Početna / Dnevni Komentar / Za volontiranje spremni

Za volontiranje spremni

Za volontiranje spremni

Dana 04. listopada ove godina na portalu Dnevno.hr objavljen je članak pod naslovom Nikad osvojen Nuštar kojega je potpisala Snježana Vučković. U članku se, uz dosta dramatike i nezaobilazne domoljubne patetike i standardnih domovinskoratnih klišeja, donosi pregled ratnih zbivanja u općinu Nuštar nedaleko Vinkovaca, s naglaskom na prvi tjedan listopada 1991. i ulične borbe koje su se tada odigrale. O vjerodostojnosti opisanih događaja neki nepovjerljivi čitatelj još bi se mogao i informirati konzultirajući se s relevantnom literaturom i živim svjedocima događaja, mi ostanimo pri uvjerenju da se sve opisano doista tako i dogodilo. U čemu je onda problem s tim tekstom? U ničemu zapravo, čak ni u tome što rečeni tekst nije napisala potpisana Snježana Vučković, nego ga je od riječi do riječi, od zareza do točke prepisala, doslovce kopipejstala od potpisnika ovih redaka. Koji međutim sve to promatra ravnodušno, čak i s određenim zadovoljstvom, iz raznoraznih razloga, počevši od toga da je tzv. domoljubima svjesno podvalio senzacionalistički diskurs, na njihovo zadovoljstvo, i pritom ostao nepotpisan. Kako je do toga došlo?

Povijest i historija

Kada su me za prethodne dane obrane Nuštra, godine 2014., predstavnici razjedinjenih i međusobno posvađanih braniteljskih udruga iz Nuštra i Vukovara zamolili da za medije napišem tekst, s obzirom da sa svim prethodnim tekstovima nisu bili zadovoljni, prihvatio sam se toga uz punu svijest da je riječ o volonterskom radu, i tu nisam vidio problem. Moja dobra volja. No s prvim tekstom, u kojemu sam se služio vojnom, povijesnom, publicističkom i memoarskom literaturom, nisu bili zadovoljni. Oni hoće krv, znoj, eksplozije, kaos, smrad leševa, a ne isticanje postrojbi i pojedinaca. Ok, napisao sam drugi, esejistički, bez puno suhoparnih podataka i kronologije. Nisu zadovoljni, bljedunjavo je, hoće da gore kuće i tenkovi, smrdi barut i krv, svinje razvlače leševe, kokoši im kljucaju oči i tako dalje i tome slično. Tekst je trebao u medije sutradan, pa sam se u neprilici sjetio genijalnog Austrijanca Thomasa Bernharda, koji je svoj književni stil brusio pišući senzacionalističke priloge za crnu kroniku, kako je sam rekao:

Uvek sam pomagao izvestan uspeh lista tako što sam pisao vesti u kojima sam lagao i preterivao. Kad bi neka kuća bila zapaljena, ne bih rekao jedna kuća, nego šest kuća, u kojima je bilo na stotine svinja. Onda bi oni rekli: Fali nam svinjarija i ja bih napisao: Leševi su bili ugljenisani, a miris se rasprostirao u radijusu od dvadeset kilometara. (Migel Saens: Biografija Tomasa Bernharda, LOM, 2014., preveo Igor Marojević)

Pa sam pisao:

Dramatične i zastrašujuće slike sela tih su dana obišle svijet: tijela ljudi i životinjske lešine ležale su po ulicama, podivljale i preplašene životinje su lutale selom, dimili su se ostaci neprijateljskog oklopa, a stotine kuća je plamtjelo i urušavalo se. Toga dana uništeno je osam srpskih tenkova i četiri transportera, što je selo pretvorilo u drugo groblje neprijateljskih tenkova, nalik onome na Trpinjskoj cesti. Idućeg prijepodneva avioni JNA i teško topništvo zasipali su selo novim granatama i bombama, što je sprječavalo pripadnike saniteta da uklanjanje leševa životinja i ljudi sa ulica obave istoga trena.

Za volontiranje spremni
“Moj naklon.” Thomas Bernhard

I sve tako i u tome stilu. Ne treba ni reći da je to bilo ono što su htjeli, apokaliptičan tekst o tome kako goloruki školarci, učitelji i poljoprivrednici razbijaju desetine tenkova JNA i stotine četnika naoružanih do zuba – samo su u moju dramu još ubacili obvezne klišeje o krunicama oko vrata i sl., što je dodatno pojačalo opći dojam. Članak naslova I opet Nuštar – zaboravljena bitka Domovinskog rata tih su dana prenijeli, u cijelosti ili djelomično, na razne načine potpisanog i nepotpisanog, svi desničarski i katolički portali (Narod, Laudato, Braniteljski portal, Kamenjar, čak i Večernji list itd., itd.), rečenice su citirane i u središnjem dnevniku HRT-a, a njegov parodijski potencijal uočio je tek jedan komentator, i to neki Srbin, te je odmah popljuvan od strane uspaljenih hrvatskih komentatora. Iz nekog razloga nigdje nisam bio naveden kao autor, što me je malo začudilo, ali sam odahnuo ne postavljajući pitanja. Tko uopće želi to potpisati? Ionako sam volontirao.

Historija i mit

Na tome bi za mene sve završilo da nisam vidio kako ove godine na mojem volonterskom radu netko drugi uredno skuplja honorare. Kada sam predstavnike razjedinjenih braniteljskih udruga upitao o »visini honorara« na spomenutom portalu i »cijeni domoljublja« naišao sam na nerazumijevanje. Što znači to cijena domoljublja? To me nije iznenadilo, samo sam tražio potvrdu za svoje slutnje, e da bih izvukao nekoliko zanimljivih zapažanja.
Prvo, tzv. hrvatski domoljubi o ratu još uvijek razmišljaju (da ne kažem maštaju) kao o hiperboliziranoj mistifikaciji deseteračkog herojstva začinjenoj uspaljenom domoljubnom i vjerskom patetikom i klišejima, kao u filmovima iz devedesetih: usmrđeni divljaci pucaju po nama dok sviramo violončela i molimo Očenaš. Umiremo s Matošem na usnama i krunicom oko vrata usred kataklizmičkih prizora. Oni nas metkom, mi njih molitvom. Ne kažem da tako doista nije bilo, ali ja to, kao i većina međusobno posvađanih branitelja iz razjedinjenih udruga, ne mogu osobno posvjedočiti. Nisam bio tamo, kao ni većina njih; Nuštar su tih dana, možemo saznati ako smo voljni, u kaotičnom oružanom sukobu (a ne bitci s razrađenim strategijama napada i obrane) između malobrojnijih ali očito dobro naoružanih branitelja s jedne i šeprtljave, natrule i nemotivirane Armije s druge strane obranili poglavito Vukovarci, Vinkovčani, Đakovčani, Varaždinci i ostali pridošlice iz raznih krajeva. Da, bilo je i domaćih, broje se poimence i na prste, potiho, ili čak ne.

Za volontiranje spremni
“A di si ti volontirao dvije i petnaeste?”

Predodžba o ratu je groteskni hibrid između holivudske pucačine i hrvatske filmske uljudbe; odatle želja i potreba za krupnim planovima i neisticanjem pojedinaca; rat je nešto što se događa drugdje i drugima, tamo gdje nas nema, a ta prazna mjesta (traumatična jezgra) na kojima smo trebali stajati i zaslužiti ovu mirovinu nekako se moraju popuniti, pa se popunjavaju bombastičnim, ponekad i apstraktnim označiteljima; naše neznanje i odsustvo kamuflira se velikim riječima, a što je praznina veća, to su riječi teže. Holivudska akcija. Prije povijesti uvijek je mit, a mi političku stvarnost i bližu povijest još uvijek najradije opisujemo mitskim pričama (zato se toliko palimo na Thompsona), i tu smo gdje jesmo. Iza devet sela. Plivamo u privilegijama i nezasluženim mirovinama, dok drugi volontiraju za nas. Baš zato nam ratno svjedočanstvo može napisati netko tko je tada imao nepunih osam godina, a fizički bio odsutan (3 kilometra, što je bliže od mnogih s penzijama i ordenjem).

Drugo, autorska prava i plaćanje nečijeg truda njima su nepoznati pojmovi. Čak i kada se netko naknadno okoristi na nečijem volontiranju. Da ne bude zabune, nerazumijevanje na koje sam naišao je elementarno; nema zavjere protiv mene, nema svjesne prevare, nema izmotavanja – oni naprosto ne razumiju zašto je krađa, okorištavanje nečijim radom i otimanje tuđeg intelektualnog vlasništva nešto loše i neprihvatljivo; tih koncepata nema u njihovom moralnom sklopu i sustavu vrijednosti, što je logično: tko nema dana radnog staža taj ne poznaje vrijednosti rada niti cijeni tuđi rad – rad je za takve sramotan, čak i sumnjiv, za domovinu se jedino volontira, a tko očekuje da mu se plati, taj mora da je komunist. Samo komunisti brbljaju o poslu, radnom vremenu i plaći. Da je krađa problem, bio bih u zatvoru, misli tzv. domoljub, a evo nisam u zatvoru. Ergo, krađa nije problem. Jesu li branitelji u ratu volontirali za domovinu, druga je priča.

Treće, praćenje širenja i komentiranja toga članka i dijelova članka već drugu godinu zaredom od Večernjaka i HRT-a pa sve do najopskurnijih ustaških web-pećina brdovitog Balkana navelo me na zanimljivu usporedbu: domoljublje je poput jednostaničnog organizma, kopipejsta se po glavi stanovnika u neizmijenjenom obliku, umnožavaju se eksponencijalno kopije bez originala, a za to im treba tek malo kisika i vlage, što se u glavama domaćina uglavnom uspije naći, i tako, bez puno truda, sve ih je više i više, a domovini sve lošije. U gomili je toplo, rekao je Krleža, a znamo što je još dodao.

I ono najbitnije, cijena domoljublja očito je u visini jednog honorara Dnevno.hr-a. Ne znam koliko je to, ali sigurno ne mnogo. Da nacrtam još jednom: govorim o cijeni, jer ja sam odradio džabe, a za produkt moga rada neki veći domoljub od mene dobio je nešto. Srećom, zapravo, pa me nisu pustili da pišem po svome, jer u tom bi slučaju dobili najbolji tekst o ratu ikada, a to bi nas stavilo u neugodniju situaciju. Tada bi mi možda bilo stalo te bih se osjećao pokradenim, a ovako sam čak i na dobitku. Stoga moram ponoviti da mi se iskreno jebe koliki je honorar stanovita Vučkovićka pokupila za taj članak i je li uopće; s tim i takvim portalima ni ne želim imati išta, kao što ne želim biti potpisan na takvom tekstu, naručenom i naknadno »uljepšanom«; naprotiv, pouke koje sam izvukao iz ovoga, još se pritom zabavljajući, neprocjenjive su. Mislim ono, volonterske.


Facebook komentari

Davor Ivankovac

Književni proleter i volonter, čita i piše kada mu to mačak Arthur dopusti, inače je beskompromisan.

Provjeri i ovo

BJELOGLAVI SUPOVI ODLETJELI U SMRT (je li ovo kraj SUPer priče?)

I tako pjevaju Joe Cocker i Jennifer Warnes: ”Tko zna što donosi sutra u svijetu …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

19 − 18 =