Početna / Istaknuto / Ženske kvote – remetilački faktor muškog češkanja na vlasti!

Ženske kvote – remetilački faktor muškog češkanja na vlasti!

postena-lista

 

durdaDa je komentar pod naslovom “Ženama ne pakirati” (T-potral, 17. 9. 2016.) napisao i potpisao Tepeš ili Čorić ili netko već iz Hasanbegovićeve humanističke škole mišljenja, bilo bi to sadržajno posve odgovarajuće njihovom svjetonazoru, jednako kao i stupnju obrazovanja i uvida u tematiku kojom su se poduhvatili baviti. Niti stilom ne bi odudaralo. No tekst je napisao Renato Baretić, pisac i publicist, koji je, vjerujem, po samorazumijevanju na suprotnoj strani svjetonazorskog spektra od mogućeg, zamišljenog pisca.

Autor izgleda pomalo iznerviran “kukumavčenjem i lelekanjem, ponaprije i ponajglasnije sa ženske strane, nad povijesno niskim postotkom žena u novom sazivu Sabora”. Pa onda pita i “kojeg će Vraga više žena u Saboru, ako će tu doći samo zato što su, eto, žene?! Zar je itko priseban ikad izabrao ijednog muškog zastupnika, igdje, samo zato što, eto, ima pišulinca?” Zapravo je ovo sukus teksta, koji se kasnije samo razrađuje. Jer koga vraga se uopće bunimo što nema više žena u Saboru ako će tamo dospjeti samo zato što su žene (kurziv ĐK)? I naravno, bune se “ponaprije i ponajglasnije” žene, ne bi li valjda ugurale što više svojih u saborske klupe pa da tamo popravljaju maskaru i glasaju po partijskoj naredbi itd.

Zamislimo, međutim, neku drugačiju pobunu: da muškarci ustanu protiv toga što ih je uvijek više (najčešće i puno više) u saborskim klupama. Naravno, teško je zamislivo, to jest tražilo bi među njima puno veću svijest (uopće svijest) o potrebi ravnopravnosti spolova. To što su, međutim, trajna većina ne samo da im ne smeta, već to niti ne primjećuju, i pritom uopće nije važno imaju li gram mozga, imaju li ikakva korisna znanja i sposobnosti da tu gdje su se zatekli nešto i učine. Što je onda važno, zbog čega su onda izabrani baš pripadnici kategorije “muškarci”? Jedino što mi pada na pamet kao osnova izbora jest da imaju, kako reče autor, pišulinac. Naravno, pitanje je bilo hipotetsko, jer zbog čega bi se to muškarci išli buniti protiv stanja praktično garantirane, historijski, tradicijama, odgojem i kreiranim društvenim odnosima dobro cementirane dominacije, temeljene na sekundarnoj spolnoj oznaci, riječju (da prostite na izrazu, ali u ovom kontekstu odgovara daleko više od benignog pišulinca), na kurcu. Pa onda tako moćno opremljeni mogu sjesti u Sabor i još mu i lijepo zasvirati.

Nabraja Baretić slike iz našeg društveno-političkog života i zasipa nas primjerima, našla se tu i potpuno nedužna statistika, a prema toj “statistici”, reklo bi se, dominacija žena gdje god se okreneš. Žena – predsjednica, imali smo također i jednu premijerku, pa jednom i ministricu obrane, pa jednom i ministricu financija… sva su ministarstva obišle i jednom sjedile kao ministrice (dok u ostalo vrijeme kao ministri sjede muškarci), pa što još hoće te žene? Da budu opet ministrice, premijerke, ili barem još koji put, stvarno se to uzoholilo! Ima u komentaru i nekih nerazumljivih dijelova, prijedloga kažnjavanja tko ne ispuni kvote, ali to valjda spada u šale, pošalice, moguće i ironiju.

Baretić žensku kvotu naziva diskriminacijskom. Ona to i jest, samo što se u ovom, kao i u brojnim slučajevima kada su neke grupe građana oprimirane iz veoma različitih razloga (etničke, spolne, rasne, seksualne, itsl.), zove pozitivna diskriminacija. Stvar s tim već jako dugo nije nepoznata, a i primjenjuje se u razvijenim demokracijama s veoma dobrim rezultatima. Radi se naime o tome da sve dok je jedna grupa građana potlačena zbog spola, određene mjere koje su u svojoj osnovi čak nedemokratične, kao što je kvota, jesu nužne. Naravno, kvota kao prelazna mjera, i to samo uz nužan uvjet da uz nju ide elaborirana politika koja bi vodila istinskoj ravnopravnosti spolova. Zaista se pitam što, recimo, autor teksta misli o tome da li su agenti FBI trebali štititi crnu djevojčicu, prvu koja je htjela pohađati samo-bjelačku školu. Ili su joj trebali reći “ma daj se saberi, odi tam u crnačku školu, sve ti je to isto, svi smo mi isti ljudi”. Ali mala je zapela, na sreću. Ima i geografski bližih primjera, upravo naših, hrvatskih; više se ni ne pitamo što je s djecom Romima, koju uprave škola i većina roditelja nije željela vidjeti u klupama u istom razredu zajedno s ne-romskom djecom. Dobro, napredovali smo, u ovom našem slučaju neće trebati federalci da na silu uvode žene u Sabor, predstavničko mjesto SVIH građanki i građana, bez obzira na spol, rasu… itd. Bit će dovoljne (efikasne) kvote, kao privremeno riješenje. Razvijenije zemlje već se i ne opterećuju kvotama jednostavno stoga što je svijest o ravnopravnosti dosegla razinu na kojoj mjera prinude nije više potrebna.

Nekako mi ne izgleda da je i u nas minulo vrijeme mjera (i ne samo zaštite ljudskih prava žena već i nekih drugih oprimiranih grupa), osobito kad vidimo koliko su brojni i dobro, gotovo ujednačeno na političkom spektru od lijeva na desno raspoređeni oni kojima je ravnopravnost valjda feministička izmišljotina kako bi gnjavile i ometale mirno češkanje muškaraca u saborskim klupama. Jer tamo se, uz mirno češkanje i sve druge moguće ugode, još i odlučuje o društvenim pitanjima koja se tiču svih građana, pa time, vidi vraga, i žena. Govori autor da ima i takvih žena koje ne zaslužuju biti u Saboru jer se niti ne bore za ravnopravnost spolova. Sve to ironično, mada hoće reći da one, eto, takve kakve su, bile žene ili ne, nisu niti zaslužile to mjesto, nego samo čine statističku razliku.

To implicite ukazuje na zanimljive autorove misli. Tako se polazi od pretpostavke da žena, kako bi došla na vlast, mora biti najboljih kvaliteta, pa onda nema problema da uđe. Shodno tome, pitam se opet, da li bi se autor složio i s tim da su svi odabrani muži najboljih kvaliteta? Sama bih mogla nabrojati par desetaka saborskih muža bez i jedne kvalitete (intelektualne i/ili makar humane). I to spada u statistiku, ali nerazmjer je povelik. Kako će se onda u interpretaciji odnositi statistički podaci? Recimo, dvije glupe/pokvarene/loše žene, naspram  dvadeset, trideset, četrdeset muškaraca istih kvaliteta? Nadalje, što da činimo s tom, u stvari ogromnom većinom muškaraca koji su intelektualno neadekvatni, a mirno su, da im nitko nije spočitnuo, to jest, nije ni na koji način doveo u vezu intelektualnu insuficijentnost s njihovom muškošću, ušli u Sabor. Mogu samo zaključiti da se u Hrvatski sabor može bez problema ući ako si glup ko ćup, no ako si muško to neće biti otegotna okolnost, gledamo to cijelo vrijeme i ne potresamo se previše. Nasuprot tome, kao ćup glupoj ženi to što je žena bit će itekako otegotna okolnost. I tome smo često svjedočili.

Nastavlja autor mudrim analitičkim pitanjima, pa kaže “Ako se neka žena, baš kao i neki muškarac, ne želi baviti “visokom” politikom, zašto ju/ga tjerati na to?” Gdje je vidio da se žene (ili muškarce) tjera u visoku politiku? Kvota je sredstvo koje onim ženama koje bi se željele (tjera ih eventualno njihova vlastita želja) baviti javnim poslovima pomaže da se prema sferi politike kreću bez prepreka što ih postavljaju spolne predrasude. Jer, na slijedeće “analitičko” pitanje o tome “tko joj može zabraniti (da se kandidira)”, odgovor je jednostavan i notoran: šef stranke, šef partijskog ogranka, kolege iz stranke itd. Naravno, pritom nitko neće spomenuti riječ zabrana, sredstva su sofisticiranija. Ako ih se uopće stavi na liste, rijetko i tek kao izuzetak, bit će stavljene na njezin donji dio. To odgovara i na sljedeće čuđenje autora:   “Još nisam čuo da je neka potencijalna kandidatkinja izgurana s liste zato što je, eto, žena!” Pa eto jednostavnog odgovora: donja mjesta na listi su ona koja ne osvajaju  zastupnička mjesta (osim slučajno), ona su tu da bi se ispunilo formu, glume demokraciju. Nije dakle baš trebalo gurati žene s liste, dovoljno je gurnuti ih na dno liste, otpast će svakako. Ako autor o tome nije ništa čuo, tu se ništa ne može, no osim audio signala ima i sva sila literature koja otkriva i ukazuje na tu manipulaciju već decenijima.

Na kraju postavlja pitanje “što je stvorilo uvjete da se ogroman broj pametnih i sposobnih žena ne odlučuje na javni politički angažman i stavljanje imena na listu samo zato što su, eto, žene?” Ovo zaista treba rasplesti, a ne, onako muški, presjeći. Dakle, ogroman broj pametnih itd. žena se NE odlučuje na javni politički angažman … samo zato što su žene. Mogućnost interpretacije ove misli su velike; jedna je, recimo, da se dakle pametne itd. žene ne angažiraju jer to čine samo glupe žene. Ili, biti “samo žena” je ipak niža ljudska forma pa one ne žele sudjelovati u tom obliku. Iz toga bi se isto tako dalo zaključiti da pametne žene ne žele biti samo žene već valjda (kao) muškarci (simbolički, kao kraljica Elizabeta na saudijskom dvoru, kad joj je bila dodijeljena titula počasnog muškarca kako bi mogla ući u prostorije Vlade). Ili se možda radi (a sve nekako sluti na takvu varijantu) da je javni prostor toliko kontaminiran (valjda glupim) feminističkim zahtjevima da se ženama, pa i putem pozitivne diskriminacije, omogući ulazak u politiku, pa se pametni i sposoban dio žena želi od toga distancirati. Ako je tako, onda se tu događa obrat u vrednovanju tih žena, to jest, moguće su sposobne, ali pretjerano pametne sigurno nisu.

Na kraju se ipak treba pozabaviti stavom da se neke žene ne žele baviti politikom. Kako stvari izgledaju, to jest, koliko su žene prisutne u politici, izgleda kao da se mnoge, ogromna većina doista ne želi baviti politikom. U tom slučaju ne ostaje ništa drugo već da ih se lijepo pusti na miru u prostoru nepolitičkoga, pa neka i dalje mirno sjede u prostoru privatnoga, dakle van javnosti. Nema ovdje mjesta za šire rasprave (za to treba čitati neke druge stvari, recimo knjige, a za početnike osobito preporučam Drugi spol S. de Beauvoir), no samo podsjećanje da se radi o povijesno postavljenom odnosu koji se onda vuče kroz cijelu povijest, kroz različijte epohe  ali nije stoga nepromijenjiv, koji se kontinuirano proizvodi i reproducira putem triju klasičnih društvenih institucija: obitelji, crkve i obrazovnog sistema.

Na djelu je uspostavljeni društveni poredak koji kroz praktički cijelu povijest reproducira i održava mušku dominaciju. U tom smislu, budući da spolna dominacija ima vlastitu, nezavisnu tradiciju, za dominantne su uloge u strukturi ekonomske i političke dominacije bili na raspolaganju pripadnici dominantnog spola. Dominacija se potvrđuje kroz podjelu rada prema spolu, iz čega u nekim periodima slijedi strukturiranje prostora u kojem se ta podjela odvija, to jest, suprotstavljanjem javnog prostora (okupljališta, tržišta, politike) rezerviranog za muškarce i privatnog, zatvorenog spram javnosti (dom, obitelj), određenog za žene. Izlazak iz toga “oprirođenog” prostora privatnosti u javni prostor, okupiran muškarcima, za žene nije nimalo jednostavan. Žene tek moraju naučiti, ali i izboriti se za prostor u (su)djelovanju u javnim stvarima i odlučivanju o njima na svim razinama. Od mjesne zajednice do Sabora. Slijedeći Baretićeve misli, jednom zadati odnos dominacije jednog spola nad drugim ne treba nikakvim mjerama dirati, a budući da se takav odnos ionako kroz cijelu povijest vrlo samostalno reproducira, ne posezati za intervencijama znači ostati u odnosima spolne neravnopravnosti. Na koncu, i konzekventno cijelom napisu, ima tko će se baviti javnim, političkim poslima. Muškarci, ma kakvi bili.


Facebook komentari

Kontra Portal

Portal svih onih koji žele nešto reći!

Provjeri i ovo

SRP Konferencija za medije: Porezna reforma

Porezna reforma Dugo najavljivana i pripremana porezna reforma neće i ne može riješiti egzistencijalne probleme …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

three × 3 =