Odatle i nerazumijevanje na koje nailazimo. Ergo, imamo drugu točku gledišta, to jest svjetonazor, koji nije nacistički.
Netko je našim političarima izgleda došapnuo da nema razumijevanja teksta bez konteksta, pa ako se nešto izvuče tj. citira, to automatski gubi podlogu i postaje nejasno, dvojbeno, irelevantno, te može značiti bilo što: on je pričao o Djeda Mrazu, a mi mislili da priča o Hitleru. Falio nam je kontekst. Prema njima, dakle, tim doktorima relativizacije svega, od povijesti do morala, ništa se i nikada ne može pouzdano znati, jer koliko god široko zahvatili uvijek postoji širi kontekst, a citiranje je uvijek potpuni gubitak konteksta. No to ih neće omesti da oni sami neprestano zauzimaju poziciju Znanja, nehotice redefinirajući i relativizirajući tako i sam kontekst na koji se pozivaju: „ništa pouzdano ne možete znati vi, dočim mi pouzdano znamo sve. U vlasništvu smo Apsolutnog Konteksta, kojega se više ne može kontekstualizirati.”

Riba ribi, ribar ribi
Nitko pak, tim doktorima relativizacije i arogancije nije došapnuo ništa o načelu kompozicionalnosti i konstrukciji značenja u kognitivnoj lingvistici, primjerice, ili pak o marksističkoj kritici strukturalističkog shvaćanja pojma kontekst, ili pak o bilo kojoj teorijskoj školi koja se ikada dotakla tog famoznog konteksta i pokazao im da nije s tim kontekstom sve baš tako jednostavno – jer to bi možda bilo suviše intelektualno, a znamo da ministra Hasanbegovića jako nerviraju intelektualne rasprave (primjerice, one na Trećem programu HR), pa bi ih stoga najradije ukinuo. On se zaustavlja na tome da su sve njegove izjave izvučene iz konteksta, pa makar bile izvučene iz biltena zvanog Nezavisna Država Hrvatska, valjda kao što riba bude izvučena na udici iz vode, šireg konteksta. Ako joj tada ribič kaže: „Ti si takva i takva riba, živjela si među takvim i takvim ribama, ali sada te vidim, točno takvu kakva jesi, uzorak svoje vrste”, riba bi mu na to mogla reći: „Varaš se! Izvučena sam iz šireg konteksta. Tamo mi je bilo dobro, prema drugima svoje vrste bila sam dobra, a sada sam na vjetrometini i ugrožena. Vi me ugrožavate, i moje pravo da budem dobra riba. Ovaj krug civilizacije u koji sam sada izvučena ni najmanje mi se ne dopada i želim ga promijeniti.”
Sada samo imenicu riba zamijenite s imenicom nacist i dobit ćete nacista izvučenog iz konteksta. Prema našim strukturalistima s Banskih dvora, to više nije riba, samo mi to ne shvaćamo, jer nam fali kontekst. Možda je ptica ili vjeverica, ali riba definitivno nije.

Ravno, pa desno, prema jugoslavenstvu
Koji nam to kontekst fali kada kritički citiramo Hasanbegovića koji tisuće hrvatskih, pa i stranih, umjetnika, kulturnjaka, intelektualaca, znanstvenika i sveučilišnih profesora koji su potpisali peticiju za njegovu smjenu naziva starletama, jugokomunistima i Ce Tungovim cvijećem? Fali nam gledište iz njegove perspektive, očito, jer dok mi sami sebe ne doživljavamo kao komuniste niti poziramo pod Staljinovim slikama, netko tko njeguje simplificiranu, bipolarnu sliku svijeta, a pritom gleda s jedne strane te grube podjele, jedino tako i može. Taj netko nas dakle vadi iz šireg konteksta suvremenosti i Zapadnih civilizacijskih vrijednosti i upisuje u vlastiti konstrukt, svijet kakvog odavno nema, a koji kao takav možda nikada nije ni postojao. I dok se nitko od tisuća kulturnjaka ne poziva na komunizam i Jugoslaviju, Hasanbegović uporno priziva i komunizam i Jugoslaviju. Kako to?
Kad malo poslušamo hrvatske desničare, jasno vidimo da su zapravo oni jedini i istinski jugonostalgičari – nitko toliko ne priziva Jugoslaviju i komunizam kao oni, jer o čemu pričamo o tome i mislimo (da ne kažem, maštamo) pa ako ikome fali Jugoslavija, fali njima. Treba im kao gladnome kruha: s mišlju na nju liježu, s mišlju na nju se bude, jer kako drukčije objasniti toliku jugo-frekventnost u desničarskom diskursu doli latentnim jugoslavenstvom i jugonostalgijom. Njihovo domoljublje i hrvatstvo postoji samo u odnosu na nju, bez Jugoslavije nema ni njih, ni suvremene Hrvatske, ni njihovog domoljublja, velikih karijera, životnih uspjeha i afirmacija na tzv. državnim sisama. To da je Hrvatska bila mogućnost Jugoslavije, a ne mogućnost NDH, to oni znaju, to im i izjeda utrobu. Zato je toliko i mrze, a potajno i podsvjesno zapravo obožavaju, jer im je Hrvatsku omogućila upravo ona, a ne Hitler i NDH. Toliko o tome čije su riječi i argumenti zapravo izvađeni iz konteksta i tko je tu zapravo istinski jugonostalgičar.

Za fotomontaže spremni
I dok Karamarko i ostali filozofiraju o vađenju teksta iz konteksta, neki drugi pribjegavaju slikovitijim, manje intelektualnim poredbama, kakve su ministru kulture draže. Tako primjerice predsjednik HSP AS i potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš priziva sliku vađenja crijeva, ne iz konteksta, nego iz živog čovjeka. Kaže: „vadite crijeva Hasanbegoviću, pozivate na linč.” Za njega je kritika istoznačna s klanjem; onaj tko trpi kritiku taj kao da je zaklan, pa bolje ne kritizirajte, jer time zapravo ubijate. Zanimljivo kako desničari često pribjegavaju, poput sportskih komentatora, krvničkim – ratničkim, kanibalskim i mučiteljskim izrazima i metaforama: Raspudić je navodno pojeo Stankovića, onaj je onoga izmasakrirao, topovsko meso u udarnom terminu, egzekucija u posljednjoj minuti. Odakle to dolazi, ne znamo, a bojimo se i saznati, jer ono o čemu čovjek priča o tome i misli, to i priziva, kao desničari Jugoslaviju. Što na umu to na drumu, rekao bi narod. I dok slika prosutih crijeva očito golica Tepešov um, čiji nam je kontekst nepoznat, te slike naime, dotle desni portali s jadnim fotomontažama valjda ne vade crijeva Branku Grčiću i Marijani Mirt niti pozivaju na njihov linč s pravih i lažnih facebook-profila? To će lingvisti i strukturalisti s Banskih dvora nazvati nekako drugačije, sigurno ne jednakim terminima kao Hasanbegovićevog arijevskog druga Bujanca s četničkim suvenirima i kartonskom montažom Mirjane Rakić s petokrakom. Sasvim je normalno da jedna domoljub i ustaša koji je intervjuirao Šešelja posjeduje četničke kokarde, zaboga, vjerojatno je to plijen iz neke veličanstvene bitke, tu ne treba šireg konteksta, to se podrazumijeva. Njega se također ne treba montirati s nacističkim i četničkim obilježjima, on ih sam iznosi u javnost i nudi kontekst – te su suvenire skupljale silovane žene! Ništa logičnije od toga.

Vraćanje u kontekst
Bujanec: “Ne vadi me iz konteksta!”

Kao tipičnim kukavicama, dok su u gomili i u napadu, fašistima je kontekst zadnja rupa na svirali, ali kada kao individue stanu pred streljački vod krvožednih mikrofona odjednom zapomažu i traže utočište u kontekstu. „Za dom spremni” iz devedesetih nema porijeklo u četrdesetima, nego u operi, rekao bi Tepeš, nemojte izvlačiti iz konteksta. To je nešto poput katoličke ispovijedi: možeš do mile volje blebetati što hoćeš i raditi što hoćeš, ali kada treba doći na naplatu, tu je Bog, odnosno kontekst.
I konačno, netko od novinara koji svakodnevno imaju prilike uživo izvlačiti iz konteksta Karamarka i ministre, konačno bi im mogao pojasniti da prosvjed protiv Hasanbegovića nije zaoštravanje svjetonazorskih podjela i otvaranje ideološke fronte; naprotiv, imenovanje takve osobe ministrom je samo po sebi provociranje svjetonazorskih sukoba i otvaranje ideološke fronte, a da su prosvjedi i peticije samo prirodna reakcija. Bilo bi zanimljivo čuti kako bi to prvi strukturalist Vlade Tomislav Karamarko kontekstualizirao. Pa dajte, molim vas, kakve su to insinuacije, dokle više!? On je ozbiljan i iskusan čovjek, domoljub i branitelj sa splitske rive. Dajte, molim vas. Dokle više!?


Facebook komentari

Davor Ivankovac

Književni proleter i volonter, čita i piše kada mu to mačak Arthur dopusti, inače je beskompromisan.

Provjeri i ovo

Glansović: Netko mi je podmetnuo vodu s estrogenom! Pogledajte što su mi napravili!

  Jutros se ispred Hrvatskog državnog sabora okupljenim novinarima i prolaznicima obratio zastupnik Željko Glansović. …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

4 × 3 =