Početna / Istaknuto / “Za koji jezik treba da se rodim?”

“Za koji jezik treba da se rodim?”

Kako je Draža Mihajlović

U Njemačkoj su svibanj i lipanj puni blagdana, praznika, neradnih i radnih dana pretvorenih u neradne – sve se slavi, svaki je razlog dovoljno dobar – država, crkva, nema veze, hrvatski se čovjek osjeća skoro ko svoj na svome. Valja se, bogami, za sve te dane pripremiti, a to znači da je posjeta nekom trgovačkom centru neizbježna.
Alzo, trgovački centar, dvije pokretne trake od 7 ujutro do 22 navečer ne staju. Ja se vozim prema gore, a on prema dolje. Muško, trideset i nešto godina, stotinjak kila, visok, jak, tamna kosa, brada, na njemačkom razgovara s djevojčicom pokraj sebe. Vrlo mu je slična i pretpostavljam da mu je kćer.
Tip, zapravo, uopće nije moj tip, dapače – ružan mi je, ali ga gledam, kao da tražim razlog zašto ga gledam – i onda ga nađem: na desnoj podlaktici, velik, crn, bradat, brkat, sa šajkačom na glavi – Draža. Sjediniše se njih dvojica ružnih na jednoj širokoj bijeloj podlaktici u bolnom procesu tetoviranja, koji je ovog mlađeg po junačkoj izdržljivosti i spremnosti da za svoje ideje trpi i žrtvuje se, približio njegovom velikom povijesnom uzoru i učinio ga dostojnim da ga nosi na sebi, kao vanjski znak svoje unutarnje truleži, možda zauvijek, a možda i ne, jer ipak postoje i laserske tehnike otklanjanja tragova iz prošlosti, koje su na nedužnim podlakticama, nadlakticama, ramenima, leđima, prsima i inim dijelovima tijela ostavile sadašnje i/ili bivše ljubavi, vojske, pijanstva, ideologije, pripadnosti određenoj drustvenoj skupini… U svemu ovome važna je činjenica da je nositelj Dražine glave na više nego vidljivom mjestu, što je više nego očiti politički statement, sa – po svim optičkim kriterijima više nego očito – svojom kćeri, razgovarao na jeziku koji mu više nego očito nije materinji.
Pa kakva su ovo došla vremena, da ja, koja na pitanje o nacionalnoj pripadnosti u npr. formularima odgovaram sa “Hrvatica”, ali se ne naježim od ugode i nacionalnog osjećaja na neke domovinske zvuke i zučice, svoju djecu, koja k tome odrastaju u zemlji svoga oca i mogla bi, komotno, uz dominatan jezik zemlje u kojoj žive, te sve svjetske jezike koje uče u skoli, zanemariti taj još jedan koji im često samo ide na živce, učim hrvatskom jeziku, maltretiram ih da mi pričaju o stvarima iz svojih života na hrvatskom, hoću da i međusobno govore hrvatski, a svi veliki Hrvati iz mog susjedstva, a vidim bogami i Srbi, sa svojom djecom piče po njemačkom. I dok im po balkonima vijore državne zastave, vrtni patuljci nose kapice u domovinskim bojama, dok daju bosti svoja tijela iglama prepunim tinte koje na ponosnim hrvatskim/srpskim prsima/podlakticama, nebitno, šaraju i sitno vežu velike nacionalne simbole – od križeva svakojakih, šahovnica, orlova, pa sve do lika nekog nedvojbeno i nesumnjivo ratnog zločinca, oni su možda i sami zaboravili svoj materinji jezik, možda ga nikad nisu ni naučili, ali će svakako propustiti naučiti svoju djecu jezik njihovih baka i djedova, ne zato jer su proučili razne definicije nacije, pa znaju da se na jezik, kao jedan od (mogućih) tvoridbenih faktora nacije, od definicije do definicije drugačije gleda: nego zato jer se nacionalistički glup može biti na bilo kojem jeziku.
Ne mora to nužno biti materinji.
U svemu tome slaba mi je utjeha što valjda ni imena svoga dragog Draže ili svoga jos draže(g) Ante ne izgovaraju kako treba: jer zvučno i jezikom po tvrdom nepcu zarolano slavensko “r” nije isto što i njemačko “r” koje se stvara vibracijom uvule na vrhu grla, a ni široko, otvoreno slavensko “e” na kraju riječi govornici njemačkog jezika ne mogu izgovoriti kako spada, pa barem na razini izgovora, i Draža i Ante ostaju ono što zapravo i jesu – nakarade nakaradne.

Milena Nedjeljka Horvat


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

Igra (valjda) počinje, ishod neizvjestan

  Ne znam zašto se izbjegava reći da je Ivica Todorić, gradeći „Agrokor“ kako ga …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

4 − 4 =