Početna / Kolumne / Gost Kolumnist / Zadah klerofašizma

Zadah klerofašizma

kapitalizamfasizam

 

goran kovačević

 


Piše: Goran Kovačević

 

 

Svake godine u ovo vrijeme svjedočimo povijesnom revizionizmu od strane desnice. Ove godine desnica je pronašla heroinu u liku predsjednice Kitarović koja svojim najnovijim potezom i objavom na svojoj službenoj fb stranici izjednačava fašizam i komunizam te radi tipičan revizionizam kakav je, nažalost, već dugo prisutan u Hrvatskoj.

Predsjednica Kitarović očito ne razumije ili jednostavno ne želi razumjeti da se između fašizma i komunizma nikako ne može staviti znak jednakosti.
Ne razumije – ili opet bolje reći ne želi razumjeti – da je fašizam zločinačka ideologija u samoj svojoj biti, fašizam se kao ideologija temelji na rasizmu, diskriminaciji, genocidu i istrebljenju nepoćudnih, “nižih“ rasa, da bi se oslobodio životni prostor za takozvanu “arijevsku rasu“.
Komunizam kojeg predsjednica želi izjednačiti sa fašizmom s druge strane se zalaže za oslobođenje radništva. Temelj komunizma je borba za oslobođenje od kapitalističke eksploatacije, a potom i borba za oslobođenje čovječanstva od svakog drugog vida eksploatacije i tlačenja, borba za besklasno društvo i emancipaciju čovjeka.

Desnica će do ovdje već na sav glas početi neartikulirano zavijati o “komunističkim zločinima“ kao o neoborivom dokazu kako je komunizam zločinačka ideologija. Je li bilo zločina počinjenih u ime komunizma? Da bilo ih je, to nitko ne poriče, potrebno je reći da se tu radi najprije o desnim skretanjima komunističkih vođa kao što su bili naprimjer Staljin i potom posljedično o degradaciji boljševičke partije kojom je upravljao, a prvi su životima za to platili upravo oni prvi boljševici koji su i iznjeli Oktobarsku revoluciju, kao i degradaciji svih onih partija na koje je Staljin, nažalost, imao veliki utjecaj.

No, je li zato komunizam zločinačka ideologija? Pa danas se u ime demokracije i ljudskih prava rade bezbrojni zločini od strane imperijalističkih sila zapada, znači li to da je demokracija kao takva zločinačka ideologija ili zločinački sistem? Hoćemo li odbaciti i zabraniti demokraciju zbog imperijalističkih zločina počinjenih u njezino ime? Ne zaboravimo niti sve one zločine počinjene u prvom redu od strane Katoličke Crkve u ime Krščanstva, u ime vjere, u ime Boga.
Trebam li podsjećati na inkviziciju i spaljivanje živih žena na lomači radi suludih optužbi da su vještice? Treba li podsjećati na križarske ratove? Na sprave za mučenje? Na prodaju otkupa grijeha? Na krađu desetine seljacima od strane Crkve? Znače li svi ti zločini počinjeni u ime Krščanstva to da je Kršćanstvo kao takvo zločinačka ideologija ili religija i da ga treba zabraniti? Treba li podsjećati na sve zločine koji se danas čine u Siriji i Iraku od strane ISIL-a, također u ime Islama, religije, vjere, Boga? Znači li to da je Islam zločinačka ideologija ili religija? Znače li svi ti zločini koji su počinjeni kroz povijest u ime raznih religija, raznih vjerovanja i raznih bogova, da su religije kao takve zločinačke i da ih treba zabraniti? Trebamo li zabraniti demokraciju zbog zločina koji su počinjeni i koji se i dalje čine u njeno ime?
Ako je odgovor ne, ako je odgovor da pojedine imperijalističke sile koriste demokraciju za vlastite interese te da je zloupotrebljavaju, zašto se onda uporno pokušava izjednačiti komunizam i fašizam? Zašto se uporno pokušava komunizam proglasiti zločinačkom ideologijom – kada je jasno da on to nije?

Može li biti da je to pokušaj ekstremne, profašističke desnice da se opere od vlastite prošlosti prikazujućidrugu stranu kao jednako lošu?

 

Kmečanje na Bleiburgu za propalom NDH

 

ustaskisimboliKakvu nam poruku šalje predsjednica Kitarović kada vraća pokroviteljstvo nad ustaškim orgijanjem na Bleiburgu? Kakvu nam to poruku šalje kada izjednačava nevine žrtve fašizma iz Jasenovca sa zasluženom kaznom likvidiranih fašista na Bleiburgu koji nisu prestali sa borbenim djelovanjima čak niti pet dana nakon službenog kraja rata te su bili svjesni da mogu biti proglašeni franktirerima.

Treba se zapitati koja se to tragedija dogodila na Bleiburškom polju? Pa zar nisu tada konačno razoružani ostaci odmetnutih kvislinških vojski i to 7 dana nakon završetka rata. I to bi trebala biti  tragedija? Za koga?
Za ustaše, kvislinge, fašističke okupatore možda, no za hrvatski narod sigurno ne, jer kvislinzi i kolaboracionisti, kao sluge okupatora, su ono najgore što neki narod može dati. Dakle toga dana 1945. na Bleiburškom polju nema nikakvih hrvatskih vojnika, već samo ostaci odmetnutih kvislinških vojski. To što su neki od njih po nacionalnosti Hrvati ne mijenja maligni karakter odmetnute zločinačke bulumente.
Još jedan mit koji se uporno ponavlja jest da je hrvatski narod u strahu od partizana pratio tu fašističko kvinslišku vojsku, no koji to hrvatski narod?

Nije li možda partizanski pokret otpora – predvođen komunistima na čelu sa Josipom Brozom Titom – bio pokret otpora, kako hrvatskog tako i svih ostalih naroda na ovim prostorima?
Nije li možda u partizanskim redovima bilo najviše upravo Hrvata što je jasan znak da hrvati NDH nisu smatrali svojom državom niti da kvislinšku ustašku vojsku nisu smatrali svojom vojskom nego su otišli u šumu da bi se protiv nje i protiv okupatora borili? Nije li možda upravo partizanski pokret otpora udario pečat antifašizma hrvatskom narodu i državi i time osigurao i narodu i državi pravo na opstanak? Bez tog herojskog otpora fašizmu bila bi između ostalog restituirana i Kraljevina Jugoslavija kao unitarna država, a “Kraljevska vojska u otadžbini” pod zapovjedništvom Draže Mihailovića bila bi legalna OS te države. Zašto su onda isti oni koji su organizirali logore smrti i provodili rasne zakone,  i pokušali istrijebiti “nepodobne“ bilo po rasnoj, nacionalnoj ili vjerskoj osnovi, očekivali da će ih netko poštediti?Odakle im takva suluda ideja da će im se iskazati milost i zaštita od progona za najmonstruoznije zločine koje su činili od prvog do zadnjeg dana rata?
Nitko od njh nije bježao od zlih partizana, već su pokušali pobjeći od odgovornosti za sva zlodjela koja su počinili.

Prema svjedočenju samog ustaškog pukovnika D. Crljena, ustaše su bile svjesne da mogu biti proglašeni franktirerima (borcima izvan zakona). “Svaki onaj pripadanik OS koji ne položi oružje do roka određenog aktom o kapitulaciji već nastavi s oružanim djelovanjem, prevodi se u status odmetnika i na njega se zaštitne odredbe međunarodnog ratnog prava ne primjenjuju.“

( http://www.ena.lu/act_military_surrender_berlin_1945-02-3797 )
Ustaški kvislinzi ni pet dana poslije toga roka nisu položili oružje i prestali sa oružanim djelovanjem, pa se 13. 05. kod Prevalje dogodila bitka koja je završila s velikim brojem mrtvih, prema tome radi se o odmetnutim kvislinzima, čija “država” je s bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke prestala postojati. Dakle, kako su se mogli pozivati na primjenu dokumenata koje sami nisu poštivali?

 

Isto tako naši desničari trebaju si konačno utuviti u glavu da za zemlje Antifašističke koalicije, ratne pobjednike, činom okupacije Kraljevine Jugoslavije, ta država nije prestala postojati. Njih se unutranje ustrojstvio i teritorijalna podjela koju su proveli okupatori radi lakšeg upravljanja uopće nije ticala niti je proizvodila ikakvi pravni učinak. Fašistička NDH za Saveznike uopće nije postojala.
A da je tome tako pokazali su i zaključci Teheranske konferencije “velike trojice”:
a) da poslije rata neće opstati nijedna državna ili paradržavna tvorevina uspostavljena voljom fašista, nacista ili militarista i b) da će poslije rata biti Jugoslavija.
Pobjeda nad fašizmom značila je svladavanje sila mraka, pa se antifašizam danas smatra tečevinom civilizacije. Sva ova kmečanja desničara, sve ove “komemoracije” na Bleiburgu i sve ono što se krije pod “zločin je zločin i žrtva je žrtva” su napad na antifašizam, sve to su pokušaji preživjelih ustaša, neoustaša, klerofašista i njihovih simpatizera i ljubitelja, da kao ratni gubitnici revidiraju povijest i da postignu danas ono što nisu uspjeli prije 70-tak godina, odnosno da naprave reviziju ishoda 2. Svjetskog rata i sude ratnim pobjednicima. O tome najzornije svjedoče brojne mantije, te one ustaške zastave, značke, uniforme, kape, pozdravi “Za Dom spremni“,  te dignute desnice u zraku, koje su dekor svake “komemoracije” na Bleiburškom polju, kod Jazovke i drugdje.

To je i vrijeme u kojem se kolaboracionistima diljemEvrope presuđivalo po “kratkom postupku”, na primjer u Francuskoj je desnica tvrdila da je francuski “Maquis” krajem rata, bez suda i suđenja, likvidirao 105.000 kolaboracionista, General de Gaulle spominje brojku od 10.842, dakle deset puta manju. Pritom je dodao: “Ta je brojka bolna, ali je ograničena s obzirom na to koliko su groznih zločina počinili (fašisti) i kakve su njihove posljedice”. (Herbert Lotman: L’ epuration)

A kao nastavak na ovu sve otvoreniju fašizaciju društva dolazi nam peticija koju su potpisali ljudi kao što jeakademik Josip Pečarić,pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, sisački biskup Vlado Košić, nogometaš Josip Šimunić, akademik Stanko Popović, bivši ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest Mirko Valentić, predsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta Zvonimir Šeparović, odvjetnik Zvonimir Hodak, bivši politički emigrant Nikola Štedul, don Anđelko Kaćunko, franjevac Miljenko Stojić, Velimir Bujanec, te mnogi drugi, a kojom se traži od predsjednice države i predsjednika HDZ-a, Tomislava Karamarka, da se ustaški pozdrav “za dom spremni“, pod kojim su ljudi ubijani, odvođeni u logore smrti i uništavani, uvede u službenu vojnu upotrebu.

 

Slika govori više od tisuću riječi - Biskup Košić na dočeku ratnog zločnica Kordića
Slika govori više od tisuću riječi – Biskup Košić na dočeku ratnog zločnica Kordića

 

Zadah klerofašizma

 

Nažalost u povijesnom revizionizmu i propagiranju fašizma, kao što se može vidjeti i iz popisa potpisnika ove peticije među koima su i biskupi, ne zaostaje niti Crkva kao jedno od najčvršćih utočišta svake vrste reakcije, klerofašizma i opčenito desničarskog primitivizma i nacionalizma, štoviše, ona je predvodnica ovih društvenih zbivanja pa tako ne čudi da se u Palmotićevoj ulici organiziraju mise za fašista i poglavnika NDH, Pavelića, ne čudi niti da se sa oltara čuju pozivi na novu “Oluju“, ne čudi niti da se sa oltara čuju hvalospjeve za fašističko kvinslišku tvorevinu NDH i slavljenje 10. travnja kada je ista osnovana. Imali smo tako nedavno prilike svjedociti i proglasu crkve u kojem se traži da se prestane obilježavati Dan antifašističke borbe, a odmah zatim smo “saznali“ od kardinala Božanića da su Hrvati 1990. godine odbacili “komunistički totalitarizam“, iako, Hrvati nisu nikada i nigdje se imali priliku izjasniti o promjeni društveno ekonomskog sistema te želji za uvođenjem kapitalizma. Ono o čemu su Hrvati imali priliku odlučiti putem referenduma, bilo je o izlasku iz SFRJ, a nikako, kako to želi revizionistička Crkva pokazati, o društveno ekonomskom sistemu.

O takozvanoj liberalnoj ili buržoaskoj demokraciji, parlamentarizmu, uvođenju kapitalizma te početku pljačke društvene socijalističke imovine, a koju je narod u SR Hrvatskoj stvarao punih 40tak godina, kroz pretvorbu pa potom i privatizaciju nas nije nikada i nitko pitao. To su nam sve uvalili zajedno sa odvajanjem od Jugoslavije, nikada nismo imali referendum na kojem bi odlučivali o društvenom uređenju. I iako bi tada, u to vrijeme kada je narod bio opijen lažima kako ćemo postati nova Švicarska, vjerojatno i takav referendum prošao te rezultirao odabirom kapitalizma, to ne umanjuje činjenicu da ga ipak nismo nikada demokratski izabrali i da je ono što tvrdi nadbiskup Božanić jendostavno laž koju on svjesno izgovara. Koliko daleo ide Crkveno ludilo pokazuje i objava službenog glasila Crkve “Glasa Koncila“ da je npr. srednji vijek bio najhumanije doba u povijesti!?

Ništa nas od toga ne treba niti najmanje čuditi, niti laži svečenika, nadbiskupa, kardinala i ostalih iz crkvene hijarhije, niti njihovi pokušaji revizionizma, niti služenje mise za Pavelica, niti podrška crkve osuđenim ratnim zločincima kao što su npr. Dario Kordić ili Branimir Glavaš ili podrška osuđenom teroristu Zvonku Bušiću , niti negiranje ustaških zločina,kada znamo povijest 20 stoljeća i crkveno djelovanje u to doba. Pa pogledajmo malo vezu Katoličke Crkve sa fašizmom tj. razvoj klerofašizma…

Katolička crkva je, osim svesrdne podrške ustaškom režimu i fašističkoj tvorevini NDH gdje su svečenici aktivno sudjelovali u zločinima, recimo kao primjer, poznat je Miroslav Filipović Majstorović, franjevački svećenik te ustaški bojnik a kojeg su zatvorenici prozvali “fra sotona“, također podržavala fašizam diljem Evrope.

Pa je tako Crkva u Italiji Lateranskim ugovorom kojeg je potpisala sa Mussolinijem kao sa predsjednikom vlade a u ime kralja Viktora Emanuela III katolicizmu osigurala status državne religije te je tim ugovorom Italija također priznala i suverenost Vatikana. U ime crkve te pape Pia XI ugovor je potpisan od strane tajnika kardinala Pietro Gasparri. Mussolinija je papa, nakon što je ovaj potpisao Lateranski ugovor, okvalificirao kao ‘čovjeka kojeg vodi Božja providnost’. Mussolini isto tako 1932. godine od pape prima Zlatnu ostrugu, jedno od najviših odlikovanja koje dodjeljuje Država Vatikanskog Grada. Vatikan je također podupro i talijansku invaziju na Abesiniju, i to pod izgovorom da su talijanski vojnici nositelji kršćanskih vrijednosti jer su valjda rat, ubojstva i progoni “krščanske vriednosti“, kako bi se to moglo sasvim “slučajno“ zaključiti gledajući postupke katoličke crkve kroz povijest. Ti su dobri ‘Kristovi ratnici’ počinili nebrojene grozote nad abesinskim ‘barbarima’ kao što je, primjerice, upotreba iperita.

 

Za vrijeme Španjolskog građanskog rata Crkva je pomagala fašiste, a svećenici i biskupi su blagoslivljali Francove topove, raskošno i uz Te Deum (ranokršćanski napjev, op. prev.) slavili njegove pobjede protiv legitimne republikanske vlade (koje je privela kraju privilegije klera). Rat je odnio oko milijun života, a Franco je dao streljati sve zarobljenike. Pokazao je da je prepoznao pomoć svojih svetih saveznika imenujući razne članove Opus Deia u svoju vladu. Utjecaj Opusa Dei je rasla s Francovom diktaturom, sve do točke kad je više od polovice ministara bilo iz redova ove časne katoličke institucije. Franco je zabranio sve religije osim, očito, katoličke. Vatikan nikad nije osudio taj progon.

U Belgiji je katolička crkva podržala fašistički pokret Reksizam (ime potječe od Christus Rex), na čelu je kojeg bio pobožni Leon Degrelle. Na njega su kasnije utjecale Hitlerove ideje. Tijekom Drugog svjetskog rata Degrelle se okreće službenom nacizmu te vodi SS Wallonie, u kojoj su bili i kapelani. Otac Cyriel Verschaeva je postao kapelan SS Langemarck

Tijekom Drugog je svjetskog rata Vatikan je bio vrlo dobro upoznat s nacističkim zločinima. Papa je Pio XII. pomislio osuditi naciste, ali je odustao zbog svog zadrtog antikomunizma, misleći da bi Sovjetska pobjeda bila gora od nacizma (Vatikan je držao Hitlerovu invaziju na SSSR ‘križarskim pohodom protiv boljševizma’). U poruci odaslanoj putem radija na Božić 1942. Pio je XII. kritizirao komunizam, a ne Hitlera i njegove sluge i kvislinge Tisa, Pavelića, Pétaina, Franca, Mussolinija. U božićnoj je poruci progovorio o ‘stotinama tisuća ljudi koji su bez vlastite krivice, poneka samo zbog nacionalnih ili rasnih motiva, predodređeni za smrt ili na progresivno istrebljenje’, ali nije spominjao niti nacističke žrtve, niti nacističke krvnike. 1943. nacisti su okupirali Rim. Nacistički je teror došao pred vrata Pape. Oni su proganjali židove, komuniste i druge grupe. 23. je ožujka 1944. grupa gerilaca napala nacističku komandu i ubila 33 osvajača. Ovaj je herojski čin Vatikan dugo kritizirao kao teroristički. Njemački je odgovor bio hladnokrvno ubojstvo 335 Talijana u Ardeatinskim jamama pod komandom Ericha Priebke. Sveta je Stolica tek jednostavno žalila za ljudima koji su žrtvovani ‘umjesto krivaca’. Drugim riječima, Papa se nije protivio tome što su strijeljani bili članovi talijanskog pokreta otpora. Pia XII. nisu brinule žrtve nacizma ili nacistička okupacija, već partizani koji su se borili za oslobođenje Italije. Bojao se da bi nagli odlazak Nijemaca mogao prepustiti grad u ruke komunističkih boraca.

U Njemačkoj u ožujku 1933. godine katolička stranka Zentrum na čijem je čelu bio svećenik Ludwig Kaas pružila je svoju podršku putem glasanja da Hitler dobije neograničenu moć, u parlamentu je prošao zakon o punomoći koji je izvršnoj vlasti dao neograničenu moć.

Hitler je tako uz pomoć katoličke stranke dobio većinu od dvije trećine potrebne za apsolutnu vlast.

Kasnije je Crkva počela pregovarati s Njemačkom oko sporazuma: u tom je scenariju žrtvovan Zentrum, tada jedina značajna stranka koja nije bila zabranjena od strane nacista. Zapravo im je ona pomogla da se dokopaju vlasti. 5. srpnja 1933. Zentrum je pak ukinut vatikanskom molbom a čiji je tajnik tada bio Pacelli, a budući papa Pio XII, čime su širom otvorena vrata Hitlerovom NSDAP-u, koji je postao jedina stranka (Njemačka je, zbog važnih glasova Zentruma, potpisala sporazum s Vatikaon; sve u svemu, bio je to čisti klijentelizam). Hitler se u Main Kampfu, knjizi u kojoj je najavio svoj politički program, deklarirao kao katolik. Također je tvrdio kako je uvjeren da je ‘Božje oruđe’.  Katolička crkva nikad nije u svoj Indeks Mein Kampf (za razliku od Rousseaua, Sartrea, Pascala i Voltairea), čak ni prije no što je Hitler došao na vlast. Možemo zaključiti kako Hitlerove ideje Crkvi nisu bile neugodne. On je to prepoznao pa je javnim njemačkim školama nametnuo svakodnevnu molitvu Isusu, a frazu ‘Bog s nama’ dao prišiti na odore njemačke vojske. Podupirala ga je i protestantska crkva, a na njihovo je čelo postavio naci-protestantski pokret zvan ‘Deutsche Christen’, kojeg je vodio pastor Ludwig Műller. Műller i ostali vjernici (katolici i protestanti) su postali članovima NSDAP-a. Biskup Alois Hudal (član NSDAP-a) izdaje knjigu koja pomiruje razne aspekte katolicizma i nacizma. Brani arijevsku viziju kršćanstva. Hudala Vatikan nikad nije osudio. Hudal je kasnije pomagao nacistima da pobjegnu iz Europe.

A ono što malo ljudi zna jest da je Katolička Crkva u Njemačkoj koristila i najmanje 6000 robova, ratnih zarobljenika i civilnih prisilnih radnika, koje su dovodili iz istočne Europe. Većina radnika, kako to pokazuje crkvena dokumentacija, je bila prisiljena raditi teške fizičke poslove za 776 crkvenih ustanova. Poslovi su bili primjerice u bolnicama, poljeprivredi, lazaretima i na čišćenju ruševina.

 

ustasesvecenici

 

Iz svih ovih primjera iz prošlosti može se zaključiti da klerofašizam i uporni pokušaji revizionizma povijesti danas u Hrvatskoj predvođeni od strane katoličke Crkve nipošto nisu slučajnost niti iznimka nego pravilo.

Nažalost danas, unatoč deklerativnom sekularizmu države, Crkva se uvukla u sve pore društva pa tako ispiranje mozga klerofašizmom započinje od najranije moguće dobi – od vrtića, a nastavlja se kroz osnovnu pa potom i srednju školu. Čak i ministar znanosti, obrazovanja i sporta, ove lažno lijeve, a ustvari neoliberalno desne vlade, Vedran Mornar na pitanje o spolnom odgoju izjavljuje “Ako je crkvi nešto neprihvatljivo, zašto na tome inzistirati?“ a istovremeno ravnatelj jedne javne osnovne zadarske škole postavlja kip gospe veličine 1.2 metra. Sa oltara se sve manje mogu čuti vjerske teme i propovjedi a sve više se drže politički, nacionalistički govori, sve to u navodno “sekularnoj državi“.

Sve to u navodno “sekularnoj državi“ a koja Crkvi poklanja miljardu kuna godišnje, pa se tim novcem financiraju razni najnoviji modeli automobila, grade se palače obložene poludragim kamenjem oniksom te se investira 40 milijuna kuna u gradnju megalomanske Crkve u Kninu gdje vlada velika nezaposlenost, valjda se nadajući da će nezaposlene nahraniti “duh sveti“. A između ostalog taj se novac koristi i za financiranje daljnje indoktrinacije i ispiranje mozga ljudima.

Treba ovdje spomenuti i od Crkve podržane vjerske fanatike katolibane koji se mole ispred bolnica protiv pobačaja time uznemiravajući žene koje dolaze u posjet liječniku a koji ionako sam po sebi neće biti niti malo ugodan.

 

Galopirajući fašizam na ulicama

 

Bujanje fašizma danas se može bez problema vidjeti i u žestokom desničarskom protivljenju ćirilici od strane čekićara i njihovog “stožera za obranu hrvatskog vukovara“, može ga se vidjeti i u šatorašima koji vec skoro pa godinu kampiraju u Savskoj pred ministarstvom bez jasnih zahtjeva, ali smo zato čuli mnoge prijetnje državnim udarom, zamotane u celofan imaginarnog “domoljublja“, iz njihovog smjera, a ispred šatora u Savskoj mogle su se bez problema vidjeti uzdignute desnice i ustaški pozdrav “za dom spremni“. Naravno i njima je Crkva dala podršku, čak im je jedan od svećenika koji se taj trenutak našao na mjestu događaja, pružio utočište u Crkvi Svetog Marka nakon što ih je policija htjela ukloniti s Markovog trga, dok su istovremeno njihovi “suborci“ u Savskoj pokazali da imaju terorističkih tendencija kada su izašli na Savsku ulicu sa plinskim bocama i prijetili dizanjem u zrak.

Fašizam se vidi također u podizanju fašističkih spomenika kao što je to onaj spomenik u Splitu za IX. bojnu “Rafael vitez Boban” koja nosi ime ustaškog satnika, pripadnici bojne se pozdravljaju, sa već bezbroj puta spomenutim “za dom spremni“ ustaškim pozdravom te svake godine slave 10. travanj dan osnutka kvinsliške NDH.

Crkva ponovo uz fašiste i teroriste, kakvog li čuda, zar ne?

Sjetimo se i kako je HČSP najavljivao postrojavanje fašističkih falangi na nekadašnjem trgu Republike, a danas trgu bana Jelačića, u Zagrebu, da bi potom odustali od svojeg nauma radi prosvjeda par stotina antifašista, a pod izgovorom da odustaju zbog zabrane okupljanja od strane policije iako su prvo najavljivali dolazak unatoć policijskoj zabrani.

 

Sa naših stadiona isto takoredovito odjekuje “ubij srbina“ i “za dom spremni“, a potom Joe Šimunić, kao uzoriti sportaš, nakon završetka utakmice također uzvikuje ustaški pozdrav  te pruža podršku fašistima i potencijalnim teroristima koji prijete plinskim bocama, popularno nazvanih “šatoraši“, na splitskom Poljudu se crtaju svastike, a predsjednik HNS-a, Davor Šuker mora, ponajviše zbog svoje funkcije i UEFA-e, a ne zato što njemu osobno smeta, osuditi veličanje fašizma, iako se prije 20-tak godina i sam naslikavao po grobu Pavelića. Za to vrijeme Ruža Tomašić nas osim svojim debilnim izjavama da požar može biti turisticka atrakcija, uveseljava i svojim izljevima fašizma, pa tako izjavljuje “hrvatska je za Hrvate, svi ostali su gosti“ a njezina najnovija izjava govori o “čišćenju dvorišta“ te o velikom broju Srba koji će morati krenuti u Srbiju, ili kako glasi točan citat: “Neka oni mole Boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju. Oni drže ovu državu za blagajnu i samoposlugu, a ništa joj ne daju”, a nije bila ništa bolja niti kada je u Evropskom parlamentu, u izvješću o jednakopravnosti muškaraca i žena u kojemu se pozivalo da im se zajamči ista plaća za isti posao, glasala protiv.

Uz najbolju volju, zaista je teško prisjetiti se svega te opisati sav idiotizam ‘rvatskih desničara posljednjih godina i mjeseci, a o daljnjoj prošlosti da niti ne pričam.

I tako dok fašizam ponovo korača krupnim koracima većina ljudi i dalje čvrsto spava i okreće glavu od svega, tješeći se da to nije njihov problem i nadajući se da će sve to nestati samo od sebe.

Nadajmo se samo da kada se konačno probudimo iz tog  dubukog sna, u kojeg smo kao društvo zapali, to neće ponovo biti svijet rasnih zakona, logora smrti, plinskih komora, segregacije i svega ostalog što fašizam donosi sa sobom…

 

Kapitalizam kao sistem koji generira fašizam

 

Naravno, fašizam kao takav ima svoje uzroke, njega generira upravo društveno ekonomski sistem kojeg danas poznajemo pod imenom kapitalizam, naime, upravo za vrijeme kapitalističkih kriza a koje su sastavni dio kapitalizma kao takvog, te se neprestano iznova ciklički ponavljaju, za vremena kao što je naprimjer ova trenutna kriza kapitalizma, fašizam dobiva pogonsko gorivo za svoj uzlet, kada kapitalizam propada fašisti počinju marširati ulicama, nacionalizam i rasizam se povećavaju unutar društva, traže se krivci u određenim manjinskim društvenim skupinama za nastalu tešku situaciju kroz koju cijelodruštvo prolazi.

Naravno u takvim vremenim se iznadprosječno javljaju i antikapitalistički pokreti koje fašizam, sada već poduprjet od strane buržoazije u strahu od ukidanja kapitalizma, ima prve kao cilj kojeg mora uništiti, ne bi li obranio kapitalistički sistem. Fašizam je uvijek (buržoaski) odgovor na jačanje radničkog pokreta putem kojeg se taj isti radnički pokret potom pokušava razbiti.

Zato jedini ispravni i pravi antifašizam će uvijek biti istovremeno i antikapitalistički nastrojen.
Ne postoji iskreni antifašizam bez iskrenog antikapitalizma, zato naša borba protiv fašizma mora početi najprije borbom protiv samog sistema koji ga generira, borbom protiv kapitalizma, ili kako je to rekao Max Horkheimer: “Tko ne želi govoriti o kapitalizmu, taj neka šuti i o fašizmu!”

 


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

BJELOGLAVI SUPOVI ODLETJELI U SMRT (je li ovo kraj SUPer priče?)

I tako pjevaju Joe Cocker i Jennifer Warnes: ”Tko zna što donosi sutra u svijetu …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

3 × 1 =