Početna / Istaknuto / VRAGOLIJE NA TRGU MARŠALA ILI KAKO JE I BERTU BRECHTU I MESARU HOLEČEKU PUKAO FILM

VRAGOLIJE NA TRGU MARŠALA ILI KAKO JE I BERTU BRECHTU I MESARU HOLEČEKU PUKAO FILM

hnk lidl

 

foto: Zoran Badanjak
foto: Zoran Badanjak

 

 

Piše: Snježana Banović

 

 

 

 

Ogorčen okrutnim gušenjem istočnonjemačkoga narodnog ustanka 1953. godine, veliki Bertolt Brecht je zavapio: “Ne bi li bilo jednostavnije da vlada raspusti narod i izabere neki drugi?”

Ideja je to koja bi se mogla parafrazirati pri analizi prve godine intendantskog mandata Dubravke Vrgoč u zagrebačkome HNK-u. Ne bi li bilo jednostavnije da osnivači, nakon drastičnog osipanja publike, otkazivanja predstava i jasnog napuštanja misije ovoga kazališta, raspuste ansamble i preostalu publiku pa da izaberu nove kad im se već toliko sviđa aktualna uprava?

Dočekana od mnoštva svojih medijskih i inih apologeta kao spasiteljica i reformatorica zapuštenoga devetnaestostoljetnog pogona kojem je bivša uprava (u žaru pogodovanja i sprege s moćnicima) opustošila blagajnu, ali uspjela zadržati pogon s ove strane ponora, Vrgoč je, da podsjetimo, već u svom programu bez financijskog i kadrovskog plana i valjana programa te još više s odlukama u prvim danima mandata, sama najavila brzu propast najvećega našega kazališta. Pametnome je bilo dosta već u rujnu prošle godine kad je s programa, ni kriv ni dužan, «odletio» već gotovo uvježbani Straussov Rosenkavalier te se s autorima predstave sad vodi skupi sudski proces zbog povrede ugovora.

No, bivša ministrica kulture, tada u kratkotrajnom, ali intenzivnom paktu s gradonačelnikom Bandićem, čiji je Vrgoč možda najodaniji kadar, i uz veliku podršku tadašnjeg predsjednika države, iščitala je u tom «programu» i u toj «osobi» (jer su po novoj modi ove naše kulturne politike nahvao od programa važnije «osobe») niz argumenata za «repozicioniranje» HNK-a na razinu europske i svjetske produkcije te obećala bez ikakve utemeljenosti čak i otvaranje nove scene na koju sebtw čeka već šest dugih desetljeća. I dok je mandat Zlatar Violić neslavno završio padom koji i danas odjekuje u našoj tzv. kulturi, mandat njezine intendantice, na razočaranje i zgražanje mnogih na sceni i oko nje, još uvijek traje.

Pa što je od našega središnjega kazališta ostalo nakon prve godine mandata Dubravke Vrgoč?
Samo u prošlom tjednu svjedočili smo otkazivanju izvedbi, polupraznom gledalištu, čak i – prvi put u povijesti, koliko je meni poznato – kinoprojekciji (red carpet svita uključena) te sramotnom 3D marketingu jeftinoga trgovačkog lanca na fasadi zgrade. Može li niže? Rječnikom Dimitrije Demetra, jednog od davnih utemeljitelja toga kazališta, reklo bi se da im još samo nedostaju «čarolijaši, imitatori majmuna i gimnastičari s dalekog Istoka». Bit će i toga, ako se ova intendantska tragedija nastavi.
Naime, u tom kazalištu nekazališnih čudesa kojeg uprava pretendira svrstati među vrhove europske i svjetske produkcije, (samo) ocjenjujući se s «maestralno» «iznimno», i «nikad prije viđeno», ništa nije onako kakvim se predstavlja: koprodukcije su zapravo obična, ali preskupa gostovanja od cca pola milijuna po izvedbi, a vlastiti programi se u mnogim segmentima ne mogu povezati s ustrojstvom, tradicijom, sadašnjim trenutkom i realnom vizijom ovako složene organizacije. I dok gledalište zjapi prazno, livade i livadsko-provincijalni adhoc eventi postaju topspot ove uprave. Predstavlja se čak i kao «nova praksa» kad prvaci Drame, Opere i Baleta nastupaju na otužno skrpljenim podijima po kvartovima, u trgovačkim centrima i u nouveauriche kičastim kavanama. Neki dan je za Schnitzlerovu Daleku zemlju prodano tek nekoliko ulaznica, stotinjak je podijeljeno prolaznicima. Prodaja pretplate je, kažu, podbacila za čak 40%, repertoar je autistična zbrka koja nimalo ne haje za vrijeme, prilike i prostor oko nas. Opera je u najtežem stanju, očito pred svojim trećim i najnesretnijim ukinućem u povijesti, rasipa im se ansambl, a nije puno bolje ni u Baletu u kojem se nastavljaju otkazi ugovora i samovoljni odlasci. Obnove prežvakanih opernih produkcija s gostima bez reputacije i glasa predstavljaju se kao premijere pa se za njih uz jednu kupljenu daje i jedna gratis ulaznica. Ovo je zasigurno prva uprava u povijesti koja ima prazno gledalište na Eri s onoga svijeta, najgledanijem našem opernom djelu uopće. Izvedbe su prečesto ispod razine osrednjosti, a u prime timeu priređuje se tzv. filozofski teatar koji nema veze s teatrom, ni s filozofijom, a ni s umjetnošću, već izričito s politikom. Festival svjetskog kazališta, fantomska manifestacija bez obilježja festivala čiji je status i dalje nejasan, a program slabašan, zapravo je privatni biznis intendantice i ravnatelja Drame uz obilatu Bandićevu subvenciju koja nadmašuje onu cijele hrvatske plesne scene. Jedino se ansambl Drame povećava novim kadrom i polako, ali sigurno pretvara u lošu kopiju ZKM-ova ansambla, iako one Zlataričine komorne scene nema ni na vidiku pa im pozornica HNK-a služi i kao malo (također poluprazno) gledalište. Fellner i Helmer tako su pretvoreni u luzere, a Miletić i Kršnjavi u jadnike bez vizije. Nadalje, sve su glasniji unutarnji glasi o rastućem mobbingu nad zaposlenicima koje se «muštra» na razne načine te se mnogi spašavaju odlaskom na duga bolovanja ili jednostavno odlaskom. Ravnatelji umjetničkih ansambala nemaju autonomiju, a kako bi i imali kad ih sve nadglasava medijski sveprisutna intendantica iako još uvijek nije svladala većinu glazbenih i produkcijsko-estetskih termina, imena i naslova pa se u javnosti blamira brkanjem Baranovića i Brkanovića, Straussa i Straussa, ali i ad hoc skrojenom terminologijom bez ikakva stručnog pokrića. Idemo dolje, tonemo dalje! – to je pravi moto prošle sezone.

Publika, kao vrlo osjetljiv organizam kojem treba dugo da se zarazi virusom pobune i reagira, uzvratila je udarac već na kraju prošle i na početku ove sezone. Baš poput onoga mesara Holečeka koji je na pokladni utorak 1919. godine protestno, kao pravi suvremeni gerilski gledatelj, napustio isto to gledalište usred predstave Vragolije, danas zaboravljenoga međuratnog hit-makera Pecije Petrovića, a u znak podrške Miroslavu Krleži za kojeg nije bilo mjesta u «rasporedu» Drame HNK-a. «Em sem i ja publikum kak i mladi gospon Krleža, ne dam se muštrati bedarijama i vragolijama sake vrste!» uzviknuo je uvaženi gospon Holeček i pričekao (baš kao i mladi Krleža na debut) pad uprave nevještog intendanta Ive Hreljanovića da se ponovno zavali u crveni pliš na ondašnjem Trgu kralja Aleksandra.

HNK je, to je evidentno, dostigao svoje povijesno dno, premašivši čak i turbulentna razdoblja obojice braće Hreljanovića (bili su u moći i modi gotovo poput naših Stazića, no srećom mnogo kraće), te mu je perspektiva sasvim neizvjesna. Kako je tako nešto moguće? Jednostavno.
Dubravka Vrgoč koja (za naš novac) boravi češće u Parizu nego u Zagrebu, svojim je nefunkcionalnim načinom upravljanja, od prvoga dana uronila u rijetko viđeni autoritarni hedonizam i u repertoarno-organizacijsku i medijsku provincijalizaciju koja se ponajviše očituje u kaotičnoj eksploataciji vlastitih resursa, a sve radi punjenja blagajne, vlastite slave i političke podrške vladajućih. U isto vrijeme odvija se komercijalizacija repertoara, predstavljačkog stila i komunikacije s publikom. Pritom se ignorira i izbjegava svaka iole kritička analiza jer se i najveća većina medija nalaze pod komercijalnim pritiskom i političko-interesnom paskom. Daleko je to od izvrsnosti kojom se hvali Dubravka Vrgoč jer se zna da su izvrsni samo oni koji «uspijevaju uskladiti svoju tradicionalnu reputaciju sa sposobnošću da inspiriraju i zadive u savremenom kulturnom kontekstu» (D. Klaić). Šire rečeno – da bi preživjelo i da bi ostvarilo bogatu edukacijsku, diskurzivnu i društveno svjesnu misiju, svako javno kazalište mora podcrtati svoj jedinstveni karakter, usmjeriti svoju produkciju u što veću specifičnost, izazovei konfrontiranost prema društvu.
Najkraće, a i po već spomenutom i danas tako nedostižnom Brechtu, ali i prostodušnome mesaru Holečeku s Dolca, taj bi aksiom glasio: Čak i na livadi i u mesnici, cijena veličine zove se odgovornost, a ne samohvala bez pokrića.

29. IX. 2015.

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Kako živjeti antifašizam?

  Ako živiš u državi u kojoj se strukture vlasti srame antifašizma kao civilizacijske tekovine, …

Jedan komentar

  1. Sve je tako, odnosno još i gore. Dokle? Kako je moguća jedna Vrgoč u gradu koji je nekad držao do sebe i imao nekih kriterija? Je li sve to neki ružan san? Ljudi mjesečare, ništa se ne mijenja, vrijeme ide. HNK ide prema samoukinuću, nova je uprava postavljena s očitom svrhom njegove likvidacije. Problem je u sljedećem: ansamble se može rastjerati, ali je publiku nemoguće privesti. Hoće se dokazati da publika sama teži ukidanju genijalno vođene Kuće. To je smisao Brechtove pošalice. A taj smisao u osnovi nije uopće šaljiv. Za sanaciju kulturne štete koju proizvode Vrgač i trabanti trebat će mnogo godina. Sada je na snazi borbena parola: Čim čim gore, tim tim bolje! Još jednom pitamo: Dokle?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

1 × 1 =